"MORAMO biti bolji kad padnemo u zaostatak od dva-tri gola, pronaći način da ostanemo u utakmici kad stvari ne idu tako pozitivno za nas. U utakmicama u kojima smo vodili igrali smo jako dobro, ali čim padnemo u zaostatak od 2-3 gola, imamo probleme. Na tome moramo raditi kao ekipa", rekao je izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Dagur Sigurdsson kad je na pripremama dobio pitanje što se na Svjetskom prvenstvu mora poboljšati u odnosu na Olimpijske igre.
Problem je ispravno detektiran, ali poboljšanja, barem zasad, nema. Hrvatska protiv Egipta nije pokazala da je išta naučila na svojim greškama. Izgubila je u utakmici u kojoj je protivnik cijelo vrijeme držao vodstvo, a kad god bi se pojavila prilika za povratak, nedostajalo je koncentracije, sigurnosti, preciznosti ili samopouzdanja.
Duvnjak i Cindrić su nedostajali, Egipat je pokazao da je ozbiljan, ali...
Na početku odmah treba raščistiti dvije stvari. Prva je da se izostanak Domagoja Duvnjaka i Luke Cindrića itekako osjetio. Ostati bez prva dva organizatora igre i dva od tri najbolja igrača na vanjskim pozicijama bio je ogroman udarac dva dana uoči jedne ovako teške utakmice.
Igor Karačić s aerodroma je upao na parket, a 21-godišnji Ivano Pavlović našao se u vatri u svom tek trećem nastupu na velikim natjecanjima. Jasno je da im u tim okolnostima nije bilo lako funkcionirati, kao ni ostatku ekipe.
S druge strane, Egipat je pokazao da je vrlo ozbiljna momčad i da nije slučajno to što u zadnje vrijeme redovito igra nokaut-faze velikih natjecanja. Samo nijanse dijelile su ga od toga da se okiti nekom medaljom.
Na Olimpijskim igrama 2021. izgubio je u susretu za broncu, a 2024. u produžecima u četvrtfinalu, dok je, primjerice, prije četiri godine na Svjetskom prvenstvu u četvrtfinalu od prvaka Danske poražen tek na sedmerce. Stoga je nerazumno promatrati Egipat kao momčad od koje se ne smije izgubiti i s kojom se druge vrhunske reprezentacije poigravaju jer to nije ni blizu istini.
Egipćani su sjajno otvorili susret protiv Hrvatske, odmah poveli i znalački držali to vodstvo, a nisu ih poljuljali ni cijela dvorana koja navija protiv njih ni neke sudačke odluke, koje su, barem u njihovim očima, bile dvojbene (Egipat je dobio sedam isključenja, a Hrvatska dva). To su odlike velikih momčadi i Egiptu na tome treba skinuti kapu.
...Hrvatska je i tako imala šansu
I dok su Egipćani krenuli sjajno, Hrvatska kao da nije imala pravu energiju na početku. U napadu je promašivala, a na drugoj strani je prelako primala golove, pa je već u petoj minuti bila u zaostatku od 6:2.
Sigurdsson je brzo odlučio žrtvovati tranziciju, te je počeo mijenjati dva igrača u fazi obrana-napad, što je usporilo egipatsku ofenzivu i onemogućilo im da se već na samom startu odvoje na nedostižnu prednost.
No u napadu pomaka i dalje nije bilo. Čak se ne može reći da se u tim trenucima igralo bezidejno, nego je jednostavno zakazala realizacija. Statistika na poluvremenu govorila je da je Hrvatska stvorila 13 čistih, izrađenih udaraca, ali ih je realizirala samo pet. Nešto od tih osam promašaja ide na ruku odličnog golmana Egipta Mohameda Alyja, no dio ide i na nepreciznost hrvatskih igrača.
Hrvatska se i tako uspjela održati na životu. Ukazao bi se povremeno Dominik Kuzmanović i obranio koju tešku loptu, a brojna isključenja pomalo bi zaustavila nalet Egipta, pa je utakmica na startu drugog poluvremena i dalje bila u egalu.
Probudila se i zagrebačka Arena, igrači su napokon dobili pravu energiju, a kad je Ivan Pešić u 41. minuti pri vodstvu Egipta 19:18 obranio sedmerac, činilo se da je Egipat na konopcima i da Hrvatskoj malo nedostaje za nokaut. U idućem napadu Ivan Martinović lijepo se probio do udarca za prvo izjednačenje još od 0:0, ali mu je nedostajalo malo sreće - pogodio je gredu.
Nešto se mora promijeniti
S tim promašenim udarcem hrvatski rukometaši kao da su prestali vjerovati u pobjedu. Ušlo se u period potpune bezidejnosti, na neki način i letargičnosti, u kojem Hrvatska punih deset minuta (od 39. do 49.) nije zabila gol. I puno slabije momčadi od Egipta to bi iskoristile da se odvoje na veliku prednost i mirno privedu utakmicu kraju.
Možda su se u tom periodu neke stvari mogle i bolje postaviti. Možda je Sigurdsson kasnio s time-outom, koji je zvao tek u 49. minuti. Možda se trebalo pokušati i s drugačijom postavom u napadu jer je, primjerice, Tin Lučin cijelo drugo poluvrijeme presjedio na klupi, dok je za Zvonimira Srnu bilo vidljivo da nije napadački raspoložen te je imao šut 1/4. Utakmicu je na kraju završio s 1/6.
No to je manje bitno. Važno je to što se Hrvatskoj predugo ponavljaju iste stvari. Famozne "crne rupe" i dugi periodi bez pogotka događaju se na svakom velikom natjecanju, a reprezentaciji je i dalje problem zadržati fokus u situacijama kad, kako kaže Sigurdsson, "stvari ne idu tako pozitivno".
Ništa nije izgubljeno, Hrvatska ima dovoljno kvalitete da svlada Sloveniju i Island, ali ako joj se opet budu javljali isti problemi, onda to neće biti moguće. Hrvatska mora učiti na svojim greškama i mora ih ispraviti jer samo tako može ostvariti veći rezultat.