TREBA li Valdas Dambrauskas otići iz Hajduka? Pitanje je to koje okupira hrvatski medijski prostor od trenutka kad je sudac Ante Čulina u 101. minuti označio kraj jučerašnjeg dvoboja Osijeka i Hajduka u Gradskom vrtu. Momčad Nenada Bjelice s 2:1 je pobijedila Dambrauskasovu te tako prekinula svoju, a produbila krizu Hajduka.
Nije trebalo puno vremena da društvene mreže i mediji postanu ispunjeni pitanjima o budućnosti litvanskog stručnjaka. Nije to zapravo ni čudno jer rezultatska kriza Hajduka zbilja jest prilično velika. U zadnjih šest utakmica splitski klub ima jednu pobjedu i čak pet poraza. Statistika je to koja zvuči vrlo alarmantno, ali ona sama po sebi ne daje pravu sliku utakmica u kojima je Hajduk nanizao te silne poraze.
Euforija se preko noći pretvorila u apatiju
Kada nogometni klub izgubi pet puta u šest utakmica, neminovno je da će se postavljati pitanja o tome što je trener napravio da spriječi takav rasplet. U ovom slučaju, dojam je da je Dambrauskas napravio više-manje sve što je bilo u njegovoj moći, ali ne samo to: prije poraza od Osijeka generalna atmosfera u javnosti i medijima bila je pozitivna.
Nekakav sažetak javnog mnijenja bio je da Hajduk ima dobar skor u HNL-u te da je ispao u Europi od boljeg protivnika protiv kojeg je časno pao pruživši solidan otpor uz poraz protiv Dinama koji boli, ali s kojim se može živjeti. I onda je došao poraz od Osijeka nakon kojeg se sve okrenulo za 180 stupnjeva.
Odjednom ništa ne valja, a Dambrauskas je laptop-trener koji ne zna što radi. Kao i uvijek oko Hajduka, trenutno svjedočimo impulzivnoj reakciji koja je u svojim temeljima izrazito žestoka, ali će s prvim dobrim rezultatom ponovo napraviti zaokret prema euforiji. I baš zato je ne treba ozbiljno shvaćati, ali nužno je objasniti kako je do nje došlo.
Protiv koga je Hajduk gubio?
Prvi od pet poraza dogodio se na gostovanju u Guimaraesu, a Vitoria je slavila s 1:0 u utakmici koja za Hajduk nije imala nikakve rezultatske posljedice. Pobjedom 3:1 u prvom susretu Hajduk si je osigurao da i u slučaju ovakvog minimalnog poraza prođe u sljedeću fazu natjecanja.
Samo tri dana nakon gostovanja u Portugalu, Hajduk je morao na Maksimir u goste Dinamu. Tamo je potpuno nadigran i poražen s 4:1, a mogao je proći i puno gore. Ubrzo nakon toga slijedilo je gostovanje u Španjolskoj kod Villarreala gdje je poražen s 4:2. Ponovo tri dana nakon europskih obaveza Hajduk je zaigrao u HNL-u te ovoga puta s 2:1 pobijedio Lokomotivu.
Nakon toga se vratio europskim obavezama i na Poljudu izgubio 2:0 od Villarreala te se oprostio od Europe i onda je došla, ponovo tri dana nakon europske utakmice, utakmica s Osijekom u kojoj je stigao najnoviji poraz.
Hajduk je, dakle, nanizao poraze protiv Vitorije, Dinama, Villarreala i Osijeka, redom ozbiljnih imena i to u ritmu u kojem je u 18 dana odigrao šest utakmica. U samo jednoj od tih utakmica Hajduk je bio postavljen kao favorit, a to je bila zadnja utakmica s Osijekom kada su kladionice na pobjedu Osijeka stavile tečaj 2.90, a na pobjedu Hajduka tečaj 2.50.
Kada se na sve doda činjenica da je cijelu svlačionicu potresla vijest o smrti Livajinog oca, što se jasno vidjelo i na Dambrauskasu koji je bio na rubu suza dok je davao izjavu nakon poraza, nije pretjerano reći da je to u najmanju ruku bila 50:50 utakmica.
Tko je kriv za to što Hajduk ne može gurati ritam Europe i HNL-a?
Iz gore opisanog razvoja događaja jasno je da je najveći Hajdukov problem bilo balansiranje europskih i domaćih obaveza. Dambrauskas na raspolaganju ima kadar od 12-13 igrača koji mogu participirati u momčadi kao prvotimci te ostatak rostera koji se sastoji od igrača koji mogu ući kao zamjene, ali ne mogu igrati važnu ulogu od prve minute ni unositi promjenu nakon ulaska u igru u drugim poluvremenima utakmica.
Osim toga, već više od godine dana priča se o tome da Hajduku treba šestica, jedan zadnji vezni koji bi rasteretio Krovinovića kada je u pitanju izgradnja igre i preuzeo na sebe određenu razinu odgovornosti, ali taj igrač se i dalje nije pojavio. Doveden je Anthony Kalik, čovjek na kojem je možda baš i sam Dambrauskas inzistirao, ali svakako igrač koji ne donosi dodatnu kvalitetu i ne rješava najveći problem Hajduka.
Još u prvoj utakmici s Vitorijom se vidjelo, kada je Hajduk primio pogodak nakon katastrofalne pogreške Josipa Vukovića, da Dambrauskas nema kadrovsko rješenje za tu poziciju i da će spas morati potražiti u sistemskim rješenjima. A to sa sobom nosi i golemi rizik.
Trener može raditi samo s onim igračima koje ima na raspolaganju
Tako je trener Hajduka pokušao prvo promjenom formacije postići da stoper Chidozie Awaziem bude taj koji će više doprinositi u izgradnji napada i prijenosu lopte s jedne polovice terena na drugu, ali to se, barem kao inicijalni eksperiment pokazalo tek kao dobra ideja koja nije uspjela jer je protivnik bio prejak.
Hajduk je došao do situacije da u trenutku kad igra ključne utakmice sezone Dambrauskas mora eksperimentirati jer mu oni iznad njega nisu doveli igrača za kojeg su i sami, u više navrata, isticali da je nasušno potreban i da ga traže na tržištu. Osim toga, na posljednjoj skupštini kluba isticali kako je u prošloj sezoni momčad stvarana da bi mogla iznijeti ovu sezonu.
Dambrauskas je kriv što njegovi taktički eksperimenti nisu donijeli bolje rezultate, ali Jakobušić i Nikoličius su odgovorni za to što je Hajduk uopće došao u situaciju da u najvažnijim utakmicama sezone mora eksperimentirati jer u kadru ima ogromnu rupu koju Uprava godinu dana ne uspijeva popuniti.
Ne smije se zaboraviti gdje je Hajduk bio prije Dambrauskasa
Kada se sve ranije navedeno zbroji u jednu cjelinu, teško je reći da je glavni krivac za negativan niz Hajduka, i to u mjeri da mora zbog toga platiti poslom, Valdas Dambrauskas. A posebno je u ovakvoj situaciji potrebno uzeti u obzir prošlu sezonu, činjenicu da je Dambrauskas probudio Hajduk, doveo ga do statusa izazivača za titulu i osvajača Kupa.
Jedina stvarna razlika perioda u kojem je Dambrauskas briljirao s Hajdukom i osvajao više bodova od Dinama i ovog perioda u kojem se traži njegova ostavka je broj utakmica koje je Hajduk morao odigrati. Utakmica je bilo, ako gledamo kratak interval od 30-ak dana ključnih za sezonu, čak dvostruko više, a kadar je bio jednako širok kao i u sezoni ranije.
Dambrauskas još uvijek nije napravio ništa zbog čega bi ga se trebalo tjerati
Osim toga, protivnici su bili znatno teži. Sve je, dakle, za trenera i igrače Hajduka bilo teže, kompleksnije i izazovnije, a očekivanja su bila skoro pa jednaka onima kada Hajduk jednom tjedno igra utakmice u domaćem prvenstvu.
To je problem koji je u svojoj izjavi nakon poraza od Osijeka detektirao i sam Dambrauskas koji je najavio bolji Hajduk kada se momčad vrati u ritam koji je za nju u trenutnom stanju i prikladan.
Ako Hajduk upadne u toliko duboku rupu da ni u ritmu od jedne utakmice tjedno ne uspije doći do forme koja ga je krasila prošle sezone, tek se onda ima smisla pitati je li vrijeme za promjenu na klupi. Dotad se Dambrauskasu može samo dati mir da radi i pokuša ispuniti što je obećao.