Foto: FC Crotone
IVAN JURIĆ, neobičan lik u svijetu nogometa, senzacionalno je u Serie A uveo siromašni Crotone iz još obesparenijeg istoimenog grada na samom potplatu talijanske čizme. Kalabrezima je to prvi put u 93 godine postojanja kluba da su među elitom.
Dodamo li da je Ante Budimir najbolji strijelac friškog talijanskog prvoligaša, jasno je zašto su. Hrvati heroji kalabrijskog gradića, jer remijem (1:1) kod Modene, CRO tone je čak pet kola prije kraja sezone u Serie B, po prvi put u povijesti ušao u prvu ligu.
Hrvati donijeli euforiju depresivnom talijanskom jugu: CROtone prvi put u povijesti ušao u Serie A
Crotone je siromašan grad, jedan od onih s najnižim standardom, dok po nezaposlenosti drži neslavno prvo mjesto u Italiji. Klub nazvan po gradu koji je doslovno i metaforičku na dnu Italije, financijski ne stoji puno bolje; godišnji budžet mu je 3 milijuna eura, daleko najniži u Serie B, iz koje su mu prije početka sezone predviđali ispadanje. Uspjeh lokalnih junaka, koji igraju na stadionu kapaciteta svega devet tisuća mjesta, izazvao je euforiju u Kalabriji, jer predstavlja rijetko dobru vijest. Crotone će uskoro samo zbog ulaska u prvu ligu, zbog televizijskih prava dobiti milijune eura, ali će i dalje biti najveći sirotan u konkurenciji.
Najsiromašnijem klubu predviđali su ispadanje u treću ligu, ali Jurić, Budimir i društvo dovode u grad Juve, Romu, Napoli, Inter...
A tamo obožavaju Ivana Jurića (40), koji je do prije šest godina bio neumorni i borbeni veznjak, ali prije svega živopisni lik koji je kao netko alternativnog, urbanog đira, pozitivno stršao iz nogometnog miljea u kojem manjka poštenih seljaka, ali zato napretek ima seljačina. Prvo kao igrač Hajduka, pa Seville, Crotonea (s kojim se borio čak i u trećoj ligi) i Genoe, da bi sada ostvario grandiozan uspjeh na početku karijere samostalnog trenera. Jer do sada je kratko radio kao pomoćnik Gian Piera Gasperinija u Interu i Palermu, te prošlu sezonu vodio trećeligaša Mantovu. Povratkom u Crotone, za koji je sjajno igrao od 2001. do 2006., Jurić je već u drugoj sezoni klub odveo do povijesnog uspjeha.
Za razliku od ostalih hrvatskih "fudbalera", koji se opuštaju na cajkama, njega ste mogli vidjeti kako se baca po punk-rock koncertima
Drago nam je da je takav pothvat ostvario upravo on, jedini hrvatski nogometaš na kojeg ste mogli naletjeti u mosh pitu na koncertu Overflowa. Jurić po ničemu ne spada u milje Kovača, Šimunića i ostalih "Za dom i Acu Lukasa spremnih" velikana. Ništa čudno što ga nisu prihvatili kada im je, bez dlake na jeziku i prije svega kritičan prema sebi, a onda i prema ostalima, rekao koliko zapravo vrijede. Naravno, nedodirljivi bogovi hrvatskog nogometa na to su se razbjesnili, a autoritativni Bilić nije želio talasati, pa više u reprezentaciju svog prijatelja Zdravka nije zvao igrača kojem je podario debi debelo u četvrtom desetljeću života.
Biliću i igračima pljunuo je u oči istinu o njihovoj i vlastitoj nekvaliteti, pa je izbačen iz reprezentacije. Tko je bio u pravu, pokazale su kvalifikacije za SP 2010. i EP 2012.
Tko je tu zapravo bio u pravu, pokazao je debakl koji je Bilićeva reprezentacija "puna klasnih igrača" i bez odbačenog i iskrenog Jurića, doživjela u kvalifikacijama za SP 2010, kao i sramoćenja prilikom čupanja za EP dvije godine kasnije. Naravno, legende na terenu i klupi Hrvatske bez obzira na blamaže ostajale su tamo odakle se odlazi samo biološkim putem, a Jurić se za svoje trenerskom ime izborio isto kao i za igračko - sam, bez obzira na stare zasluge, krvavo uporno, od samog dna prema vrhu i bez podrške medija i lobija.
Heroj divljeg talijanskog juga o životu tamo: Tko nije bio dole, ne može to shvatiti - igrače drže kao taoce, ali meni nigdje nije bilo ljepše
"Ludi" Jurić, zapravo je samo svoj, a ne povodljivi praznoglavi nogometaš kojeg kroz život i karijeru vodi pohlepni menadžer, trenerski se također probijao od teškog blata do zvijezda, nikako linijom manjeg otpora. I na novoj funkciji u nogometu probio se na divljem talijanskom jugu, zemlji bezakonja u kojoj poslovni odnosi i u sportu podsjećaju na ono što smo gledali u Kumu. Uostalom, nisu slučajno najjače kriminalne organizacije na svijetu nastale u južnoj Italiji.
Jurić priznaje da je itekako upoznat s "poteškoćama" koje se ogledaju u pravima nogometaša u tom podneblju, a slične detalje nam je otkrivao i Davor Vugrinec, koji je igrao u Lecceu i Cataniji, odnosno južnim regijama Apuliji i Siciliji, ali nam je u intervjuu prije sedam godina ovako objasnio "Štokholmski sindrom", koji ga za to podneblje sada veže još daleko jače nego tada:
Tvoj nogometni put je iznimno zanimljiv; 1996. si iz Hajduka otišao u Sevillu, gdje si uspješno igrao i zabijao u prvoj i drugoj ligi. Kako si iz jake Segunde i još jače Primere onda 2001. otišao u neglamurozni Crotone na samom dnu čizme u Kalabriju, u kojemu si ostao pet godina i čak igrao u Serie C1 (talijanska treća liga)?
Ha, ha, pa kada sam došao u Crotone, klub je bio u drugoj ligi i bio je to ambiciozan klub u svakom pogledu, a tko nije bio na jugu Italije, ne zna kako dolje funkcioniraju stvari. Ma ja sam dolje bio sretan, bez obzira što sam igrao "Či uno". U svakom slučaju, to je etapa mog životnog puta u kojoj mi je bilo dobro.
Spomenuo si specifičnosti nogometa na talijanskom jugu. Odnosi li se to na dobre ili loše stvari?
Mislim na negativne što se tiče statusa kao igrača, jer kada jednom dođeš tamo, nije lako otići ako oni ne žele da odeš. Ali, s druge strane, one ljudske, osjećao sam se kao doma. Navijači su me obožavali, meni i mojoj obitelji je bilo predivno, najljepše od svih sredina u inozemstvu gdje smo živjeli.