PREMIERSHIP je ove godine najmanje uzbudljiva liga Petice. Liverpool nakon 25 kola ima 22 boda prednosti pred Manchester Cityjem i naslov nije osigurao samo još matematički. I dok Kloppove trupe zasluženo dobivaju pohvale iz cijelog nogometnog svijeta, sve češće se postavlja pitanje u kakvom je City stanju. Je li Pepov ciklus došao kraju i treba li Građanima potpuni remont? Na prvu se zaključak s obzirom na zaostatak čini očit, ali on je vrlo neprecizan.
City je lani osvojio naslov u najuvjerljivijem pohodu u povijesti Premiershipa. S obzirom na to da se s naslovom u ovoj sezoni oprostio malo nakon Nove godine, stječe se dojam kako je City ove godine drastično lošiji, ali stvari nisu toliko jasne. City je lani u ovom periodu sezone imao osam bodova više na kontu. U prijevodu, bodovna razlika između najboljeg Cityja u povijesti i ovogodišnjeg stane u tri utakmice i kontrast njihovog rezultatskog uspjeha nije dramatičan kao što se čini na prvu.
Kada se pogledaju i druge brojke, vidimo da ovaj City u ofenzivnom dijelu nimalo ne zaostaje za prošlogodišnjim. Zabija jednako mnogo golova, a čak stvara i dosta više šansi. Treba napomenuti da je tu statistika barem malo pristrana, s obzirom na mnogo veći broj utakmica ove sezone u kojima City stiže rezultat pa u posljednjem dijelu susreta baca sve karte u napad. Treba primijetiti i bitno veći broj promašenih šansi, koje su zasigurno doprinijele manjem broju bodova od očekivanog.
Ipak, postoji segment u kojem je City ove godini očito lošiji. Lani je u ovoj fazi sezone primio devet golova manje, a u prosjeku je dozvoljavao nešto manje šuteva po svom golu i manji broj velikih šansi za suparnika. Potrebno je, međutim, dodatno zagrebati ispod površine kako bi se zaključilo da je City bitno lošiji u obrani ove sezone u odnosu na proteklu. Tu nam može pomoći statistika exG. Ona valorizira kvalitetu šansi te izračunava prosječan broj golova koji pada na temelju takvih šansi. Razlika u tome koliko je City "trebao" primiti golova između ove dvije sezone i nije velik - radi se o pet golova, što ukazuje na to da Cityjeva igra u obrani nije bila toliko lošija koliko sugerira konačan rezultat (broj primljenih golova).
Na temelju očekivanja o primljenim/zabijenim golovima, exG izračunava i vjerojatnost osvojenih bodova na temelju tih vrijednosti, a taj podatak vjerojatno najbolje objašnjava ovakvu razliku između Cityja i Liverpoola.
Naime, s obzirom na kvalitetu šansi koje stvara i dozvoljava suparniku te broj bodova koji se temeljem toga može očekivati, City bi "trebao" biti prvoplasirana momčad Premiershipa. Na tako kreiranoj tablici, City bi trebao imati 58 bodova, a Liverpool 52 - čak 21 manje nego što je ostvario. I dok se od vrhunskih klubova donekle očekuje da premaše broj zabijenih šansi, zbog kvalitetnijih napadača u odnosu na prosjek, Liverpoolova anomalija u razlici između predviđenih i ostvarenih bodova je povijesna. Samo je Nice u sezoni 2016./17. osvojila više bodova u odnosu na prognozu (24 boda), dok je Juventus u sezoni 2017./18. Serie A osvojio s gotovo identičnom razlikom kao što je Liverpoolova (22 boda).
U posljednja dva kiksa, Tottenham je Cityju uzeo sva tri (2:0) , a Crystal Palace dva boda (2:2). Tottenham i Crystal Palace su imali ukupno šest golova prema golu, a kumulativna vrijednost svih tih šansi bila je ukupno jedan gol, a zabili su ih četiri. City je u te dvije utakmice uputio 43 udarca prema golu, 12 ih je završilo u okviru, a "trebao" je iz toga zabiti šest golova.
Pep je griješio više i češće od Kloppa
Naravno da postoji i sadržaj koji može staviti ove brojke u točan kontekst. Pep je griješio više i češće u odnosu na Kloppa, a adaptacije na te pogreške su obično samo dodatno produbljivale probleme.
Odlaskom Vincenta Kompanyja, Cityjeva rotacija na stoperskim pozicijama ostala je prilično tanka. City je nakon odličnog starta i 10 bodova u prva četiri kola ostao bez vođe svoje obrane i njenog najkvalitetnijeg igrača, Aymerica Laportea. On je s terena izbivao gotovo pet mjeseci. Drugi najbolji stoper, Stones, propustio je zbog ozljede ili suspenzija čak 11 utakmica. Dodamo li tome činjenicu da je Mendy kao prvi izbor za lijevog beka izostao devet utakmica, a Zinchenko kao prva zamjena njih čak 12, možemo zaključiti kako su ozljede osakatile Cityjevu obranu. Veći broj primljenih golova u odnosu na očekivane, kao i općenito slabija igra u toj fazi, barem se djelomično može objasniti manjkom kvalitete s obzirom na ozljede i nemogućnošću da se uigra standardna četvorka.
Klub s gotovo neograničenim budžetom si to ne bi smio dozvoliti. Uz Laportea i Stonesa, jedini pravi i prokušani stoper bio je Otamendi, čiji vrhunac karijere je sad već daleka prošlost. Najveću pogrešku ove sezone Pep je napravio u prijelaznom roku jer je svoju momčad ostavio bez rješenja u slučaju dugotrajne ozljede, a to si klub tog ranga jednostavno ne smije dozvoliti.
Pepovo rješenje za takvu situaciju (sve dok nije promovirao Garciju u prvotimca) bilo je stavljanje defenzivnih veznih igrača na stoperske pozicije, prvenstveno Fernandinha. Ali 34-godišnji Brazilac jednostavno nema brzinu da pokrije veliki prostor između golmana i zadnje linije, a navike u igri nisu iste za veznog i obrambenog igrača. Dovođenjem sjajnog Rodrija City je konačno trebao u jednom igraču dobiti sve što mu treba na poziciji zadnjeg veznog - igrača koji je odličan u čitanju igre i zaustavljanju kontre, ali je iznimno otporan za presing i pouzdan u iznošenju lopte. Rodri je zapravo nešto najsličnije Busquetsu što je Pep imao nakon Barcelone, a dobro je poznato koliko je takav tip igrač ključan za njegovu koncepciju. Rodri je povjerenje dobio i opravdao, ali Pep uz njega uporno u igri drži Gündogana.
Nijemac je sve manje koristan kao playmaker, a loptu vrlo često traži u sličnoj zoni kao Rodri. To ima za posljedicu pozicioniranje Rodrija bez lopte, a to je defenzivno veliki problem. U trenutku kada se izgubi lopta, obrambeno korisniji Rodri je obično udaljeniji od zone u kojoj se opasnost na vrijeme može spriječiti, a Gündogan, koji je obično dovoljno blizu lopte, nema fizikalije za zaustaviti kontranapad. U fazi obrane City s njim ne dobiva previše, a u napadu je koncepcijski višak. Način na koji konstruira srce svog veznog reda najveća je Pepova pogreška.
Sve ove pogreške i nedostaci ipak nisu nužno trajni, a sasvim sigurno nisu glavni uzrok ovakve razlike u odnosu na Liverpool. Glavni uzrok je sreća koju je Liverpool imao u mnogo većoj mjeri nego City. Već u prosincu prošle godine mogli smo napisati da će Liverpool biti prvak i kako je do toga došao. Liverpool bi zbog stabilnijeg sistema i izostanka ozljeda vjerojatno bio na vrhu i uz normalniju raspodjelu faktora sreće, ali uz znatno manju bodovnu razliku. Već u sljedećem prijelaznom roku City može pronaći bolja rješenja na stoperskim pozicijama, a Pep može efikasnije koristiti opcije koje ima u sredini terena. Cityju, pod pretpostavkom da Guardiola ne ode, ne treba veliki remont. Ima dovoljno mladosti i talenta u svlačionici, a igre su mu ipak bitno bolje od rezultata, koji već sljedeće sezone, uz malo sreće, može ponovno otići na njegovu stranu.