U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Sredinom devedesetih brazilski nogometaš Romario bio je najbolji napadač na svijetu. Njegovim dolaskom u Barcelonu klub iz Katalonije mislio je da je složio i posljednju kockicu mozaika u stvaranju nepobjedivog Dream Teama. San je potrajao samo godinu dana. Romario je s loptom u nogama bio genij, no sve ono što je radio izvan terena koštalo ga je veće karijere, a Barcelonu ispunjenja cilja da postane najbolja momčad svijeta.
CAMP NOU je tog 8. siječnja 1994. bio krcat do posljednjeg mjesta. Skoro sto tisuća ljudi se natiskalo na tribine mitskog katalonskog stadiona kako bi gledali na djelu igrače Barcelone i Reala. El Clasico je uvijek, neovisno o tome u kakvom su stanju ili formi te dvije momčadi, puno više od obične utakmice, puno više od nogometa.
I tada je to trebala biti velika utakmica, ona o kojoj će se dugo pričati, no tih sto tisuća sretnika tog hladnog siječanjskog dana na Camp Nouu nije ni slutilo da će svjedočiti jednoj od najimpresivnijih individualnih partija u povijesti nogometa.
Igrala se 24. minuta kad je kod rezultata 0:0 napadač Barcelone Romario de Souza Faria izveo potez o kojem se i danas, skoro 30 godina kasnije, priča s neskrivenim oduševljenjem. Lopta je kružila na polovici Reala, a onda je stigla do Romarija, koji ju je, okrenut leđima na nekih 17, 18 metara od vrata golmana Buya, primio i izveo nešto što do tada nikad nije bilo viđeno na nogometnim terenima.
Kravlji rep na Camp Nouu za povijest nogometa
Romario je nježnim dodirom povukao loptu i okrenuo se s njom za 180 stupnjeva. Brazilcu se lopta zalijepila za stopalo, a sjajni branič Reala Rafael Alkorta nije imao nikakve šanse. Ispao je smiješan i samo je nemoćno gledao kako Romario malonogometnim udarcem špicom provlači loptu pokraj Buya.
Camp Nou je eruptirao, oduševljeni igrači Barce su skakali po svom suigraču, koji se samo šeretski smješkao znajući da u svom repertoaru ima još dovoljno trikova. Taj potez je kasnije prozvan ''cola de vaca'' (kravlji rep) i, baš kao onaj čuveni penal Antonina Panenke, postao je dio nogometne povijesti i remek-djelo koje je jedan umjetnik poklonio svijetu nogometa.
Do kraja tog El Clasica Romario je zabio još dva gola, a Barcelona je razvalila najvećeg protivnika s 5:0 u jednom od najčuvenijih susreta u povijesti rivalstva ova dva nogometna velikana. Barcelona je uživala u rušenju mrskih Madriđana, a Katalonija je slavila svog novog nogometnog idola - Romarija.
Romario se nije dugo zadržao u Barceloni, svega 16 mjeseci, ali i taj je kratki period bio dovoljan da se u Kataloniji i danas smatra legendom. Bio je nevjerojatno talentiran, izuzetno vješt i okretan te okrutno ubojit za svoje protivnike.
Premda ni izbliza nije napravio ono što je s obzirom na nogometno znanje mogao i morao napraviti, njegov utjecaj na Camp Nouu bio je toliko velik da je i nepokolebljivi Johan Cruyff u više navrata samo zbog njega morao rušiti svoje čvrste principe.
Samo zbog Romarija je i hladni i kruti Cruyff gazio svoje principe
Romario je i prije dolaska u Kataloniju oduševljavao sve fanove joge bonito. Njegov nogomet je bio samba, a u njemu su uživali svi oni koji su više cijenili tehniku od fizike, znanje od sile, ples od snage. Romario je posjedovao sve - nestvarnu tehničku potkovanost, razigranost, lucidnost te savršenu ljepotu same egzekucije.
No, kao svaki pravi Brazilac, obožavao je svoju zemlju i bio je vjeran njenoj kulturi, što znači da mu nogomet nije bio sve na svijetu i da je imao druge interese. One koje treneri nikad nisu pretjerano voljeli, posebice ne hladni Johan Cruyff. No čak je i najvažniji izum totalnog nogometa često znao zažmiriti na jedno oko, znajući što od Brazilca može dobiti zauzvrat.
Barcelona je 1992. prvi put u svojoj povijesti osvojila naslov prvaka Europe, a Cruyff je imao misiju stvaranja Dream Teama, koji će čitavo desetljeće harati europskim nogometom. No hladni tuš za slavnog Nizozemca dogodio se već iduće sezone, kad je Barca šokantno, već na drugom koraku, ispala od moskovskog CSKA.
Barca je i dalje imala strašnu momčad, ali nedostajao je vrhunski napadač kako bi momčad postala čista perfekcija. Te sezone, kad je ruski prvak u Ligi prvaka izbacio španjolskog, hit igrač natjecanja je bio igrač PSV-a u kojem je Cruyff vidio kariku koja mu nedostaje da složi savršeni nogometni stroj.
Klub iz Eindhovena se nije proslavio, bio je zadnji u svojoj skupini sa svega jednim bodom, ali je najbolji strijelac čitave sezone Lige prvaka sa sedam golova bio njegov napadač Romario. Cruyff nije dugo čekao i 27-godišnji Brazilac je stigao na Camp Nou u ljeto 1993. Romario je igrao fantastično u PSV-u, ali bio je već umoran od, za njega, hladne i dosadne Nizozemske.
Nedostajao mu je dom i brazilski način života i sve je više gubio strast prema nogometu. Više nije vidio ništa čarobno u tom sportu i poziv Johana Cruyffa je stigao u najboljem mogućem trenutku. Barca je trebala Romarija, a on je trebao Barcu. Katalonija je bila nešto najbliže onome što je on želio, a Barcelona je bila idealna zamjena za voljeni rodni Rio.
Nosio je pijesak iz Brazila u Eindhoven, a kad se zasitio tamošnjih ljepotica, odlučio je da mu je dosta tog grada
Na sjeveru Europe je patio. Donosio je na tone pijeska iz Brazila kako bi u vrtu svoje kuće u Eindhovenu simulirao Copacabanu, a osim zabijanja golova, glavna zabava su mu bile organizacije divljih cjelonoćnih zabava. No nakon pet godina zabijanja golova u Eredivisie (165 golova u 167 nastupa za PSV) i uživanja s najpoželjnijim ženama Eindhovena zasitio se i očajnički je trebao novi izazov. Našao ga je u Barceloni.
Već u svom prvom nastupu za novi klub Romario je pokazao koliko je Cruyff bio u pravu kad je doveo genijalnog, ali neobičnog i ćudljivog Brazilca. U svom debiju za Blaugranu protiv Real Sociedada Romario je na travnjak izašao s tolikom samouvjerenošću da je izgledalo kao da dres Barce nosi godinama. Zabio je hat-trick, treći gol bio je malo remek-djelo, a navijači su nakon samo 90 minuta dobili novog idola.
Romario je nastavio trpati, nekad bi zabio dva, nekad tri gola, no uredno je isporučivao i na neki je način razmazio navijače. Iz kola u kolo su tražili sve više. To je bio problem jer Romario ni u Barceloni nije želio promijeniti stil života. Umjesto da se preseli u obiteljsku kuću sa suprugom, inzistirao je na stanu u penthouseu u središtu grada kako bi bio što bliže svemu onome što je nudio noćni život Barcelone.
Počeo je fantastično, a onda je divlji način života počeo uzimati danak
Njegov stil života počeo je izazivati sve više teškoća, kako kod kuće tako i u klubu. Treninzi su ga zamarali i nimalo ga nije zanimala taktička strana Cruyffovih ideja. Želio je što prije odraditi to što mora, doći kući i odrijemati koji sat, otuširati se i otići u istraživanje plesnih podija Barcelone. Noću je živio, a danju spavao, ali kad bi navečer došla utakmica, poput Brucea Waynea bi pod okriljem mraka radio štetu svim Barcinim rivalima.
No ni on nije bio imun na posljedice neurednog načina života. Zbog toga su sve češće patile i izvedbe na terenu, ali njegov život se temeljio na dvije osnovne stvari - na golovima i na sambi. Bez toga Romario ne bi bio Romario i Cruyff je to znao. U jednom trenutku Brazilac je bio bez gola u osam utakmica u nizu. Navijači su počeli paničariti, mediji su vrištali i tražili opravdanja, a Cruyff je smirivao situaciju i branio brazilskog vragolana.
''Ne tražite od mene da trčim kao Sergi Barjuan, šutiram kao Koeman ili se borim kao Stoičkov. Samo tražim da mi se sudi na kraju sezone'', na kritike je odgovorio Romario, koji je bio jedini igrač Barce kojem je Nizozemac tolerirao zajebanciju. Naravno, sve dok je Romario zabijao golove.
Cruyff mu je obećao da može u Brazil na karneval ako sutradan zabije dva gola. Ono što se potom dogodilo ušlo je u legendu
Barcelona je igrala protiv Osasune, a Romario je dan uoči utakmice pitao trenera smije li idući tjedan propustiti dva treninga jer je planirao otići na karneval u Riju.
''Zabiješ li sutra dva gola, dobit ćeš dva slobodna dana više od bilo kojeg drugog igrača'', rekao mu je Cruyff. Idućeg dana Romario je napravio ono što je trener tražio od njega i, nakon što je postigao drugi gol, prišao je svojoj klupi i tražio je od Nizozemca da ga zamijeni.
''Treneru, nemojte se ljutiti, ali moram ići. Avion mi polijeće za sat vremena'', rekao je Romario Cruyffu. Što će, Nizozemac nije imao drugog izbora osim da ispuni obećanje.
"Ja sam kao svaki Brazilac. Volim žene te volim izlaziti i uživati, zbog čega se ljudi mogu poistovjetiti sa mnom. Noć je uvijek bila moj prijatelj. Kad izađem, osjećam se dobro, tada uvijek zabijam golove'', opisao je Romario jednom svoj životni stil.
Prvu sezonu u Barceloni završio je kao prvi strijelac lige s 30 golova u 33 nastupa. Barcelona je u dramatičnoj utrci s Deportivom u zadnjim sekundama zadnjeg kola stigla do četvrte uzastopne titule, no svima je bilo jasno da to ne bi bilo izvedivo bez utjecaja i doprinosa brazilskog napadača. Barca je bila fenomenalna ekipa, no s Romarijem je izgledala kao da je nepobjediva.
Bio je kutija iznenađenja - nikad nisi znao što će izvesti, ali je sigurno bilo da će to biti nešto veličanstveno
Romario je bio tipični nogometni oportunist koji nikad nije propuštao dobivenu priliku i bez milosti je kažnjavao svaku, pa i najmanju pogrešku protivnika. Nevjerojatnim ubrzanjem pri prvom koraku, stalnom promjenom ritma između obrambenih linija, neviđenim driblinzima, fintama i nepredvidljivim potezima mrcvario je čuvare.
Imao je sposobnost i, što je još važnije, želju učiniti da njegov protivnik izgleda krajnje glupo. Romario je bio toliko opasan da je jedina taktika za čuvati ga bila igra pogađanja što će brazilski virtuoz napraviti. Drugačije ga je bilo nemoguće čuvati. Ako ne vjerujete, pitajte nesretnog Rafaela Alkortu.
Johan Cruyff opisao ga je kao genija kaznenog prostora, dok je brazilski Ronaldo priznao da mu je bio idol: "Romario je bio najodlučniji igrač s kojim sam igrao, bio je sjajan golgeter, finišer, vješt. Mislim da sam sve to naučio od njega'', rekao je legendarni Brazilac.
Na pitanje tko je najbolji igrač kojeg je vidio Diego Maradona nije imao odgovor. "Nemoguće mi je odlučiti se između Romarija i Van Bastena", rekao je veliki Diego. Ipak, Brazilčevu nogometnu ostavštinu možda je najbolje objasnio Thierry Henry:
"Romario je zajedno s brazilskim Ronaldom i Georgeom Weahom redefinirao poziciju središnjeg napadača. Oni su prvi počeli izlaziti izvan 16 metara kako bi pokupili loptu na sredini terena, prebacili se na bokove, privukli i dezorijentirali središnje braniče svojim trčanjem, ubrzanjem, driblingom."
Romario je doista bio poput kutije iznenađenja + nikad nisi znao što će izvesti, ali je sigurno bilo da će to biti nešto veličanstveno. Realova ikona Jorge Valdano ga je opisao kao "nogometaša iz crtića", a nakon onog slavnog El Clasica španjolski mediji natjecali su se tko će više panegirika posvetiti brazilskom čarobnjaku.
"On je žongler, mađioničar, umjetnik kaznenog prostora, virtuoz. Romario radi ono što drugi ne mogu - i to s alarmantnom lakoćom", klicao je katalonski dnevnik Sport idućeg jutra. Nakon što je sam razvalio Osasunu, jedan od najvećih španjolskih intelektualaca Manuel Vazquez Montalban u svom se tekstu naklonio Romariju.
"Uvijek sam žalio što nisam nosio šešir kako bih ga mogao skinuti njemu u čast kad sam vidio što je napravio vrataru Osasune. Ima stopala osjetljiva i meka kao Dalijevi satovi. Njegova završnica trebala bi izazvati mržnju kod protivničkih vratara, ali Romario umjesto toga izaziva neku vrstu religioznog osjećaja.
Ne bi me iznenadilo da vratari sa sobom nose bilježnicu i olovku kako bi ga nakon svakog pogotka mogli pitati za autogram. On savija prostor i vrijeme. Imali smo sreću vidjeti ga na terenu i nesreću da nemamo pjesnika poput Williama Wordswortha da ga opiše", u svom eseju je napisao španjolski esejist, književnik i novinar.
Brazilac i Bugarin - najuzbudljiviji tandem u povijesti Barcelone
Barcelona je u tom trenutku, u doba kad je svaka momčad mogla imati najviše tri stranca u sastavu, imala ogromnu prednost nad svim ostalim klubovima na svijetu. Osim što je imala Koemana, Laudrupa i 100 španjolskih reprezentativaca, u napadu Cruyffovog Dream Teama igrali su Romario i Hristo Stoičkov, a Brazilac i Bugarin bili su bez ikakve dvojbe najuzbudljiviji napadački tandem u povijesti Camp Noua.
Genijalni na terenu, jednako brzi na jeziku, a nerijetko i na šakama. Pitate li svakog navijača Barcelone da imenuje 10 najboljih igrača u povijesti kluba, vrlo je vjerojatno da će svaki od njih na svoj popis uvrstiti obojicu. Toliko je bio nemjerljiv njihov doprinos da činjenica da su zajedno igrali tek nešto više od godinu dana čitavu priču čini prilično apsurdnom.
Bili su više od prijatelja, braća, u tandemu su uništavali sve pred sobom godinu dana, a onda su se posvađali. Svatko je otišao svojim putem i nikad nakon toga više nisu razgovarali.
Stoičkov je bio najveći protivnik dolaska Romarija u Barcu, a onda su postali najbolji prijatelji
Kad je Romario stigao u Barcelonu, Stoičkov nimalo nije bio sretan zbog toga. Kako je Barca u tom trenutku imala tri fantastična stranca - Stoičkova, Koemana i Michaela Laudrupa - Bugarinu je bilo jasno da mu je Brazilac opaka konkurencija i bojao se za vlastiti status u ekipi.
''Potpisivanje ugovora s četvrtim strancem je obična glupost, ali ako klub misli da je to apsolutno neophodno, sugerirao bih im da potpišu Lubu Peneva. Koliko Romario košta? 600 milijuna pezeta? Uzeo bih 200 milijuna iz vlastitog džepa i potpisao Peneva'', rekao je Hristo tada katalonskim medijima.
Bio je to klasični Stoičkov: brbljav, otvoren, emotivan. Dolazak Romarija bio je velik rizik jer spajanje njega sa Stoičkovim lako se moglo odmah pretvoriti u katastrofu epskih razmjera.
''Ako je reći neke stvari ljudima u lice i govoriti sve ono što mislim kontroverzno, onda sam kontroverzan. Ako je imati jak karakter i odbijati prihvatiti bilo čije nametanje kontroverzno, onda sam kontroverzan'', odmah po dolasku u Barcelonu rekao je Romario i tamošnji mediji već su oštrili pera čekajući kad će se grotlo vulkana na Camp Nou otvoriti.
Romario i Stoičkov bili su suprotne osobnosti, ali, Cruyffovim riječima, imali su "isti problem": obojica su mislili da je momčad tu da služi njima, a ne obrnuto. "Stalno su se borili tko će postići više golova", sjeća se bivši direktor Barcelone Josep María Minguella.
Nitko nije mogao podnijeti da bude izostavljen. ''Kad je Stoičkov bio na klupi, bio je u stanju započeti tučnjavu s vlastitom sjenom. A kada je Hristo ljut, on je opasan'', izjavio je Jose Maria Bakero, jedan od tadašnjih igrača Barce, a Stoičkov je opisao kako je izgledalo kad bi Romario bio izvan momčadi:
"Sjećam se da je jednom Romario bio izostavljen. Tog dana nisam mogao razgovarati s njim, bio je u takvom ludilu", rekao je Bugarin. Pa ipak, začudo, Romario i Stoičkov postali su najbolji prijatelji.
"Romario zapravo nikada nije razgovarao ni s kim u momčadi. Sve što je radio, radio je pod svojim uvjetima. Jedina osoba s kojom je pričao bio je Stoičkov'', dodao je Bakero, a to je i Stoičkovu u početku bilo neobično:
"Čini se bizarnim i čak se i sad pitam kako je to bilo moguće. On je bio u svlačionici i na terenu introvertiran, a ja sam bio sve obratno. On voli spavati, ja volim živjeti. Bili smo kao noć i dan. Ali postali smo dobri prijatelji od samog početka. Bili smo nerazdvojni.''
Djeca su im išla u istu školu, a supruge Monica i Mariana postale su najbolje prijateljice. Štitili su jedan drugoga. Kad je Romario dobio crveni karton jer je udario Diega Simeonea, Stoičkov je s divljenjem primijetio: "Bio je to udarac dostojan Mikea Tysona.''
Hristo je zbog Romarija istukao jednog fotografa
Kad mu je supruga rodila sina, Romario je bio u Riju s reprezentacijom Brazila. Brazilac je želio sina prvi put vidjeti uživo, a ne preko medija i molio je novinare da se ne približavaju bolnici te da poštuju njegovu želju. Stoičkov je tada odradio ulogu Romarijevog tjelohranitelja. Jedan ambiciozni fotograf se uspio probiti do kata na kojem je ležala Romarijeva supruga, ali dalje nije stigao. Zaustavio ga je desni kroše bugarskog majstora.
Kad se vratio u Barcelonu, Stoičkov je bio taj koji ga je čekao u zračnoj luci i odmah ga odveo u bolnicu da vidi sina. Romariju je u tom periodu bio otet otac, a kad je Brazilac saznao da mu je tata oslobođen, Stoičkov, koji mu je cijelo to vrijeme bio najveća podrška, zasuo ga je zagrljajima i poljupcima. Kad je Romario trebao odabrati kuma za sina, naravno da nije puno razmišljao. Hristo je bio jedini izbor. Baš su se voljeli, i izvan terena i na terenu.
"Nikada nisam vidio igrača koji može raditi ono što radi Romario'', komentirao je Stoičkov Romarijevu simultanku u El Clasicu. Od te večeri Barcelona je u La Ligi bila nezaustavljiva. Skupila je 28 od 30 mogućih bodova za obranu naslova prvaka.
Šok nakon katastrofe u Ateni. Tada je sve počelo pucati
"Ušutkali smo one koji su govorili da je Dream Team mrtav", izjavio je Stoičkov nakon osvajanja naslova prvaka. Međutim, koliko god impresivno Barcelona izgledala, bilo je jasno da se neke pukotine počinju nazirati. Prvi šok se dogodio u Ateni u svibnju 1994. u finalu Lige prvaka protiv Milana.
Talijanima nitko nije davao ni grama šanse, Barca je bila apsolutni favorit, no pretjerano samozadovoljstvo i arogancija skupo su koštali Katalonce. Massaro (dva gola), Savićević i Desailly su deklasirali nemoćni i prepotentni Dream Team Johana Cruyffa s 4:0. Poraz u Ateni bio je ponižavajuć i neočekivan, ali nije bio slučajan.
Cruyffova politika stalnih rotacija razljutila je Michaela Laudrupa i Ronalda Koemana, a čak je i Stoičkov, premda je igrao sjajno, često bio na ledu. Propustio je čak četiri utakmice Lige prvaka i bio je zamijenjen u 15 od 30 ligaških utakmica. Laudrup je odlučio da će otići u Real iduće sezone, Cruyff je poručio vrataru Zubizarreti da više ne računa na njega i problemi u raju su bili sve očitiji. Napetost između igrača i Nizozemca na klupi bila je sve ozbiljnija.
"Kada pobjeđujemo, to je do Cruyffa, kada gubimo, krivi su igrači", odbrusio je Stoičkov, koji je sve više gubio strpljenje i za neozbiljno i neprofesionalno ponašanje Romarija.
Hristo je sve pokušavao s Romarijem, ali ništa nije pomoglo. ''Romarija su zanimale samo dvije stvari: nogomet i jebanje''
''Neki ljudi koje nikad nije bilo briga za Romarija stali su između nas. Pokušao sam ga upozoriti, ali nije me slušao. Štoviše, bio je ljut na mene što mu se miješam u život'', pričao je Hristo.
Brazilac je ignorirao savjete najboljeg prijatelja i preselio se u hotel u Sitgesu, no zadržao je apartman na 17. katu hotela Reina Sofia, koji mu je bio utočište za druženja sa silnim ljubavnicama. Stoičkov je ludio zbog toga i često je otvoreno znao stati u zaštitu Romarijeve supruge. Napadao je prijatelja zbog neozbiljnog načina života, a taj pristup je samo sve više stvarao otpor kod Brazilca. Supruge su ostale odlične prijateljice, a nogometaši su se udaljili.
''Romarijev stil života, njegovi stalni odlasci i dolasci uzrokovali su probleme s njegovom ženom. Zanimale su ga samo dvije stvari: nogomet i jebanje'', otvoreno je rekao Stoičkov za bivšeg prijatelja koji je sve više gubio interes za ostankom u Kataloniji.
Jednom se na treningu nakon cjelonoćnog tulumarenja jedva kretao i skoro je zaspao, a kad mu je Cruyff ljutito odbrusio da se ne može ponašati kako se ponašao u Eindhovenu, Brazilac je zaurlao na Nizozemca:
"Ako ne želim trenirati, onda neću trenirati."
Ipak, brazilsko-bugarski dvojac je unatoč sukobima odigrao perfektno Svjetsko prvenstvo u SAD-u 1994. Brazil je na pogonu Romarijevih golova stigao do naslova prvaka svijeta, a Hristo Stoičkov je sa šest golova ponio titulu najboljeg strijelca turnira i odveo je Bugarsku do povijesnog plasmana u polufinale. Kasnije te godine FIFA je Romariju dala nagradu za najboljeg igrača svijeta, a Hristo je dobio Zlatnu loptu.
Romario je nakon titule ostao duže od dogovora u Brazilu i odbijao se vratiti u Kataloniju, a ostatak momčadi Barce je napao Stoičkova: ''Imaš krasnog prijatelja'', poručila je svlačionica. Stoičkov, kojem je Barcelona bila svetinja, bio je razočaran. Smatrao je da ga je Romario izdao. I njega i klub i navijače.
Stoičkov je tužan i očajan stalno zvao Romarija i pokušavao ga je nagovoriti da se vrati u Barcelonu, no pozivi su bili uzaludni. Romario je odlučio ignorirati Hristu smatrajući da je on taj koji se treba osjećati povrijeđeno i izdano. Naime, plan je bio da Stoičkov i supruga odmah nakon SP-a dođu u Rio na krštenje Romarijevog sina, gdje je Hristo trebao biti kum.
Brazilac je rezervirao i let i hotel, no bugarska reprezentacija pozvana je na prijem kod predsjednika Bugarske Želeva i Hristo nije došao u Brazil. Romario mu to nije oprostio i odlučio se za prekid komunikacije s najboljim prijateljom.
Nakon dva tjedna zakašnjenja Romario se na koncu ipak udostojio pojaviti u Barceloni, ali to više nije bilo to. Sve je otišlo u vražju mater.
''Trenirao je sam i gotovo da nismo razgovarali. Onda smo se još jednom posvađali jer mi se uopće nisu sviđali njegovi prijatelji. Pokušao sam ga odvojiti od njih, ali nisam uspio. Nikad više nije bilo isto'', rekao je Hristo. I bio je u pravu. Barcelona je završila kao tek četvrta u prvenstvu, a onda se sve raspalo.
Barca je trebala harati svijetom godinama, a zbog seksa, tulumarenja i izdaje je sve puklo nakon samo godinu dana
Romario je pobjegao u Brazil i 1995. potpisao je za Flamengo, a odnos između Cruyffa i Stoičkova je postao neizdrživ i Bugarin je poručio ''ili on ili ja.'' Uprava kluba je stala na stranu Nizozemca, a bijesni Hristo je 1996. otišao u Parmu za koju je odigrao jednu sezonu. Vratio se iduće sezone kad je Cruyff dobio otkaz i na Camp Nouu se zadržao još dvije godine prije nego li je polako počeo završavati karijeru igrajući za raju i svoj gušt u Saudijskog Arabiji, Japanu i SAD-u.
Romario se, osim kratkotrajnog i nevažnog boravka u Valenciji, desetljeće i pol zajebavao po Brazilu, SAD-u, Kataru i Australiji, gdje je nabildavao golgetersku statistiku pribrajajući si golove koje je zabijao u revijalnim i bezveznim utakmicama protiv nedoraslih protivnika. Odlučio je da je dosta 2009., a onda se prebacio u politiku.
Kao član Socijalističke stranke izabran je 2010. u Zastupnički dom, a godinama je upozoravao na korupciju i kriminal u samom vrhu FIFA-e. Prije osam godina izabran je u Senat s najviše glasova koje je ikada dobio kandidat koji predstavlja državu Rio de Janeiro. Četiri godine kasnije postao je član centrističke stranke Podemos, a u travnju 2021. ponovno je promijenio boju. Učlanio se u Liberalnu stranku, a nedavno je javno podržao desničarskog predsjednika Brazila Jaira Bolsonara.
Kao političar, Romario je pokazao dosta sličnosti s Romarijem nogometašem. Nismo dovoljno upućeni u njegove političke vještine, no iz svega ovog gore navedenog jasno je da nije pretjerano pouzdan, odan i karakteran. Baš kakav je bio i kao nogometaš. Šteta, jer je s loptom u nogama bio čisti genij, a od svega toga navijači Barcelone su dobili jako malo.
Barca s Cruyffom, Stoičkovim i Romarijem trebala je biti jedna od onih momčadi o kojoj će se pisati knjige. Onog 8. siječnja 1994. svatko tko je vidio što je Romario radio Realu bio je siguran u to. Ipak, to se nije dogodilo i navijači su se morali strpjeti i pričekati desetak godina da odraste jedan dječak iz Rosarija kako bi Barca postala ono što je trebala biti s Romarijem - najbolja ekipa na svijetu.