Heroja provincije Mamić izvukao na veliku scenu i u drugoj svojoj prćiji

 

ANTE ČAČIĆ po svemu bi trebao biti netko koga valja podržati: Tvrdoglavi kolerik koji se kroz mulj HNL-a probijao s Dubravom, Inkerom, Zadrom i sličnim "veličinama" i koji vjerojatno za sebe misli kako je nesavitljivac koji je kasno, ali zasluženo, dobio priliku na najpoželjnijem kožom presvučenom sicu u Hrvatskoj.

 

 

Ali, dok je njegovo osobenjaštvo uspijevalo na Klaki i u Stanovima, velika pozornica se, kao i u slučaju još jednog heroja provincije koji mu je prethodio, pokazala serumom istine i taštine za godinama nakupljanu frustraciju zbog tavorenja u zapećku, kao i za dokaz limita - razloga zašto je tamo bio sve ove godine.

 

Šuplja, patetična domoljubna retorika koju je Čačić neuspješno prodavao nakon što mu je momčad i u trećoj utakmici zaredom bila očajna, pokazuje da je veliki gazda ne samo primirio, nego i klonirao još jednog bivšeg buntovnika, koji će se vrlo skoro vratiti klubovima "iz čijih buseva na benzinskoj nitko ne izlazi, jer igrači mjesecima nisu primili plaću."

 

 

Gornje retke napisali smo u ljeto 2012., kada je Dinamo pod vodstvom Ante Čačića u 2. pretkolu Lige prvaka nevjerojatno sretno prošao Ludogorec, golom Domagoja Vide u 98. minuti. Zgoditkom u Maksimovićevom vremenu širom su se otvorila vrata pune blagajne i mreže koje Dinamo čekaju u skupini Lige prvaka, jer već tada bilo je očito ono što se ubrzo i pokazalo: iako na najnižoj stepenici, Bugari su bili najveća zapreka na putu do grupe LP, jer Dinamo je nakon njih lako prošao sljedeće protivnike Šerif i Maribor.

 

Nakon toga naše se proročanstvo o skorom Čačićevom otkliznuću u drugo i trećeligašku anonimnost, te borbu za opstanak u HNL-u ispunilo (uz kratku i neuspješnu epizodu u Mariboru) ali tri godine poslije, veliki meštar Mamić opet ga je izvadio iz šešira, samo sada da bude zec na klupi njegove druge prćije na velikoj pozornici.

 

 

Ali, vratimo se malo u prošlost; ne onu davnu s kraja 80-ih godina prošlog milenija, kada je Čačić uspješno vodio Zadar u 3. jugoslavenskoj ligi protiv sinjskog Junaka, Jedinstva iz Bihaća i petrinjske Mladosti, nego prije točno devet godina, kada je u listopadu 2006. jedna od trenerskih ikona HNL-a doživjela ono na što je navikla - otkaz, ali ovaj mu je bio uručen iz zatvora. Tamo se naime nalazio Čačićev tadašnji poslodavac Vlado Zec, predsjednik Kamen Ingrada. Posrnulom tajkunu uzničke dane dodatno je turobnima učinio poraz njegove igračke od Međimurja, pa je kroz rešetke poslao otpusno pismo treneru s kojim je njegov klub u prvih devet kola doživio sedam poraza.

 

 

Nije ovo prvi Čačićev susret s reprezentacijom Hrvatske, jer svaki istinski ljubitelj hrvatskog nogometa dobro se sjeća 24. svibnja 2007., kada je drugoligaš Inker pod vodstvom jednog od tri najpoznatija hrvatska trenerska brka igrao protiv Bilićeve Hrvatske, a sav prihod s utakmice išao je za izgradnju Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Zaprešiću.

 

Kako je došlo do toga da trener koji je u proljeće 2007. vodio sastav: Brašnić, Skulić, Lovren, Krznar, Jonjić, Šarić, Brnas, Stipković, Kukec, Žgela i Gulić kako bi se kupio cement i crijep za crkvu u predgrađu, za mjesec dana od danas vodi Subašića, Srnu, Vidu, Modrića, Rakitića, Kovačića, Mandžukića... u odlučujući boj za plasman na Europsko prvenstvo, težak 20-ak milijuna eura?

 

 

Odgovor ne nalazimo u onome što je slijedilo poslije spomenute zaprešičke epizode, jer nakon što je popularne Keramičare vratio među hrvatsku elitu i tamo dobio otkaz jer je u prvih pet kola uzeo tek bod, serviser televizora uzeo je čak četiri godine akademske pauze od stresnih i slabo plaćenih hrvatskih klupa, te sve do jeseni 2011. nije trenirao nikoga. Tada, 31. listopada preuzima Lokomotivu, a nakon samo 53 dana u Filijali i prvu Dinamovu momčad!

 

Dan prije Badnjeg dana dobio je Božićni poklon u vidu Dinamove klupe na kojoj je naslijedio Krunu Jurčića, koji će se pak na isto mjesto vratiti nakon što Čačić dobije otkaz, u sljedeće vrijeme darivanja, dan nakon Božića 2012.

 

 

Čačić je na klupama 25 od zadnjih 29 godina, ali u cijelo to vrijeme, njegov boravak u vhunskom nogometu svodi se na točno 455 dana: U Dinamu je izdržao 339 dana, za vrijeme kojih je u 41 utakmici upisao 27 pobjeda, šest remija i osam poraza. Izborio je tada i Ligu prvaka, a u skupini sa PSG-om, Portom i kijevskim Dinamom upisao je pet poraza (smijenjen prije zadnjeg kola) uz gol razliku 0:13. Otkaz u Maksimiru dobio je krajem studenog 2012., nakon poraza kod Zagreba i vratio se tamo odakle ga je Mamić povukao, u glib provincije.

 

Slijedio je intermezzo u još jednom Mamićevom satelitu, trećeligašu Radniku iz Sesveta, nakon čega je u Mariboru odradio 116 dana, a u 18 utakmica je upisao osam pobjeda i po pet remija i poraza, ali je i kod Zahovića odbio otkaz, jer u daleko najboljem, nedodirljivom slovenskom klubu to je užasan skor.

 

 

Iako je u Dinamu trajao manje od godine dana, to je njegova najpoznatija gaža. "Znate, ja vam nemam svoj lobi, medijski, menadžerski, sponzorski... Ali, gdje god sam radio, napravio sam ono što se od mene očekivalo." hvalio se u vrijeme Lige prvaka izborene uz pomoć plavokose dobre vile Vide. Navijače Dinama tada je ovako sokolio: "Za razliku od Ludogoreca, mi formu nismo tempirali za ove utakmice, nego za nastavak natjecanja. Dinamo će se dizati iz utakmice u utakmicu."

 

 

Morali su se uzdati u to, jer u Europi se Čačićev Dinamo ufao jedino u sreću i to kakvu: Ludogorecu je Dinamo u Bugarskoj zabio u 92. minuti, u Zagrebu u 98., u Moldaviji kod Šerifa slavio je jedinim udarcem na gol, a na Maksimiru prolazak riješio nevjerojatnom greškom golmana. Ali, ulaskom u skupinu LP, među velike i ozbiljne igrače, sreće više nije bilo, niti je bila dovoljna.

 

 

Činjenica je da mu nije bilo lako: Dinamo je tada bio s potpuno praznim tribinama, koje nije uspio privući ni dijeljenjem milijun kuna gledateljima, novinari su mu od početka sapunali dasku i izrugivali ga, ali Čačić im je i sam dao povoda, jer bilo je očito da beskrajno uživa što je pod stare dane (59) konačno dobio priliku na najvećoj sceni, pa se ponosno šepirio ističući plasman u LP, niz nepobjedivosti od 33 utakmice u HNL-u te skepsu i porugu na koju je bez obzira na to nailazio: "Možda me ne doživljavaju jer sam domaći dečko. Ili zato što nisam najplaćeniji trener u povijesti..."

 

 

Čačić je imao 10 tisuća eura mjesečnih primanja, čak duplo manje od prethodnika i nasljednika Jurčića, te sedam puta manje od Halilhodžića, a uskoro se pokazalo i zašto: iako se hvalio kako mu je Mourinho prorekao da će Dinamo osvojiti pet bodova u LP, sa Čačićem nije uzeo nijedan, niti je zabio gola.

 

 

"Potpisujem da će Ante Čačić biti Dinamov trener i na proljeće bez obzira na rezultate u Ligi prvaka. Ranije može otići jedino ako se potuče s tri igrača ili ako ošamari novinara" obećao je Mamić u Parizu. Ali, Čačić je osim poraza kod PSG-a i Porta, koji su unaprijed bili ukalkulirani, potonuo nedopustivim prvenstvenim kiksevima kod Splita i Zagreba, kao i senzacionalnim ispadanjem iz Kupa domaćim porazom od Zadra. Niz nepobjedivosti ništa ne znači u HNL-u, gdje borba za prvaka završava krajem kolovoza.

 

 

Nedostatak autoriteta kod mladih i bogatih zvijezda, koji je bio očit u Dinamu, a još će mu veći problem biti u reprezentaciji, s kojom nisu mogli ni mangup Štimac ili "Nijemac" Kovač. Čačić je autoritet pokušavao graditi tjeranjem iz momčadi Leke i Pokrivača zbog nedostatne "gladi", te Vide iz busa zbog nedopuštenog taženja žeđi, kao i milijunskom kaznom Sammiru.

 

 

Čačić je limite pokazao nemogućnošću mobilizacije i dizanja momčadi u padu, nelogičnim taktičkim postavama, beskrajnim rotacijama ("nikad" nije dvije utakmice zaredom izveo istu momčad) i nogometom iz "mlađeg kamenog doba" koji je Dinamo pokazivao u Ligi prvaka, gdje je limitiranošću, sporošću, nervozom i povrh svega kukavičlukom, beskrajno sramotio klupsku povijest i hrvatski nogomet. Sve ovo bile su značajke Čačićevog mandata na najvećoj trenerskoj sceni i stvarno, bilo je grijeh držati ga na klupi Dinama. 

 

 

Tamo će sada uz njega, ali na klupi reprezentacije biti Mamićev komesar za struku Romeo Jozak. On će paziti da krotki i poslušni Čačić ("Ako mi Mamić uleti u svlačionicu, neću se buniti. On je tamo dobrodošao i tamo mu je mjesto." rekao je prilikom preuzimanja Dinama) bude na liniji, odnosno da mu daje na amenovanje popise reprezentativaca, a vjerojatno će tehnički direktor reprezentacije (koji nema ni dana iskustva kao igrač ili trener u seniorima, ali ga to ne smeta da se stavi u istu rečenicu s drugim team managerima Hierrom ili Bierhoffom) imati što dobronamjerno savjetovati Čačiću i oko taktike.

 

Neće to Čačiću teško pasti, imao je on već Jozaka u Dinamu, gdje je tu ulogu obavljao Zoran Mamić, prije nego što je postao menadžer engleskog tipa, ali tamo je zabilježeno i nešto čega u Repki neće biti, iskakanja izvan gabarita, kada je Mamić srednji javno izrazio nezadovoljstvo sa Čačićevih predefanzivnih 4-6-0 protiv PSG-a na Maksimiru.

 

Romeo Jozak u nedavnom intervjuu Sportskim novostima objasnio je da novi izbornik mora biti "mačak i šmeker", ali kao njegovu najvažniju odliku ističe "socijalnu inteligenciju", što u prijevodu znači da ne smije talasati i da mora biti svjestan tko je glavni. 

 

 

Jasno je onda zašto Mamić onda sada Kovača mijenja s onim koji se u Dinamu osramotio; iz istih razloga zbog kojih je u Dinamu Čačića zamijenio Jurčićem - zato što će biti poslušan izvršitelj njegove "vizija" Dinama i reprezentacije.

 

Mamić je godinama trubio o Svetom gralu zvanom Liga prvaka, a kada ga je konačno dohvatio, pokazao je da ne zna što bi s njim, pa ga je tutnuo u ruke Jurčiću, pa Čačiću, zatim opet Jurčiću, dok se konačno nije dosjetio na tom mjestu pokušati s vlastitim bratom.

 

 

Ista stvar je s reprezentacijom, nakon što su Bilić, ali daleko više Štimac i Kovač od space shuttlea napravili fiću, Mamić se opametio i Repku sada povjerio vozaču umjesto kojeg će volan okretati njegov pouzdani Jozak. A i Zoki se sada lagano može pripremati za novu stepenicu više.