U VELIKOM intervjuu za Fight Site, bivši UFC-ov borac, Goran Reljić otkriva svoje planove za nastavak MMA karijere. Predviđali su mu blistavu budućnost, nazivali ga Cro Copovim nasljednikom i najtalentiranijim UFC-ovim borcem u poluteškoj kategoriji, no ta budućnost nikada nije stigla. Goran Reljić nikada nije ostvario ono što on objektivno može. A to je, složit će se mnogi, sam europski, pa čak i svjetski vrh.
Nakon otkaza u najjačoj svjetskoj MMA promociji, a zatim i duže pauze, Zadranin se u akciju vratio s dvije pobjede. Najprije je u Zagrebu tehničkim nokautom svladao Srbina Gorana Šćepanovića, da bi proteklog vikenda u Genevi uslijedio puno veći ispit – dvoboj protiv odličnog Španjolca Rogenta Lloreta. Navodno je u publici bio i UFC-ov glavni match maker – Joe Silva, što je Reljiću bio samo motiv više za odličnu predstavu koja je završila još jednim tehničkim nokautom već u prvoj rundi. Upravo je taj “killer instinct” nedostao Zadraninu tijekom njegove UFC epizode. Je li ovo nagoviještaj velikih stvari u nastavku karijere?
Protiv Lloreta si odradio impresivan posao. Radi se o sjajnom borcu i ozbiljnom ispitu…
“Nisam pretjerano zadovoljan s nekim segmentima borbe, no s obzirom da sam u meč ušao ozlijeđen, na kraju je ostvarena pobjeda dobra. Morao sam biti nešto rezerviraniji u nekim dijelovima svog nastupa.”
O kakvoj se ozljedi radi?
“Radi se o rupturi mišića. Ne bih više govorio o detaljima ozljede, no ona se trenutačno sanira.”
Kako je odrazila na samoj borbi?
“Iskreno, da nisam bio ozlijeđen, vjerujem da me niti jednom ne bi srušio tijekom dvoboja. Ovako me dva puta rušio na ‘single leg’, više zato što sam se ja sam spustio na zemlju, nego zato što je on zahvat odradio kvalitetno. No, oba puta sam se uspio dići vrlo brzo na noge.”
Izgledao si puno odlučnije u odnosu na svoje nastupe u UFC-u?
“Vjerujem da je ovo način na koji ću se boriti u budućnosti. Jednom kada uspijem uzeti neku poziciju, onda ću je i kapitalizirati. Tako je bilo i ovaj put. Srušio sam svog protivnika, došao side mount i dovršio posao GNP-om. U budućnosti više neću propuštati prilike koje mi se ukazuju.”
Lloret nije jedini izašao s posljedicama iz ovog meča?
“Da, nažalost tijekom meča sam slomio šaku na njegovoj glavi. Ona je sada u gipsu. Nasreću, vjerujem da bih gips trebao skinuti već za desetak dana kada bih se mogao vratiti treninzima.”
Koji je podatak točan? Onaj da si u meču imao 92 ili 102 kilograma?
“Organizatori su napravili pogrešku i na grafici su napisali da imam samo 92 kilograma. To nije istina. Na službenoj vagi sam imao 102 kg u trapericama. Od toga oduzmite kilu i dobit ćete moju trenutačnu kilažu.”
Je li to sada tvoja kategorija? Vjerujemo da su nastupi u srednjoj diviziji ostali u prošlosti?
“Više se sigurno neću natjecati u srednjoj. Po Europi bih mogao nastupati u teškoj kategoriji, a ako bih se vratio u UFC, onda bih spuštao na 93. To je plan.”
Razmišljaš li o povratku u UFC?
Na što točno misliš?
“Ljudi u ovom sportu su nekada čudni i vrlo brzo shvatite da ima mnogih koji vam samo žele zabiti nož u leđa čim se okrenete. U takvoj sam se situaciji i ja našao. Sada sam menadžer sam sebi.”
S odmakom, kako gledaš na tri poraza u UFC-u? Definitivno nisi ostvario ono što objektivno možeš…
“Odgovor je zapravo vrlo jednostavan. Postoji nekoliko razloga za moje lošije nastupe. Prvi je taj što sam tada bio mnogo nezreliji nego što sam sada. Tu mislim na sebe kao borca i kao čovjeka. Drugi razlog je što niti u jednom od ta tri dvoboja nisam bio na 100 posto, a treći razlog je nedostatak sreće. Ispada da tražim neka opravdanja za sve svoje poraze, no stvari se u životu nekada moraju poklopiti. Meni se tada nisu poklopile.”
Kažeš da nisi bio potpuno “unutra” niti za jedan od tri posljednja UFC nastupa?
“Protiv Kendalla Grovea sam bio u psihički iznimno lošem stanju. Ne bih htio u pojedinosti, no imao sam nekih privatnih problema koji su iziskivali da se ne mogu potpuno posvetiti sportu. Kada imate tako bitan meč, onda se takvi problemi odraze na pripreme i na nastup. Protiv Dollawaya sam promašio s dolaskom u Australiju. Morao sam otputovati u Hrvatsku kako bih riješio neke probleme i onda sam u zadnji čas došao u Sydney. Nije bilo vremena za prilagodbu na vremensku razliku i jednostavno nisam mogao disati. Bio sam odlično kondicijski pripremljen, no tri dana prilagodbe na tamošnje vrijeme jednostavno nisu bili dovoljni. Ja sam htio u Australiju doći tri tjedna ranije, no od svog tadašnjeg vodstva sam bio uvjeravan da će sve biti u redu. To je, naravno, bilo krivo. U zadnji meč s Krysztofom Soszynskim sam ušao bolestan. Imao sam bronhitis koji je prelazio na upalu pluća, a doktori su me nafilali antibioticima. Takav bolestan, s temperaturom, sam mora ući u kavez. Kažem, ispada da tražim opravdanja, no sve ovo su objektivne činjenice.”
Nakon UFC karijere si se neko vrijeme posvetio trenerskom poslu. I to ti je, vjerujemo, pomoglo da nađeš sebe?
“Sigurno. Htio sam se na neko vrijeme maknuti od svega i razbistriti glavu. To sam pronašao u treninzima. I danas imam neke privatne sate koje držim. Oni me vesele i opuštaju. Uživam u tom poslu.”
U UFC-u si krenuo kao velika nadolazeća zvijezda. Kada si svladao Wilsona Gouveiju, zaradivši pritom bonus za najbolju borbu večeri, to je bila velika vijest i nagovještaj velikih stvari. Možeš li se prisjetiti toga?
“Vjerujem da je Gouveia tada spadao u sam vrh poluteške kategorije. Možda čak i u top 5. To što je nakon toga nestao je neka druga priča, no on je vjerojatno tehnički najbolje potkovani borac protiv kojeg sam se borio. Osim toga, i on ima problem da na treninzima daje puno više nego što je to slučaj na meču. Sam sam se uvjerio u njegove kvalitete, a i drugi su mi o tome svjedočili. Dakako, danas je UFC puno jači nego onda.”
Kako procjenjuješ današnju konkurenciju u istoj promociji?
“Tko je god došao u UFC, on je to zaslužio i ne smije ga se podcijeniti. No, smatram da bih se mogao nositi sa svima. Ne želim prejudicirati svoj povratak jer bi to zvučalo bahato i umišljeno. Spreman sam na odricanja, na težak rad i polako pomicanje prema svom cilju – a to je definitivno povratak u UFC. Plan je odraditi nekoliko borbi u Europi, imam neke ponude u Japanu, a onda se nadam i da će stići poziv od UFC-a.”
Tada bi ti konkurencija bio i tvoj suborac i povremeni sparing partner Igor Pokrajac. Kako ocjenjuješ njegovu dosadašnju UFC karijeru?
“Iskreno, smatram da Igor u mečevima daje čak i više nego što to pokazuje na treninzima. To je njegova velika odlika. On je veliki radnik, vrlo uporan i srčan borac koji se mnogo odriče da bi bio ovdje gdje je sada. Imao je i malo te sportske sreće koju ja nisam imao, no to je potpuno zaslužio. To što je postigao u UFC-u je velika stvar i treba mu samo reći svaka čast.”
Kakva je situacija s tvojim leđima i ozljedom zbog koje si na više od godinu dana prekinuo karijeru?
“Za sada je situacija zadovoljavajuća i držim je pod kontrolom. Konstantno radim na sebi i jačam taj dio. To će biti moj križ cijeli život; i kada se prestanem boriti. Vježbam leđa i trbušni dio, ali i više pazim na sebe nego što sam to činio u prošlosti. Više se toliko ne ubijam na nekim dijelovima treninga. Mogu reći da je stanje dobro. Tu moram spomenuti i bioenergetičara Zvonka Grgića koji je također zaslužan za napredak.”
Spomenuo si novi tim ljudi oko sebe. Što to konkretno znači?
“Radim s nekoliko ljudi, no problem je što su oni raštrkani pa sam konstantno na relaciji Split – Zagreb – Zadar. Bilo bi idealno da su svi na istom mjestu. U Splitu parter radim s Dejanom Mihanovićem, u Zadru s Vedranom Ikićem, a u Zagrebu sam ruke trenirao s Branimirom Levakom. Htio bih se na podršci zahvaliti i Igoru Maksimilijanoviću – velikom prijatelju.”
Jesu li u planu odlasci na trening kampove u Englesku ili SAD kao što si to nekada činio u prošlosti?
“Zapravo i ne. Mi u Hrvatskoj često znamo potcijeniti vlastito znanje i isticati tuđe. No, smatram da imamo dovoljno vlastitih kvaliteta i zato smatram da nema potrebe za odlaskom nigdje izvan Hrvatske. Recimo, Dejan Mihanović će mi studioznije i pedantnije objasniti neke stvari nego što to čine neki ‘veći’ stručnjaci u inozemstvu.”