NEKE su londonske slike čista pravednost. Hrvatski vaterpolisti s jedinim zlatom koje je nedostajalo, ili neustrašivo lice Sandre Perković.
Nije podcjenjivanje, već realnost. Hrvatska i Francuska ispisale su najljepše stranice rukometne povijesti, njihovo rivalstvo dobro kotira i na vječnoj sportskoj ljestvici. I bez obzira što Francuzi pobjeđuju, gušt ih je gledati dok se tuku u satenskim rukavicama.
Izvanzemaljci, baš kao i Bolt. Jedan bitan fragment te slike francuske dominacije je i Ivano Balić. Njega bi Bertrand Gille i Luc Abalo prijateljski potapšali po ramenima, uz iskrenu "sorry" gestu, nakon što bi nam iz udarca razbili svaku obrambenu formaciju.
Kolega je odustao već u prvom poluvremenu. Ustao je, i otišao. "Pa ovu sam utakmicu ionako već gledao" Da, i nama je tako izgledalo, iako smo mazohistički čekali povratak u drugom poluvremenu.
Znali smo da se neće vratiti. Već nakon prvih pet minuta u kojima nismo zabili gol. Da frustracija bude veća, Francuzi su imali i gori period početkom drugog dijela. No, tada nisu izgledali niti upola loše kao mi. Pored lakih golova koje je zabijala njihova vanjska linija na čelu s Narcisseom (Karabatić koji nije u formi nije im ni previše nedostajao) stajao je veliki uskličnik u pripremi Slavka Goluže za utakmicu.
Odatle su Francuzi zabili više od 50 posto svih svojih golova. Druga stvar bila je trka. Hrvatska je trčala, ali u krivom smjeru. Ravno u meso Francuza. Po tko zna koji put. Rješenje je jedini imao Ivano Balić, a Gille i Abalo to znaju. Zna li i Slavko Goluža? Nebitno. Da smo mogli dobiti Francuze, dobili bismo ih i bez Goluže. On u Bičaniću nije dobio Accambraya poput Oneste.
Previše toga smo dali za "samo" broncu...
I nakon što je pobijedio Mađarsku i uzeo svoju drugu izborničku broncu, Goluža je pričao o Francuskoj. Baš kao i svi igrači. Ne prolazi niti nakon par dana, neće proći sve do sljedećeg susreta s njima. Tešto se pomiriti s činjenicom da smo toliko iznad bronce i srebra, a tako daleko od zlata. Posebno je tako Ivanu Baliću koji ne priznaje nikoga i ništa, osim igru. To mnogi ne mogu razumjeti.
"Donijeli smo Hrvatskoj još jednu medalju, ali ostaje žal, jer smo mogli bolje, jer smo se previše žrtvovali da bi igrali samo za treće mjesto. Ali tako je bilo, Francuzi su odigrali najbolju utakmicu protiv nas i sve se poklopilo"
Uvijek svoj, i kada nije u pravu. I kada je, kao nakon debakla u Švedskoj, dežurni krivac, i kada se nakon Švedske u Splitu duri poput klinca, ili dok na službenoj press konferenciji prije finala SP-a čita ljubavna pisma.
"U Hrvatskoj vas gađaju ciglama"
Novinar Reutersa njegovu je izjavu nakon utakmice s Francuzima uvrstio u najznačajnije izjave londonskog turnira. Pitao ga je zašto je Hrvatska protiv Francuske pukla pod pritiskom.
"Nismo osjećali nikakav pritisak. Trebali biste nastupati u mojoj državi pa biste vidjeli što je pravi pritisak. Ondje vas gađaju ciglama"
Detronizirani Francuze, to nije Balićev pritisak, već jedino što nije napravio. Možda niti neće, ako odluči otići. Razmišlja.
"Ne znam hoće li Francuze više ikada itko nadmašiti"
On je svojom kvalitetom zaslužio. Slika Balića s broncom zato će biti rijetka londonska nepravda.