DINAMO je klub velike i slavne prošlosti. Za takve klubove vrijede posebne norme i očekivanja pa je svaka iduća sezona povijesna, najbitnija ikad i -umetni koji god hoćeš izlizani epitet- nemaštovitih navijača, novinara i komentatora sa šanka u birtiji. No, čak je i u tim okvirima jasno da su neke sezone bile posebnije i veće od drugih, a neke naprosto neponovljive.
1967. godine je Dinamo postao prvi i jedini klub koji je ikad osvojio veliki europski trofej, a 1982. godine je nakon 24 godine čekanja osvojio prvi naslov prvaka bivše države u eri u kojoj su sportski uspjesi imali politički efekt više nego što je to danas zamislivo. Duboko u DNA kluba usađene su i ratne devedesete.
Dinamo u tom periodu ima i 13.5.1990. i sve što je uslijedilo, ali i sedmogodišnju borbu za povratak imena u kojem su njegovi navijači zacementirali svoju poziciju vječitih lovaca na bijelog kita, neki savršeni i po njihovom guštu skrojen klub koji je lišen tiranije koja ga je, uz manje ili više kontinuiteta, pratila barem 30 godina.
Hrabro je, a vrlo vjerojatno i pretenciozno, staviti neku naizgled sasvim običnu sezonu sa sada već sasvim običnim rezultatima u tu kategoriju, ali moderna povijest kluba, a samim time i njegova budućnost postojat će prije i poslije 2024. godine.
Ona je nova 1982. za kolektivni Dinamov identitet, mjera po kojoj će se suditi sve sezone koje dolaze, koja je istovremeno i nulta točka nove ere nakon razračunavanja s demonima prošlosti i ultimativni dokaz da je Dinamo preživio sve moguće nedaće ovog svijeta da ostane živ i da dođe tamo gdje pripada.
Početak sezone iz noćne more na svim frontovima
Još se krajem prošle sezone osjetilo da su zapuhali neki novi vjetrovi. Usred prevrata u klupskoj vrhušci, u klub su stigla dva čovjeka. Dario Šimić kao član uprave i Igor Bišćan kao trener. Oba su stavila svoja muda na panj za neki drugačiji i demokratski Dinamo onda kad su skoro svi kalkulirali.
I kao takvima im je bila jasna meta na leđima od svih onih koji su bolje živjeli u starom sistemu. Naslov u SHNL-u je osvojen manje-više bez velike drame, a natruhe nečeg novog su privukle navijače na gostovanja u dotad rekordnim brojkama.
S velikim elanom se krenulo u novu sezonu, posebno nakon Barišićevog javnog obećanja da će se Dinamo konačno demokratizirati. Navijači nisu čekali, dali su se u akciju, učlanjivali su ljude, oformili komisiju za proučavanje stranih statuta i onda ušli u klupsku radnu komisiju koja je uskoro trebala izbaciti prijedlog novog statuta.
U međuvremenu je Dinamo u prvom kolu šokantno izgubio od Hajduka u sudačkoj nadoknadi, a potrebno je i puno manje od toga da se navijači kluba s juga Hrvatske maksimalno mobiliziraju i napale na ono što slijedi.
U međuvremenu je Dinamo imao veliku nesreću u ždrijebu pa je već u trećem pretkolu Lige prvaka izvukao AEK, prvaka države koju nikad nijedan hrvatski klub u HNL eri nije izbacio u Europi. Plavi su ispali šokantnim golom Vide u zadnjoj minuti nadoknade, a još je teže bilo sve ono što se događalo izvan terena.
Atena, statuti, smjene trenera... Mjesecima se čekalo za jednu pozitivnu vijest iz Dinama
Navijački okršaj Boysa i AEK-ovaca postao je glavna tema u državi jer je jedan grčki navijač preminuo. Uhićeno je i zatvoreno preko 100 Boysa. Umjesto o promjenama u Dinamu, morali su se brinuti najprije o tome da njihovi pripadnici dobiju medicinsku pomoć i druge minimalne ljudske uvjete u zatvoru.
Nakon toga je uslijedila financijski i vremenski nadrealno teška bitka da se krivica za smrt skine s njihove grbače i da se ljudi vrate svojim kućama. To se dogodilo tek u prosincu, četiri mjeseca nakon što su postojali dokazi da je smrt grčkog navijača nehotično skrivio drugi grčki navijač.
Grčki mediji natjecali su se u ponižavanju Dinama i Hrvata koje su nazivali nacistima, a naslađivali su se i domaći ljudi kojima su navijači generalno, iz objektivnog ili iracionalnog razloga, trn u oku.
Sve je to bio dio mozaika kaosa u klubu koji je uskoro dao otkaz Igoru Bišćanu, kojem je novi trener ispao od Sparte u Konferencijsku ligu, koji je prodao tri ključna igrača i kasnio sa zamjenama, koji nije imao jasno definiran sportski segment i koji je polulegalno funkcionirao bez važnih funkcija i odbora u atmosferi straha i nepovjerenja.
Uklopio se u taj mozaik i Barišić, koji je prevario navijače i samoinicijativno odbio prijedlog novog statuta, iako ga je jednoglasno podržala komisija koju je on potvrdio. Dinamo nije bio na početnoj točki, nego par koraka iza nje.
Činilo se da Dinamo juri propast. Onda su Boysi poslali moćnu poruku
U međuvremenu je momčad igrala užasno. Jakirovićev Dinamo je prosipao bodove na sve strane, a Viktoria Plzen i Ballkani su mu očitali lekciju u Europi. Ipak, i takav Dinamo se doteglio do zimske pauze s europskim proljećem u džepu i ogromnim, ali dostižnim rezultatom za Hajdukom.
Jakirović, ovog puta s ovlastima sportskog direktora, konačno je odradio čitave pripreme i prijelazni rok. To je to, očekivalo se. Sad kreće poznata Dinamova serija i više nema nazad. U prvom kolu nastavka, Lokomotiva je Plave deklasirala s 3:0 na Maksimiru.
Baš se tad, nakon što je klub praktički dao sve sportske ovlasti Jakiroviću u ruke, najglasnije pričalo o njegovom otkazu, nakon poraza u prvoj utakmici nastavka sezone. Kad bi suludost bila nogometni klub, bila bi Dinamo iz ove sezone. Navodni problem je bila visina otpremnine i Jakirović je ostao, ali situacija nije bila dobra.
Sada se prednost Hajduka činila bitno većom, a dolasci Ivana Perišića i Josipa Brekala su bili indikator da Bijeli ovog puta idu do kraja. Posebno je emocionalno teško za navijače bilo to što je u jeku jedne od najvećih borbi ikad u HNL-u Dinamovo dijete otišlo "tamo gdje se ne ide".
Utakmica protiv Gorice na Maksimiru, odigrana 5. veljače, nije bila ni po čemu posebna osim po tome što Dinamo nije imao nikakvo pravo na kiks. Ipak, na stadionu se osjetilo nešto što se među nepokolebljivim sanjarima i luđacima u gradu osjećalo već neko vrijeme.
Osjećaj je to koji je jako teško opisati, a Dinamovim navijačima je poznat koliko im je i stran. Neka čudna energija rođena iz inata bujala je i trebalo joj je samo malo da eksplodira. Poruka Boysa na kraju te utakmice jasno je odredila daljnji tijek sezone i kanalizirala je tu energiju u plavu lavinu. "Ne damo da potoneš", stajala je nikad moćnija poruka na maksimirskom Sjeveru.
Pobjeda na izborima i povratak Dinama sve su promijenili
Stvari su se počele mijenjati. Lista Dinamovog proljeća je prvu rundu izbora uvjerljivo pobijedila i članovi su prvi put u povijesti u skupštini imali zastupnike koji se zaista mogu smatrati njihovim predstavnicima jer su ih oni i odabrali. Guranje Velimira Zajeca na čelnu poziciju bio je završni dodir kampanje, ali ona druga runda, predviđalo se, bit će puno teža.
Bila je skrojena tako da se vrhuška održi na vlasti i da Barišić otvori mala vrata Nikoli Hanželu koji je uskoro trebao postati potpuni gospodar Dinama. Tjednima su se brojale ruke, zbrajali naši i vaši, uvjeravalo se i nagovaralo. Dan ili dva prije izbora je većina upućenih znala da Zajec ima bar šest ruku iz one druge kvote, ali previše su se puta Dinamovi navijači opekli da bi bili mirni.
Ostalo je povijest. Zajec je pobijedio Barišića i postao predsjednik Dinama. Nakon dva desetljeća borbe za častan i demokratski Dinamo, dobivena je glavna bitka. Eksplozija emocija podno Zapada je rekla sve, a stvari su uskoro krenule nabolje na svim frontovima.
Prvi je onaj rezultatski. Jakirović je s nekoliko ključnih odluka prelomio sezonu, a simbioza navijača i ekipe gurala je Dinamo naprijed i kad nije igrao najbolje. Serijom pobjeda, od čega je po dvije ostvario na Poljudu i Rujevici, Dinamo je uzeo duplu krunu i s pravom je potvrdio da kralj ostaje kralj.
Sveopćem Dinamovom veselju značajno je pridonio i Futsal Dinamo. Klub koji je od početka pokazao kako se radi s navijačima obranio je titulu u dramatičnoj play-off završnici koja je ponovno postavila standarde i rekorde po pitanju posjete i organizacije.
Kako je opet postalo kul biti dinamovac
Ljudi koji su se davno zakleli da ih Maksimir više neće vidjeti pomalo su se počeli vraćati. Nakon dugo vremena dinamovci su počeli svim srcem uživati u svom klubu, navijati za njega bez mučnine u želucu i veseliti se budućnosti.
S razrušenim stadionom i bez nekoć najposjećenije, istočne tribine, Dinamo je završio sezonu na prosjeku od 9 tisuća gledatelja, najviše još od 2006. godine kada je Kuže zaludio Maksimir. Stadion nije bio jedino mjesto na kojem se osjetilo da je u zraku nešto sasvim novo.
Dinamo je ponovno postao glavna tema razgovora po svim birtijama. Dani do derbija su se odbrojavali mjesecima unaprijed, a planovi za uzimanje karata za ključne utakmice radili su se tjednima. Svi su znali koliko bodova treba Dinamu da stigne Rijeku i svi su znali koji Dinamov igrač ima dva žuta kartona i treba se paziti suspenzije.
Danas ćete na ulicama Zagreba puno lakše naći klince koji imaju dres Petkovića, Oršića, Ademija ili drugog Dinamovog junaka nego što je to bio slučaj prije par godina, kada biste od deset djece na školskom igralištu vidjeli barem sedam Messija, Neymara ili Ronalda.
Za razliku od trofejnih, ali i duhovno siromašnih 2010-ih, kada većina navijača nije znala ni protiv koga Dinamo igra iduću europsku utakmicu, ove sezone je nekoliko tisuća fanatika iz Hrvatske pobožno pratilo završetak danskog prvenstva i navijalo protiv Kopenhagena kako bi Dinamo imao lakši europski put.
Biti dinamovac je opet postalo kul, a Zagreb (i ne samo Zagreb) ponovno živi Dinamo. Hoće li se i kako kapitalizirati nova energija i euforija ovisi isključivo o ljudima koji vode klub. Konačno, to su ljudi koji razumiju Dinamovu veličinu i koji ga približavaju onima kojima Dinamo pripada. A takvi, naučila nas je ova sezona, ne dozvoljavaju da Dinamo propadne.