Vittorio Pozzo i njegov čuveni Metodo

Foto: Screenshot / Index

SERIJAL o nogometnim izbornicima koji su se popeli na krov svijeta nastavljamo legendarnim Talijanom Vittorijem Pozzom, jedinim nogometnim strategom u povijesti koji je obranio naslov Svjetskog prvaka.

> Najizbornici svjetskih prvenstava: Alberto Suppici - "trenerski tinejdžer" koji je odveo Urugvaj na krov svijeta

Pozzo, koji je rođen 21. prosinca 1886. godine u Torinu, u mladosti je bio opsjednut putovanjima pa je tako boravio u Francuskoj, Švicarskoj i Engleskoj, gdje je studirao jezike. Kao nogometaš, prvu pravu priliku dobio je u Grasshoppersu, gdje je igrao u sezoni 1905./1906, nakon koje se vratio u rodni Torino. U dresu upravo osnovanog FC Torina nastupao je punih pet godina prije no što je 1911. godine kao 25-godišnjak objesio kopačke o klin. Već sljedeće godine dobio je posao tehničkog direktora kluba, a na toj je funkciji, s manjim prekidima, ostao punih deset godina. U međuvremenu, 1912. ponuđen mu je posao komesara talijanske reprezentacije s kojom je sudjelovao na Olimpijskim igrama u Stockholmu. Međutim, nakon eliminacije Azzurra već u prvom kolu od Finske, vratio se u Torino.

Za vrijeme Prvog Svjetskog rata Pozzo je bio poručnik legendarnih "Alpina", gdje je "magistrirao" na vrijednostima discipline i skromnosti. Po završetku rata 1921. pa onda i 1924. godine kratko je bio direktor talijanske reprezentacije da bi krajem iste godine nakon Olimpijskih igara u Parizu i smrti supruge preuzeo AC Milan. U to vrijeme počeo je raditi i kao novinar  "La Stampe", za koju je pisao do svoje smrti 1968. godine. Napokon, 1929. godine Pozzo je postao izbornik talijanske reprezentacije, mjesto na kojem je proveo punih 19 godina, ostvarivši skor od 64 pobjede, 17 remija i samo 16 poraza, uz prosjek od 65.97 posto uspješnosti. I dan danas, nitko od talijanskih stratega nije mu bio ni blizu. Svoje znanje Pozzo je premijerno predstavio na SP-u 1934. godine



Italija prvi put na krovu svijeta


Prvo Svjetsko prvenstvo održano u Europi funkcioniralo je u nešto izmijenjenoj verziji. Naime, iz natjecanja su izbačene skupine koje su predstavljene četiri godine ranije, a 16 reprezentacija koje su se kvalificirale igrale su odmah knockout fazu. Južnoamerikanci su potpuno bojkotirali ovo natjecanje pa se branitelj naslova Urugvaj nije ni pojavio, dok su Argentina i Brazil poslali rezervne sastave. Sve je rezultirao tim da su nakon samo jedne utakmice ispali Brazilci, Argentinci, Nizozemci i Francuzi. Još jedna zanimljivost vezana je uz ovo prvenstvo, naime, po prvi put u povijesti je jedna utakmica na SP-u ponovljena, i to nakon što su Italija i Španjolska u četvrtfinalu remizirale 1:1 nakon 120 minuta.

Samo finale bilo je više obojeno Mussolinijevom propagandom doli nogometom, a dva sata prije utakmice agitatori su neprestano vikali "Italia, duce", dok su Benitovu ložu posebno uredili po uzoru na one rimskih careva. Kada su 10. lipnja 1934. godine momčadi istrčale na teren, svi su to znali, Italija je trebala postati svjetski prvak. No, s time se nisu slagali Česi, koji su pred 45 tisuća gledatelja na stadionu nacionalne fašističke partije u Rimu poveli golom Antonina Puča. Stadion je utihnuo, ali samo do devet minuta prije kraja, kada je Orsi zabio za izjednačenje. Utakmica je ušla u produžetke, gdje je Schavio pet minuta kasnije zabio za prvi naslov Italije kao svjetskog nogometnog prvaka u povijesti. Mussolini je mogao odahnuti...



Neponovljivi Pozzo napravio nemoguće - Italija obranila naslov prvaka svijeta


Četiri godine kasnije, domaćinstvo SP-a dodijeljeno je opet jednog europskoj državi, preciznije Francuskoj, a ta odluka izazvala je bijes u Južnoj Americi jer su se očekivala naizmjenična domaćinstva. Krenula je lavina kritika prema Fifi i ultimativno traženje da se odluka mora promijeniti. Budući da do promjene nije došlo, Argentina i Urugvaj objavili su kako će prvenstvo bojkotirati. Na prvenstvo nije došla ni Španjolska, koja je postala prva država u povijesti koja će zbog rata (Španjolski građanski rat) propustiti ovo natjecanje. Prvenstvo je, kao i četiri godine ranije, bilo u knockout formatu. Već 1950. vraćeno je natjecanje po skupinama predstavljeno u Urugvaju 1930.

Na isti dan i u isto vrijeme kada je Italija pred 60 tisuća gledatelja u pariškom finalu pregazila Mađarsku s 4:2 golovima Colaussija i Piole, Brazil je u Marseilleu svladao Švedsku, osvojivši brončanu medalju. Velodrom je postao povijesno mjesto za Leonidasa da Silvu, koji je s nova dva pogotka prestigao na ljestvici strijelaca Mađara Zsengelléra. Sa sedam golova u pet susreta "Crni dijamant" postao je najbolji strijelac trećeg Svjetskog nogometnog prvenstva. Sama finalna utakmica između Italije i Mađarske čuvena je zbog spornog telegrama koji je Mussolini poslao talijanskim reprezentativcima, a u kojem je pisalo "Vincere o morire". Kako i ostatku svijeta, tako su i Mađarima preveli poruku riječima "Pobijedite ili umrite". Dugo godina kasnije spominjalo se da su se Mađari prestrašili za živote svojih kolega na drugoj strani pa su zato pustili iako je pravo značenje izraza "Vincere o morire" bilo: "Momci, dajte sve od sebe".

Metodo i Oriundi

Vittorio Pozzo ili kako su ga zvali "Il Vecchio Maestro", u povijesti će nogometa ostati upisan i zbog dva gore navedena pojma. Il Metodo je čuvena formacija koju je ovaj talijanski strateg predstavio svijetu početkom 20. stoljeća. Naime do 1930. godine cijeli nogometni svijet igrao je u formaciji kambriške piramide 2-3-5, koju je proslavio Blackburn Rovers krajem 19. stoljeća. Preko 40 godina ista je bila alfa i omega nogometne strategije, a onda se pojavio Vittorio Pozzo, koji je odlučio da bi obrambeni igrači trebali više pomagati halfovima u destrukciji igre. Njegov sustav 2-3-2-3 imao je upečatljivu premoć u sredini terena blokiravši svaki pokušaj kontranapada protivnika. S ovom formacijom Italija je osvojila dva uzastopna naslova svjetskog prvaka.

Što su Oriundi? Ovaj pojam korišten je u 19. stoljeću u Italiji za ljude rođene u inozemstvu s talijanskim korijenima. Pozzo je odlučio iskoristiti njihove usluge pa je u reprezentaciju pozvao Luisa Montija, čuvenog argentinskog veznjaka, koji je za Gaučose nastupio na SP 1930. godine. Na isti način u reprezentaciju je ušao Raimundo Orsi, čime je Pozzo dobio veliku prednost u odabiru igrača u odnosu na ostale reprezentaciju. Zbog ove politike Pozza su često kritizirali, a on je 1934. godine ponudio upečatljiv odgovor. "Ako ovi ljudi mogu umirati za Italiju u svjetskim ratovima, onda mogu igrati i za talijansku reprezentaciju.

 

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.