KADA je Jurgen Klopp najavio svoj odlazak iz Liverpoola krajem ove sezone, prvotno je nastala panika. Razlozi te najave nisu bili potpuno jasni, no s vremenom se sve više vjerovalo u emocionalnu ispražnjenost i psihički umor koje je suptilno spomenuo u objavama javnosti.
Liverpool je, međutim, iskoristio Kloppovu najavu kao formu galvanizacije. U dvanaest utakmica koje su uslijedile nakon toga Liverpool je upisao deset pobjeda, izgubivši samo od Arsenala, dok je s Cityjem remizirao. San o kraju Kloppove ere u klubu s četiri osvojena trofeja i dalje je živio.
San se, doduše, dobrim dijelom temeljio i na dozi sreće. Kroz dobar dio kalendarske 2024., Liverpool je igrao bez svojih ključnih igrača, kao što su Trent Alexander-Arnold, Mohamed Salah i Alisson. Malo je tko očekivao bravure rezervnog golmana Caoimhina Kellehera, fantastične partije na desnom beku mladog Conora Bradleyja ili da će ekipa moći zabijati dovoljno golova i bez Salaha.
Liverpool je zbog toga plesao po rubu i vraćao se iz gubitničkih pozicija protiv slabijih protivnika, koje je počesto pobjeđivao u zadnjim minutama. Takav plan bio je težak za održati, a kako je vrijeme odmicalo, stizali su problemi. Ono najgore po njih jest što su ih stvorili uobičajeni sumnjivci: rivali Manchester United i Everton te klub koji im je već zaustavljao nade o tituli, Crystal Palace.
Pražnjenje nakon Uniteda
Iako se radi o klubu s puno većim problemima od onih Liverpoolovih, United je točka od koje je krenulo nizbrdo. U spektakularnom susretu FA kupa, Liverpool je ispao iz natjecanja iako je vodio u 105. minuti s 3:2. Marcus Rashford i Amad Diallo preokrenuli su rezultat, a Liverpool je izgubio šansu za drugim trofejom.
Ta utakmica sama po sebi nije bila toliko problematična. Radilo se o otvorenom susretu koji je mogao završiti bilo kako. Međutim, to ispadanje iz kupa kao da je djelovalo negativno na njihovu stabilnost i vjeru, pogotovo pred protivničkim golom. Unatoč pobjedama od 2:1 i 3:1 nad Brightonom i Sheffield Unitedom, vidljivi su bili problemi s realizacijom. U idućem tjednu dani su potpuno buknuli.
Uslijedile su utakmice protiv Uniteda i Crystal Palacea u ligi te Atalante u Europskoj ligi, koje su odigrali između ove dvije navedene. U te tri utakmice Liverpool je uputio 68 udaraca uz očekivani broj pogodaka od 9.08. Zabili su samo dva gola, i to oba u remiju s Unitedom, od čega je jedan bio s bijele točke.
Konverzija Liverpoolovih udaraca strmoglavila se te je sada tek na 8%, što ih stavlja u najgorih šest momčadi lige. Daleko je to od onih 22% iz sezone 19./20., kada su osvojili naslov. Njihov odnos zabijenih golova i onih očekivanih stavlja ih na 17. mjesto lige, dok su ostali klubovi od najbolja četiri u ligi i u konverziji i po tom odnosu u vrhu.
Nunez se od heroja pretvorio u tragičara
Darwin Nunez prvo je ime koje se dovodi u kontekst s tim promašajima. Iako je njegova početna forma bila razlog za vjeru u neki oblik uspjeha ove sezone, regresija koju je doživio bila je katastrofalna. Protiv Palacea, Atalante i posljednje, Evertona, bio je potpuno bezopasan.
U ligi je drugi po broju propuštenih velikih prilika, iza Erlinga Haalanda, a ispred Ollieja Watkinsa. No, dok je Haaland sa svim svojim promašajima ipak zabio 20 golova, a Watkins 19, Darwin je stao na njih 11.
Urugvajac nije jedini krivac za festival promašaja, no malo je tko očekivao da će se Salaha spominjati u tom kontekstu. Nakon oporavka od ozljede zadobivene na Afričkom kupu nacija, Salah se nije vratio kao igrač koji može preokrenuti utakmicu. U posljednjih sedam susreta zabio je dva gola, oba s bijele točke, no iz igre nije radio željenu razliku.
Povratak ključnih igrača nije pomogao
U Liverpoolu su upravo ovaj nedavno odigrani period utakmica gledali kao na svoju šansu. Igrajući bez svojih ključnih igrača, prošli su gotovo pa neokrznuti, pa je bilo legitimno razmišljati kako će stvari ići puno lakše kada budu kompletni.
Bilo bi suludo reći da je ista ta momčad trebala odraditi i nastavak sezone, jer su te zakrpe počele pucati, što se najbolje vidjelo u onom teškom porazu od Atalante. No, činjenica je da reintegracija Salaha, a još više Dominika Szoboszlaija u prvu momčad nije prošla prema očekivanjima.
Protiv Evertona nisu pomogli ni napokon potpuno spremni Ibrahima Konate ni povratak Alissona na gol, a jedini koji je pokazao da i dalje može biti ključni igrač je Alexander-Arnold. Unatoč svojim problemima u obrani, koji nisu ništa manji kada umjesto njega igraju Joe Gomez ili Bradley, svojom vizijom i dodavanjima više je učinio za tempo igre Liverpoola nego bilo tko drugi na terenu.
Nikad lošije odigran derbi pod Kloppom
Poraz od Evertona na Goodison Parku bio je kulminacija svega viđenog ranije. Klopp u svojoj karijeri nikada nije izgubio derbi utakmicu na tom stadionu, a sada mu je tamo ekipa odigrala jedan od najgorih susreta čitave sezone.
Nakon prvih 45 minuta, Liverpool je osvojio samo 25% duela na terenu, što je jasan pokazatelj koliko je lov za savršenim oproštajem iscrpio ovu ekipu. Iako su imali posjed od 77%, Liverpool je konstantno imao problema s prvim dodirom s loptom, s donošenjem odluka, a ono najgore je što su dali Evertonu da koristi svoje najjače oružje: duge lopte, kornere i slobodne udarce.
S tim porazom Liverpool je vrlo vjerojatno ispao iz utrke za titulu jer City može otići na +5, dok je Arsenal na +3 s puno boljom gol-razlikom. Do ove utakmice s Evertonom morali su se nadati da će oba kluba negdje pokleknuti. Sada se moraju nadati da će se to dogoditi dva puta, za što su šanse jako niske.
Klopp ipak neće doživjeti svoj "blaze of glory" trenutak
Osvojiti liga kup i završiti na trećem mjestu iza ovakvog Cityja i Arsenala nije sramota, ali način na koji će se vjerojatno zaključiti ova sezona jest neugodan. Prvo ih je jedan rival izbacio iz kupa i usporio ih u borbi za naslov, drugi ih je u tome potpuno zaustavio, a u međuvremenu su upisali dva uzastopna domaća poraza protiv Atalante i Palacea, što im se nije dogodilo u zadnjih sedam godina.
Plamen slave u duhu našeg jezika nije baš najsretniji prijevod za engleski termin "blaze of glory", koji označava davanje svog maksimuma u posljednjem pokušaju bez razmišljanja o posljedicama. No, na Anfieldu su vjerovali da će Kloppova era uz taj plamen završiti.
Taj je plamen sada tek tinjanje koje se čini nemoguće razbuktati, dok će navijači, kada jednom budu pričali o Kloppu, morati ipak posegnuti pokoju godinu u prošlost da se prisjete onih najljepših dana. Ovu će sezonu, pogotovo njen kraj, htjeti što prije zaboraviti.