"DOSADNA" Španjolska u finalu Eura odigrala je najbolju utakmicu na turniru i pokazala da joj se od Atlantika do Urala nitko ne može približiti.
Španjolska neviđena pokazna vježba pas-igre i savršenost, ali i brzina njene izvedbe, ono je što razlikuje Španjolsku protiv Italije 1. srpnja, od one koje smo protiv istog protivnika gledali 10. lipnja, iako se radi o istoj momčadi, "bez napadača" i sa šest veznjaka.
Španjolska je protiv Italije u skupini, pa i protiv Hrvatske, a da na spominjemo njihovu najlošiju utakmicu protiv Portugala, također forsirala osvajanje prostora kroz nebrojene kratke pasove, ali na tim susretima dodavanja nisu bila ni blizu brza i precizna kao u finalu.
Da su sve akcije na Euru odigravali poput onih za prva dva gola, nitko ne bi ni pitao "Gdje su Torres i Llorente", jer što će ikome njihovih "par stotina" golova, kada u momčadi imate lijevog beka, koji onako raspara mrežu nakon sprinta od 50 metara?
Talijanima su pali nakon Albinog gola: Alonso je zaustavio Pirla, a Silva i Iniesta mijenjanjem strana razbili presing Azzura
Talijani su bili gotovi nakon drugog španjolskog gola i ostanak s deset ljudi nema baš nikakve veze s potpunim padom koji im je neminovno uslijedio. Nisu ih pokopali Chiellinijeva i Mottina ozljeda, ni Di Nataleovi promašaji, nego što su stajali previše plitko za razliku od prve utakmice. Ono čime su pobrali simpatije i pružili varljivu nadu da neće biti ništa od španjolske trostruke krune, upravo je njihova igra na prvoj utakmici protiv Italije, kada su protiv Furije nametnuli furiozan, visoki presing.
Ključ je bio zaustaviti Pirla, a to je sjajno odradio Xabi Alonso, nakon čega je samo bilo pitanje s koliko golova razlike će pobijediti Španjolska, koja je prevlast u sredini iskoristila brzim i preciznim proigravanjima Silve i Inieste i tako dotukla protivnika.
Upravo su oni zaslužni što Talijanima nije uspjelo ono što im je donijelo bod u prvoj međusobnoj utakmici: Mijenjali su strane i tako razbijali talijanski presing visoko na njihovoj polovici. Slikovito rečeno - radili su Talijanima ono što su Azzuri napravili Nijemcima.
Španjolska nije postala dekadentna, nego avangardna. Nije Del Bosque kriv što će ga loše kopirati
O ukusima se može raspravljati, ali govoriti da je ova Španjolska "dosadna" velika je glupost. Čak i u utakmicama koje nisu igrali bajno, a osim finala tako nisu igrali ni jednu, bili su dominantna momčad koja vlada i za koju se čini da ne može izgubiti, a kao što znate, u šest utakmica primili su samo jedan gol.
Ljubitelji nogometa "ne bi smjeli" biti nezahvalni i nabacivati se uvredama na račun ove Španjolske, kao što rade i kada je u pitanju Barcelona, jer imaju privilegiju gledati vjerojatno najbolju reprezentaciju svih vremena, koju vodi najuspješniji trener svih vremena. Naravno, dok Mourinho ne osvoji još samo EP i SP.
Španjolska je na Euro došla sa zasićenim i potpuno iscrpljenim igračima, koji su na klupskom i reprezentativnom planu osvojili baš sve, a da ne spominjemo "osiguranu egzistenciju". Kako ne bi postali "pročitana knjiga", ali i kako bi ostali fokusirani i "gladni", njihov izbornik izmislio je način igre bez klasičnog napadača. Dakako, drugi klupski i reprezentativni treneri nemaju ni blizu tu sreću da im se na EP-u ni ne primIjeti da igraju bez najboljeg strijelca svih vremena i nezamjenjivog braniča, kao ni da Juanu Mati daju par od 540 minuta, a Fernandu Llorenteu ni toliko.
Novim načinom igre oni nisu, kao što je Wenger rekao "izdali svoju filozofiju koja se temeljila na posjedu i napadu", samo su je unaprijedili. Uostalom, izvedba u finalu pokazala je i krasnu igru kojoj su posljedica golovi. Puno lijepih španjolskih golova.
Naravno, na svakog revolucionarnog inovatora, dolaze armije nedostojnih epigona, tako da nemojte sutra kriviti španjolskog pobjednika kada "Jurčići" budu tvrdili da igraju 4-6-0, baš kao Del Bosque.