Foto: Pixell
IZA nas su Izrael i Mađarska, a ništa nismo pametniji. Ni javnost, a vjerujemo ni izbornik Čačić. 180 minuta siromašnog nogometa protiv momčadi iz europskog B razreda, nije donijelo ništa što do sada nismo znali. Hrvatska ima zaista sjajne igrače na papiru, no nema igru.
Hrvatski vezni red mnogi uzdižu na sam europski tron, no taj isti vezni red u reprezentaciji igra na puno lošijoj razini nego li u svojim klubovima. Također, Čačićev eksperiment s povratkom u 1998. i na sustav 3-5-2, nije donio ništa dobroga ni korisnoga, štoviše, samo smo se još jednom, po tko zna koji put u posljednjih nekoliko godina uvjerili kako kapetan Dario Srna jednostavno nije više igrač kakav je bio nekada i nejasna je Čačićeva tvrdoglavost zbog koje pati cijela momčad.
Hrvatska ne igra dobro, muči se, no to ne mora ništa značiti. Do početka Eura još je tri mjeseca i puno se toga još može popraviti, a ako pogledamo u prošlost, složit ćemo se da Hrvati nikad nisu bili majstori prijateljskih utakmica.
Reprezentativni vikend i sve ono što čeka Hrvatsku na Euru za Index je prokomentirao Ivan Klasnić, tužni junak s Pratera i čovjek čiji je gol Turskoj u 119. minuti četvrtfinala Eura 2008. bacio naciju u trans. No, ekstaza je trajala niti 60 sekundi kad se ukazao nesretni Semir Şentürk. Sve ostalo je povijest.
''Tu sam kod roditelja. Ne igram više aktivno nogomet, no itekako sam u njemu. Pratim mlade igrače, imam svoju menadžersku agenciju i polako se ''ušaltavam'' u te vode. Zasada je sve dobro'', odmah na početku nam je rekao Klasnić kad smo ga pitali gdje je, no vrlo brzo smo se bacili na pitanje svih pitanja – zašto ova Hrvatska, koja ima na papiru možda i jaču momčad od one Ćirine brončane nikako da pokaže svoje pravo lice.
''Prijateljske utakmice nisu nevažne, no nisu ni mjerilo prave snage neke reprezentacije. Izrael i Mađarska sigurno nisu reprezentacije za koje možemo reći da su ''wow'' momčadi i takve utakmice jednostavno trebamo pobjeđivati ako mislimo u drugi krug na Euru. Previše je tu filozofije u našoj igri, a premalo konkretnosti. I to nije od jučer. Na nekoliko posljednjih turnira Hrvatska je zaista na papiru bila moćna, čak bih rekao i jedan od favorita, no kad je trebalo, nismo bili pravi'', rekao je Klasnić, pa je objasnio na što točno misli:
''Svaka čast Realu i Barci, ali reprezentacija mora biti iznad svega''
''Ova reprezentacija po mom mišljenju može čak i do naslova prvaka, no da bi se to dogodilo treba se puno toga promijeniti. Najprije, momci moraju shvatiti da je igranje za reprezentaciju dragocjenije od bilo čega. Svaka čast Realu, Barceloni ili Juventusu, ali Hrvatska mora biti iznad svega toga. Zatim, igrači moraju na terenu djelovati skladno poput obitelji. Svaki igrač mora ako treba poginuti za svog kolegu. Kad jedan ne može, drugi mora trčati dvostruko ako treba. I ono što je jako važno, moramo popraviti realizaciju. Baš nas je ona koštala puno boljih plasmana ranijih godina.''
Jedna od najtužnijih utakmica u povijesti hrvatskog sporta ona je protiv Turske kad ste nas vi doveli na prag raja, međutim, taj je san trajao manje od minute. Protiv Turske Hrvatska će igrati i na Euru. Ne sumnjamo da se često sjetite te tužne bečke večeri?
''Sigurno da se sjećam i nije mi svejedno ni danas. Prošlo je toliko godina od onda, a ja ni danas ne mogu sam sebi objasniti što se zapravo dogodilo. Mislio sam da je sve gotovo, već smo slavili, a onda šok. Ipak, bolje bi bilo da se mi ostavimo toga ''što bi bilo, kad bi bilo''. Sad je kasno, o tome smo trebali razmišljati kad je bilo vrijeme. Zasluženo smo ispali.''
Možete li pojasniti na što točno mislite?
''Nitko nas nije tjerao da promašimo tri penala, zar ne? Možemo se mi sad tješiti da smo bili bolji od njih, da smo poveli u 119. minuti, no sve je to džabe. Ako promašimo tri penala onda nismo ni zaslužili proći. Ne znam, mnogo sam puta vrtio što smo trebali napraviti. Da smo barem odmah nakon mog gola skinuli dresove i bacili ih među navijače, možda bi sudac i prekinuo utakmicu. Ipak, sudbina je tako htjela. Vjerujem da ćemo se sad u Parizu osvetiti za Beč. Naravno da ću biti na utakmici.''
Osim Turske, u grupi Hrvatsku čekaju još Češka i Španjolska. Tko je gledao prijateljski dvoboj Italije i Španjolske, vidio je da Španjolska nije ni sjena reprezentacije koja je proteklo desetljeće dominirala svjetskim nogometom. Talijani su ih potpuno nadigrali, stvorili su im more šansi, uzeli su im čak i posjed, a samo sreća i sjajni De Gea na vratima zaslužni su što je Furija uhvatila remi. Vidite li tu neku šansu za Hrvatsku?
''Ne bih ja to tako gledao. Nejasno mi je zašto svi uvijek podcjenjuju Talijane. Pa ljudi moji, ti Talijani su uvijek, ali baš uvijek, na svakom natjecanju jedan od glavnih favorita. Španjolska je napravila smjenu generacija, nema tu više nekih igrača, no ''Furija'' je uvijek jaka. S druge strane, ne znam jeste li gledali strašnu utakmicu između Njemačke i Engleske? Nijemci su gazili sat vremena, poslije toga nisu se sastali s loptom i zasluženo su izgubili. Hoćemo li zbog tog poraza otpisati Njemačku? Naravno da nećemo. Super je što prve dvije utakmice igramo s Turskom i Češkom. Ako to prođemo, utakmica s Španjolskom bit će samo bonus, nagrada za napravljeno, no, da će biti lako, neće.''
Modrićevu Hrvatsku mnogi uspoređuju s onom brončanom iz 1998. Neki idu tako daleko i kažu da je ova momčad, barem na papiru i jača od Ćirine, no zanimljivo je ono što razlikuje te dvije generacije. Generacija '98 puno je bolje igrala za nacionalnu momčad, nego za svoje klubove, dok je danas situacija dijametralno suprotna. Zašto je to tako?
''Slažem se s vama i mogu samo nagađati razloge zbog čega je to doista tako. Istina, u klubovima je puno lakše igrati nego u reprezentaciji. U klubu treniraš i igraš svaki dan, znaš kako ti diše svaki suigrač, dok se prijateljima iz reprezentacije nađeš jednom u nekoliko mjeseci. Međutim, kako je nama, tako je svakome. Izbornikova dužnost nije igrače naučiti igrati nogomet. Oni svoj talent drilaju u klubovima, njegova je uloga u prvom redu motivacijska. Čačić mora shvatiti da on igrače nema što učiti igrati. Njegova je dužnost da ih posjedne sve skupa u svlačionici i da im kaže:
''Dečki, niste u svojim klubovima, igrate za reprezentaciju. Pokažite Europi što ova Hrvatska može i zna.''
Šteta bi bilo da i ova generacija ne dosegne svoj maksimum zbog tipičnog balkanskog mentaliteta od kojeg je ''bolovala'' i moja generacija također. I mi smo svi igrali super u svojim klubovima, no kad bi došli u reprezentaciju, nešto nije bilo u redu. Dojma sam da nismo napravili sve što smo mogli s obzirom na talent i mogućnosti. Ipak, vjerujem u ovu momčad. Modrić i Kovačić su u Realu, Rakitić je nositelj Barcelone, Brozović i Perišić su najbolji igrači Intera, Mandžukić je standardan u Juventusu, Lovren u Liverpoolu. Tko to ima? Rekao bih da je ova momčad zaista najbolja Hrvatska ikad. Međutim, nogomet se igra na travnjaku i tamo oni moraju pokazati svoju vrijednost.''
Koji je maksimum ove momčadi?
''Vidjet ćemo. Nas dvojica sad tu možemo palamuditi do sutra, no puno koristi od toga nema. Moramo momcima držati palčeve i vjerovati u njih. Imamo još tri mjeseca do početka. Svašta je moguće. Važno je da svi budu u formi i da ne bude ozljeda. Ako bude sve u redu, vjerujem da uz malo sreće možemo jako daleko.''