HRVATSKA rukometna reprezentacija u četvrtak je ostvarila važnu pobjedu protiv Austrije u po mnogo čemu sudbonosnim kvalifikacijama za Olimpijske igre. Bila je to ujedno i debitantska pobjeda novog izbornika Hrvatske, Islanđanina Dagura Sigurdssona, jednog od najcjenjenijih svjetskih stručnjaka.
Uz to što je hrvatska reprezentacija na dobrom putu da se plasira u Pariz, treba reći da rezultati hrvatskih klubova u Europi dugo nisu izgledali bolje. Zagreb u Ligi prvaka igra sjajno te će prvi put nakon pet sezona nastupiti u nokaut-fazi tog natjecanja, dok Nexe sada već standardno igra završnicu Europske lige.
Stoga je ovo bio idealan trenutak da u našem Intervjuu tjedna ugostimo jedno veliko rukometno ime, a sjajnog sugovornika pronašli smo u Ivanu Čupiću, jednom od predvodnika hrvatske reprezentacije tijekom kasnih 2000-ih i cijelih 2010-ih godina.
Sa 614 postignutih pogodaka, Čupić je jedan od najboljih strijelaca u povijesti hrvatske reprezentacije, s kojom je na velikim natjecanjima osvojio tri srebrne i četiri brončane medalje. Ipak, kako i sam kaže, najviše ga muči to što nikad nije osvojio ono najsjajnije odličje.
Velike uspjehe Čupić je ostvario i u klupskoj karijeri, a jedan je od ne tako velikog broja igrača koji se mogu pohvaliti činjenicom da su triput osvojili Ligu prvaka. Štoviše, od Hrvata su to napravili još samo Patrik Ćavar, Luka Cindrić i Petar Metličić.
S Čupićem smo u velikom razgovoru prošli sve navedene teme. Razgovarali smo o uspjesima i neuspjesima s hrvatskom reprezentacijom, prošli smo kroz mnogobrojne klubove za koje je igrao, osvrnuli se i na tešku ozljedu koju je doživio uoči Olimpijskih igara u Pekingu, a bilo je riječi i o trenutnom stanju u hrvatskom rukometu.
Hrvatska je kvalifikacijski turnir za Olimpijske igre započela velikom pobjedom protiv Austrije. Kako ste Vi vidjeli tu utakmicu?
Ja sam, iskreno, i očekivao malo nervoze. Ne zbog izbornika i igrača, nego zbog toga što nama ta utakmica donosi i što nama znači taj kvalifikacijski turnir. Prvo poluvrijeme bilo je isprekidano našim tehničkim pogreškama pa smo morali stizati rezultat, ali rukometne utakmice u zadnje vrijeme više nisu gotove kad gubiš 4-5 razlike pa smo vratili susret u egal već u prvom dijelu.
U drugom poluvremenu smo od početka izdominirali. Bili smo bolji i obrambeno i napadački, pronalazili smo sjajna taktička rješenja, a i naša duža klupa je došla do izražaja. Nakon toga smo priveli utakmicu kraju i zasluženo pobijedili.
Što očekujete u nadolazećim utakmicama s Njemačkom i Alžirom? Koliko će ova pobjeda napuniti igrače optimizmom?
Ja vjerujem da su igrači i prije turnira bili optimistični. Normalno je da su tu prisutni nervoza i stres, teško je nositi hrvatski dres. Teško je funkcionirati tako na dnevnoj bazi, pogotovo kad ti je došao novi izbornik s kojim si imao samo dva treninga, a pritom znaš što znači neodlazak na Olimpijske igre.
Ekipa je u prvoj utakmici pokazala karakter, vjerujem da će u tom tonu nastaviti i dobro se pripremiti za Nijemce. I prije sam govorio, nije bitna ljepota i sustav, nije bitno tko koliko igra, bitno je da Hrvatska ode na Olimpijadu. Poslije ćemo razmišljati tko je dobar, koga izbornik cijeni i koga želi u timu, tko mu može odmah donijeti kvalitetu, a tko je zalog za budućnost.
Treba izboriti Igre na karakter i mišiće. Vjerujem da će takva utakmica biti i u subotu. Teška, borbena, malo drugačija od ove s Austrijom, ali svodit će se na neku vrstu karaktera i borbe, da pred protivničkim navijačima budemo dobri i da uzmemo bodove.
Vi ovaj turnir pratite u novoj ulozi, u ulozi sukomentatora. Kako se Vama činio debi na toj poziciji?
Kroz svoju karijeru sam u rukometu prošao sve, televizije, intervjue, presice... Ovo mi je nešto sasvim novo, nikad nisam bio sukomentator, ali mislim da je za prvi put bilo dobro. Nisam znao što me očekuje, ali uz sebe sam imao dobrog komentatora.
Rekao mi je da trebamo biti spontani i nadopunjavati se. Dobro smo se pripremili za utakmicu, izvukli neke statističke podatke. Kad je krenula utakmica, počeli smo pričati o onome što vidimo i mislim da je za prvi put ispalo više nego korektno.
Ljudi su mjerodavni više nego ja da donose zaključke o tome, ali ja se nadam da je bilo u redu i da smo ljudima malo više približili neke taktičke zamisli. A najbitniji je sigurno bio navijački naboj i slavlje i veselje kad je Hrvatska pobijedila.
Prvi put u povijesti imamo stranog izbornika. Kako gledate na taj potez, a kako gledate konkretno na Dagura Sigurdssona?
Puno godina sam bio u reprezentaciji. U reprezentaciji igraju najbolji igrači i trebaju biti najbolji ljudi u stožeru, ja to gledam na taj vrlo jednostavan način. Stav saveza je očito da mi u ovom trenutku nemamo vrhunskog stručnjaka.
Dagurovi prethodnici pravili su dobre rezultate, ali od 2020. nikako nismo izborili polufinale i sigurno je da je savez tražio zaokret, nekoga tko može, pod navodnicima, garantirati rezultat, iako nitko ne može ništa garantirati.
Dobili smo kvalitetno ime, kvalitetnog trenera s ozbiljnim CV-jem, napravio je dobre rezultate gdje god je došao i to je ono što hrvatskom rukometu trenutno treba. Manje mi je bitno je li stranac ili Hrvat.
Kad prvi put dovedeš stranca, ta odluka malo više odzvanja, ali u svim državama, u svim sportovima ima dosta stranih trenera i u klubovima i u reprezentaciji. I mi moramo shvatiti da je to normalno, da se traže treneri za visoke domete, treneri koji imaju vrhunske rezultate i to je za Hrvatsku najbitnije, da imamo kontinuitet i rezultat, čega je u zadnje tri do četiri godine nedostajalo.
Zagreb je nakon dugo vremena izborio osminu finala Lige prvaka. Kako Vam se čini protivnik, Montpellier? Jeste li se možda nadali i lakšem suparniku?
Kad smo pobijedili PSG, otprilike smo znali što nas čeka. U ovom trenutku, nakon šest sezona neprolaženja grupne faze, bilo bi prearogantno razmišljati o tome tko je lakši protivnik i tko nam bolje odgovara. Pokazali smo da smo sazreli i da smo dobri. Osim prve utakmice s Kielom, u ostalih sedam susreta u Areni nas ove sezone nitko nije pobijedio.
Veselimo se Montpellieru i nokaut-fazi. Bit će to nešto novo za ovu mladu ekipu, koja je stasala, ali nije isto igrati grupnu fazu i nokaut fazu. Sve je pod povećalom, svaki gol i svaka obrana su bitni. Pokazali smo da možemo igrati sa svima, pogotovo u Areni.
Drago mi je da prvu utakmicu igramo kod kuće, nadam se punoj dvorani, a mi moramo nastaviti s ovim nizom u kakvom smo trenutno. Od rujna do ožujka ostali smo neporaženi na domaćem terenu u Ligi prvaka, a sad moramo još jednom dokazati i sebi i ljudima koji nas prate da smo dobri i da možemo igrati sa svima.
Ove sezone su se u velikom broju na tribine vratili i navijači. Kako biste usporedili trenutnu atmosferu u klubu i oko njega s onom kad ste potpisali za Zagreb prije nepune tri godine?
Svaki klub u svakom sportu živi od svojih navijača. Isto tako i svaki čovjek koji se bavi vrhunskim sportom želi igrati pred punim dvoranama i stadionima. To ti daje dozu adrenalina kakvu ne možeš postići ni na kakvom treningu. Korona je pokazala koliko sport nije pravi dok nema punih dvorana i stadiona.
Kad sam stigao u Zagreb, u Areni je bilo možda tisuću do dvije tisuće ljudi, nekad i manje. Ovo je jedan veliki napredak za klub i za nas kao tim. Ljudi su prepoznali našu borbu i požrtvovnost. Mislim da smo zbog svih tih čimbenika, koji nisu povezani isključivo s kvalitetom, pokazali da i mi možemo napuniti Arenu, da je ova ekipa zaslužila punu dvoranu. Sigurno da su i navijači jedan od razloga što smo toliko dugo neporaženi u Areni.
Idemo se s aktualnosti vratiti na Vaše početke. Odrastali ste u Metkoviću, gradu rukometa, pogotovo u to vrijeme. Je li uopće postojala mogućnost da i Vi ne završite u rukometu?
Pa i nije. Svi znaju da je Metković jedna od rijetkih sredina u Hrvatskoj gdje je rukomet sport broj 1. Moj otac je dugi niz godina radio u klubu, bio je i tajnik i član uprave, tako da sam ja od malih nogu s roditeljima išao na utakmice.
Odmah mi se to svidjelo i nije bilo drugog izbora osim rukometa. Još kad kao mlad uđeš u dvoranu i počneš bacati loptu lijevom rukom, odmah te drugačije gledaju jer ljevaka baš i nema puno. Svi su govorili da sam od malih nogu bio talentiran za rukomet i tu loptu i tako je to krenulo.
Za Metković ste debitirali 2002., sa 16 godina. Tada je već polako krenuo pad kluba, no u sezonama prije toga osvojen je EHF kup, igrala su se napeta finala sa Zagrebom, kao i Liga prvaka, a tu je bila i ona kontroverzno oduzeta titula. Što nam možete reći o tom razdoblju?
Ne pamtim dobro godine, ali da, sa 16 godina sam ušao u prvu ekipu. Kao što ste rekli, Metković je tada dvije-tri sezone imao ekipu koja je napadala naslov u Hrvatskoj, osvojila EHF kup, igrala i Ligu prvaka. Privatnik Jambo je ulagao dosta novca, ali normalno je da kad se privatnik makne to više nije to.
Sa 16 godina sam priključen ekipi jer se od rostera s 20 vrhunskih igrača palo na njih desetak. Tako sam spletom okolnosti, odnosno padom rezultatskih ambicija i financijskih mogućnosti, ušao u momčad. Tad sam počeo shvaćati što znači profesionalan rukomet.
Prvih godinu-dvije sam bio drugo krilo, ispomoć i rezerva Željku Babiću, koji je tada bio iskusan igrač. Kasnije mi je, eto, bio i trener u reprezentaciji. Tako je počeo moj profesionalni staž i tako sam shvatio da rukomet nije samo igra, nego mukotrpni rad i odricanje.
Iz Metkovića ste 2005. otišli u Medveščak, koji je tada imao zanimljiv projekt. Uz Vas je tu bilo puno talentiranih igrača, poput Marka Kopljara, Damira Bičanića, Željka Muse, bio je tu i Renato Sulić, od iskusnijih je stigao Zvonimir Bilić, nakratko i Patrik Ćavar. Zbog čega klub nije uspio ostvariti željene rezultate?
To je bio jedan boom od Agrama, koji je ozbiljna firma, preko Nenada Volarevića, koji je prije bio u Zagrebu. Htjeli su dovesti neke iskusne igrače i neke talente, među kojima sam bio i ja, kako bi se pokušao napasti Zagreb i igrati Liga prvaka.
Postojao je četverogodišnji projekt, no već prve sezone nisu bili ispunjeni klupski ciljevi pa je u drugoj godini krenuo pad. Smanjio se budžet, dio igrača je otišao i nakon godinu i pol taj se projekt ugasio. Na kraju se ispostavio kao promašaj, no za mene je to bilo lijepo iskustvo. Prvi put sam otišao od kuće u surovi profesionalizam. Napustio si svoj dom, živiš sam, imaš treninge i utakmicu, nema više škole, roditelja, prijatelja.
Uživao sam tih godinu i pol jer sam igrao standardno i dobro. Taj pritisak da moramo biti prvaci i igrati Europu mi je pomogao u daljnjem razvoju. Poslije Metkovića, koji je bio u padu, došao je projekt u koji sam ja stigao s 19 godina i u kojem sam uz ozbiljne igrače i reprezentativce naučio što je pritisak.
Tada sam upoznao i tu drugu stranu, da nije bitno da samo igraš dobro i zabijaš puno golova, nego da i pobjeđuješ u kontinuitetu. Mi nismo pobjeđivali u kontinuitetu pa sam vidio kako stvari funkcioniraju kad nije dobro - pritisci, sastanci, kazne... Iz današnje perspektive mislim da je bio dobar potez da uđem u taj projekt. Nažalost, nije zaživio dulje i nikad nećemo znati što bi bilo da jest.
Nakon Medveščaka odlazite u inozemstvo. Bio je to zanimljiv transfer jer ste odabrali jedan manji španjolski klub iz Viga. Kako ste se odlučili baš za njega?
Teško je to objasniti, ali ja sam u svojoj glavi uvijek imao zacrtan neki put kojim želim ići. Još kad sam sa 16 godina krenuo u Metkoviću, znao sam da svakih godinu ili dvije moram napraviti iskorak. Tako je nakon Metkovića stigao Medveščak, a onda sam otišao u Pilotes iz Viga, koji je taman ušao u prvu ligu i želio je ostati u njoj. Već su bili doveli dva-tri igrača s ovog područja, a mene su tražili kao mlado krilo koje može zabijati golove.
Ja sam u međuvremenu, kad sam dolazio u Medveščak, odbio Zagreb jer bih dijelio minutažu sa Zlajom (Horvatom). Nisam htio to napraviti s 18 godina, a i on je bio jako mlad i jako kvalitetan. Nisam se bojao konkurencije, nego nisam s 18-19 godina htio dijeliti minutažu.
Tako me i kad sam odlazio u Pilotes tražila Barcelona, ali za nju su tad igrali Albert Rocas i Victor Tomas. Koliko god zvuči uzbudljivo kad te s 20 godina zove Barcelona, nisam htio u takav klub jer sam smatrao da to nije dobro za moj daljnji razvoj.
Odlučio sam se za klub koji se bori za ostanak. Sa ženom i djetetom otišao sam iz Hrvatske, gdje su mi svi govorili da sam talent i da sam dobar, da vidim jesam li prosjek ili sam za neke veće domete. Drugim riječima, otišao sam vidjeti jesam li ja to što se o meni priča. Takve stvari najbolje osjetiš kad odeš van, kad si stranac, gdje te samo gledaju kroz to jesi li prosječan ili si dobar, odličan.
Prelomio sam da moram otići u ozbiljnu ligu. Španjolska je tada, za razliku od danas, imala pet-šest vrlo jakih klubova. Imala je i jako veliku koncentraciju internacionalaca, u to vrijeme je možda bila i jača od Bundeslige. U tih godinu dana sam igrao odlično, prvi put sam dobio poziv za A reprezentaciju i tad sam shvatio da nisam samo talent, nego da stvarno mogu biti dobar.
Napravili ste transfer u Velenje, debitirali za Hrvatsku na velikom natjecanju na Euru 2008., trebali ste i na Olimpijske igre u Pekingu, ali onda Vam se dogodila ona nesreća u kojoj ste ostali bez dijela prsta. Možete li se prisjetiti što se tada točno dogodilo?
Imali smo prijateljsku utakmicu s Poljskom u Crikvenici u sklopu priprema. Odradili smo neku večeru sa sponzorima, bili smo u jednom restoranu. Na putu natrag do hotela hodali smo putem pokraj kojeg je bila ograda od privatne plaže. Ja sam se poskliznuo i automatski sam se išao uhvatiti rukom za ogradu. Kako sam padao, prsten mi je zapeo za ogradu i iščupao taj prst.
Hitno sam prevezen za Rijeku. Kako nismo našli prst, ostala je samo kost, bez mesa, bez ičega. Doktor Miškulin, koji je tad bio u reprezentaciji, stoga je odlučio da moramo otkinuti tu kost i spasiti od prsta što se spasiti da. Tako je ispalo, a što bi bilo kad bi bilo, ne znam...
Nisam otišao na Igre u Peking, ali ta ozljeda i ta sumnja da više neću igrati rukomet ili da neću biti dobar kao prije me karakterno ojačala. Sve to pokazalo mi je da moram vjerovati u sebe, uvijek slijedim ono što imam i istetovirano - "dok dišem, nadam se". Ta vjera, želja i požrtvovnost su ključni.
U tim trenucima vidiš koliko je bitno da imaš obitelj uz sebe, kako kao čovjek i sportaš možeš proći kroz svašta, da su tu uvijek neke prepreke koje moraš preskakati. Tako sam se i ja borio sa sumnjama, znao sam da nitko nikad nije imao takvu ozljedu, razmišljao sam o tome kako mi je to šuterska ruka, hoću li se ikad uopće vratiti... Ali svaki čovjek u sebi ima neku ljutnju, inat, želju da se dokazuje. To me uz moj karakter ojačalo i dovelo da danas budem tu gdje jesam.
Je li to utjecalo na Vašu igru, jeste li morali mijenjati neke navike?
Nisam. Problem je bio što dva mjeseca nisam mogao raditi s loptom. Prvo su bili šavovi, a onda je u tu ranu upala jedna bakterija od koje sam se morao liječiti. Nakon toga koža nije zarastala kako treba pa sam morao na još jednu plastičnu operaciju na kojoj su mi skidali mrtvu kožu i stavljali nekakve mikrošavove.
U glavi mi je sigurno bio najteži taj period dok nisam mogao dobiti zeleno svjetlo da s tim bandažama mogu uzeti rukometnu loptu. Prvi dan kad sam uzeo loptu u ruku, vidio sam da je to to, da se ništa neće promijeniti.
I ja sam na početku razmišljao o tome hoću li morati mijenjati udarce, hoću li morati stavljati više ljepila, hoće li mi ispadati lopta, koja je uopće najbolja opcija za bandažirati taj prst... No sjećam se prvog treninga u Sloveniji, čim sam krenuo šutirati, shvatio sam da taj prst i nije toliko potreban u rukometu koliko se misli. Već tad sam znao da neće biti do prsta ako ne ispunim svoje snove, nego samo do mene.
U reprezentaciji smo Vas tako gledali već na Svjetskom prvenstvu u Hrvatskoj 2009. godine. Do finala ste redom pobjeđivali sve, ali onda tko zna koji put - Francuzi. Kako Vam je danas prisjetiti se tog poraza? Ranije ste pričali da ste nakon toga porazbijali sve po svlačionici...
Jesmo, da. Bilo je tu puno emocija. Naravno, kad izgubiš finale, ne možeš biti sretan. Sad kad to gledam s odmakom, Hrvatska je u 2024. tu gdje jest, moraš biti ponosan na sve što si postigao i dao reprezentaciji. Ja sam apsolutno ponosan, ali ta 2009. mi je još uvijek teška.
Moram priznati da je to jedna od rijetkih utakmica koje nikad nisam pogledao. Ne znam hoću li ikad smoći snage da je pogledam. To mi je jedan od težih poraza u karijeri, možda i najteži. Igrali smo vrhunski turnir, bili smo prava klapa, sve je funkcioniralo kako treba. Nažalost, izgubili smo u finalu. To je veliki ožiljak u mojoj karijeri i kad bih dobio priliku nešto u njoj promijeniti, iste sekunde bih rekao da bih promijenio ishod tog finala.
Dakle ipak biste promijenili to finale, a ne možda polufinale Olimpijskih igara u Londonu, gdje su opet kobni bili Francuzi? Zna se reći da smo tad igrali možda i najbolji rukomet...
Jesmo, igrali smo sjajno. To je samo nastavak prijašnje generacije. Istina, izbornik je bio Goluža, a ne Lino, ali to je nastavak generacije koja je 2008. počela dolaziti. Od 2003. do 2008. je tu bila generacija Balića i društva, da ih ne nabrajam, koja je uzela dva zlata i totalno preokrenula razmišljanje o rukometu u Hrvatskoj.
Te 2008. počeli smo dolaziti mi, ta druga generacija s Duvnjakom, Zlajom, Kopljarom, Gojunom, Musom, Alillovićem, Štrlekom, sa mnom... Donijeli smo tu neku mladost i tu neku ludost i 2009. smo mi zaista kliknuli. Ta spona mladosti i iskustva, koja je savršeno funkcionirala, trajala je do 2012. godine.
Poraz u toj situaciji, nakon priprema od dva mjeseca, svi smo bili zdravi, tri godine je ista ekipa ostala na okupu... Odradili smo odličan ciklus taktičkih i fizičkih priprema, dominirali smo Olimpijadom sve do Francuza. Tu smo pali i izgubili. Svaki sportaš sanja olimpijsku medalju, ali ja nisam sanjao olimpijsku medalju. Ja sam sanjao olimpijsko zlato.
Bio sam tužan i razočaran što smo bili brončani na Olimpijadi. Siguran sam da će mi mnogo sportaša reći da sam lud i razumijem ih, ali eto. To je drugi najveći poraz u mojoj reprezentativnoj karijeri, a prvi je ipak spomenuti poraz u finalu Svjetskog prvenstva. Teški su to bili trenuci, sve to ostavi traga na čovjeku. Nikako nisam mogao pojmiti da ne možemo biti prvaci. Uvijek smo bili blizu, ali nikako nismo uspjeli uzeti zlato.
Idemo malo i o ljepšim uspomenama iz reprezentacije, a vjerujem da je svakako jedna od najljepših ona Poljska 2016. i čudesna pobjeda kojom ste izborili polufinale...
Taj cijeli turnir nam je bio gore-dolje, da tako kažem. Imali smo dobrih utakmica, pobjeđivali smo, a onda smo u grupi izgubili od Norveške, poslije toga i od Francuske, iako smo odigrali dobro. Ostala nam je ta utakmica s Poljskom, koja je bila domaćin, igrala dobar turnir i imala sjajnu publiku iza sebe.
Ipak, imali su i nekih problema s ozljedama, a mi smo ta dva dana prije utakmice u hotelu razmišljali kako smo ih milijun puta dobili deset razlike, oni su nam uvijek bili neka vrsta "mušterija", znali smo da se oni boje nas više nego mi njih.
No znali smo i da su sve to samo priče jer su prije toga Norvežani morali dobiti Francuze da bismo mi uopće ušli u neku matematiku. Ali nama je cijelo vrijeme bilo u glavama "samo da nam Norvežani učine uslugu, mi ćemo učiniti svoje". Možda nismo bili jaki kao Francuzi i Danci, ali znali smo da na jednu utakmicu možemo pobijediti svakoga.
Kao što sam rekao, razgovarali smo o tome kako smo ih milijun puta pobijedili deset razlike. Bili smo svjesni da je pritisak na njima. Ako ih dovedemo u nervozu da gube pet-šest razlike u situaciji u kojoj su bili praktički sigurni putnici u polufinale, znali smo da ih može uhvatiti panika i da neće dobro reagirati na pritisak pune dvorane.
I tako, mi se lagano zagrijavamo, Norvežani vode pa vode, Francuzi pokušavaju stići pa nikako... Utakmica Francuska - Norveška završava, mi se gledamo i mislimo "e, sad je stvarno sve do nas".
I jednostavno, tu je bio Stivi na golu, naša 5-1 zona na koju se u prvom poluvremenu njihovi šuteri nikako nisu snašli, a mi smo tu napravili kontru na kontru, zicer na zicer, akciju na akciju. Prednost je samo rasla, do 45. minute praktički nismo ni gledali na semafor, samo smo igrali.
U zadnjih 15-ak minuta, to sam milijun puta rekao, ne možeš vjerovati kako te u jednom trenutku uhvati razmišljanje "e sad ako ne uđemo u polufinale, a vodili smo 14-15 razlike, vodiš 10 razlike...". Prvi put u karijeri na +10 igraš da svaki napad moraš zabiti gol. Uvukla se opet ta bojazan da bismo mogli to prokockati, a ako prokockamo polufinale u situaciji gdje smo vodili 15-16 razlike, onda stvarno nismo normalni.
Da, vratili su se Poljaci desetak minuta prije kraja na -12, a trebalo vam je +11...
Da, vratili su se sa 17 na 12, haha. Vidjelo se na njima da su potonuli, da su u nokdaunu i da im je jedini cilj bio da se što manje osramote. A mi na takvom vodstvu razmišljamo kako nema frkova, lobova, cepelina... Znate kako to inače ide na 10-15 razlike. Ovaj put je svaka lopta i svaka obrana bila kao da je zadnja.
Iako smo napravili malo čudo ulaskom u polufinale, to mi je ostalo u pamćenju kao utakmica u kojoj sam prvi put u životu na +12 igrao s osjećajem kao da je neriješeno minutu prije kraja.
Unatoč tome, može li se reći da ste par mjeseci nakon toga igrali jednu još luđu utakmicu? Govorim, jasno, o finalu Lige prvaka u kojem ste s Kielceom gubili od Veszprema devet razlike u 46. minuti, a onda preko produžetaka i sedmeraca stigli do titule.
To je isto bilo jedno čudo. Veszprem je od početka bio bolji, cijelo vrijeme smo gubili četiri-pet razlike, a u drugom poluvremenu smo se u jednom trenutku baš raspali. Napad nije funkcionirao, bacali smo lopte u aut, promašivali smo, oni su nas kontrirali...
Odjednom, oni su imali kontru za 10 razlike u 46. minuti, a Szmal je to obranio. Njihov trener počeo je malo izmjenjivati, uvoditi drugu postavu, a mi smo smanjivali na osam, sedam, šest, pet... Ne mogu reći da nismo vjerovali, a oni su jednostavno malo promijenili formaciju i igrače, krenuo je neki run-and-gun rukomet, oni su mislili da je gotovo, neki igrači s klupe su htjeli zabiti gol da se i oni upišu u strijelce u finalu.
Mi smo se tu spustili na četiri razlike, oni su zvali time-out i vratili prvu postavu. Ušli su igrači koji su na klupi vjerojatno već krenuli malo i slaviti. U zadnjih deset minuta je njih krenula hvatati panika, a mi smo imali momentum i na karakter uspjeli izvući produžetke.
U produžecima se igralo gol za gol i stiglo se do sedmeraca, gdje je psihološka prednost bila na našoj strani. Oni su podsvjesno bili već ludi, nervozni i izgubljeni jer su prokockali dobivenu utakmicu. Tako smo se na karakter, a malo i na sreću, vratili u utakmicu i donijeli Kielceu prvi naslov europskog prvaka.
Iako ste bili u psihološkoj prednosti, jesu li ti sedmerci možda najstresniji trenuci kroz koje ste prolazili u karijeri, jer ipak nije često da se pobjednik tako velikih natjecanja odlučuje sedmercima?
Kad dođeš u tu neku fazu karijere i kad si na tom nekom nivou, ne razmišljaš puno o tome. Normalno je da je ulog bio velik i da nikom nije bilo jednostavno pucati sedmerac jer je svaki odlučivao. Ta psihička nota kad pucaš nikad nije ista, potpuno je različita kad ga pucaš u prvoj i, primjerice, 59. minuti.
Taj pritisak je i u raspucavanju bio zaista velik, ali mi smo imali ekipu punu internacionalaca i ljudi koji su osvojili puno trofeja kroz karijeru. Vjerovali smo u sebe i naše golmane, Šegu i Szmala. Ta vjera te diže i pomaže ti, dobivaš na samopouzdanju.
Vama je Alilović obranio sedmerac?
Je, obranio mi je prvi sedmerac. To je jedna nikad ispričana priča. Ja sam htio pucati zadnji, a ne prvi penal zato što nisam igrao zadnjih 15 minuta i nisam igrao u produžecima. Mirko se puno pripremao za mene jer sam te sezone bio glavni penaldžija u klubu.
Bilo mi je jednostavnije da golmana stavim pod pritisak i da ne može braniti po videu, što bi mu pod pritiskom zadnjeg penala bilo puno teže. Rekao sam Talantu Dujšebajevu da bih volio šutirati zadnji, ali on me stavio da pucam prvi. Normalno, nije Talant ništa kriv, da se razumijemo.
Pokušao sam šutirati nešto što nisam često šutirao. Htio sam malo ležernije ući u taj sedmerac jer sam znao da se Mirko spremao za mene i da smo godinama igrali zajedno u reprezentaciji. Probao sam izvući neki šut koji ne šutiram često i nije mi prošao. Ali dobro, ekipa me spasila da ne budem ja taj koji je izgubio Ligu prvaka.
Vi ste nakon toga osvojili još dvije Lige prvaka s Vardarom, prvu već iduće godine na također vrlo dramatičan način. Sedam sekundi prije kraja Daniel Narcisse zabio je gol i doveo PSG na 23:23. Možda je najbolje da nam Vi sami prepričate što se nakon toga dogodilo i kako ste Vi to doživjeli...
Imali smo igrača više i oni su nam u igri šest na šest zabili gol. Trener Raul je zvao time-out i bilo je odlučeno da stvaramo višak prema desnom krilu, da Cindra nabode na gol prema pivotu i da stvaramo višak desno, pa da Alex Dujšebajev odluči hoće li proći sam ili pustiti loptu meni.
Tako smo to i odradili. Poslije time-outa sam rekao Alexu da slobodno da loptu meni i da ne ulazi ni u što diskutabilno. Bolje je da pusti da ja pucam iz nekog malog ili iz normalnog kuta nego da se on zabije pa da bude deveterac ili nešto drugo. Rekao sam da ću se otvoriti da budem sam i tako je i ispalo.
U dva-tri poteza smo napravili višak, možda je i Gensheimer malo prenaivno otišao i otvorio mi prevelik kut. Ali treba podsjetiti da su oni imali igrača manje, možda su htjeli napraviti prekršaj, nije baš da treniraš takve situacije svaki dan i da se pripremaš da ćeš pet sekundi prije kraja morati odlučivati što valja, a što ne valja. Možda sam malo i Omeyeru vratio za ono što je on meni radio. Ne znam, malo se tješim.
Ne može se puno rukometaša pohvaliti da su osvojili tri Lige prvaka. Ipak, postavit ću Vam pitanje na koje vjerujem da znam odgovor, no biste li te tri Lige prvaka zamijenili za jedno zlato s reprezentacijom?
Bih, dao bih sve klupske trofeje. To možda ružno zvuči i nije pošteno prema mojim suigračima i klubovima koji su me plaćali, ali dao bih ja i sve individualne nagrade, sva ta nacionalna prvenstva i kupove i Lige prvaka... Dao bih sve za jedno zlato.
Toliko puta smo bili blizu i imali priliku, a nikad ga nismo uzeli. Ali možda to govorim i iz perspektive sportaša koji nije ispunio svoj san i kojemu samo to fali pa ovo ostalo možda zanemaruje kao nešto prolazno. Još uvijek sam tog razmišljanja da sam ponosan na sve trofeje s klubovima, ali bih ih sad u sekundi zamijenio za, primjerice, to Svjetsko u Hrvatskoj.
Još ćemo kratko ostati na Vašoj klupskoj karijeri jer nismo spomenuli Rhein-Neckar Lowen i igranje u Bundesligi, gdje ste bili od 2010. do 2012. godine. Iako se radi o najjačoj rukometnoj ligi svijeta, Vi znate istaknuti da vam se ondje baš i nije svidjelo. Zašto?
Kad sam ja bio u Rhein-Neckar Lowenu, bilo je puno novca, ali novac ne može preko noći kupiti sportski uspjeh. Došao je privatnik, preko noći je ubrizgao puno novca i htio rezultat i tu se dosta lutalo. Rukomet je za mene timski sport i ako nemaš svlačionicu, koliko god imaš individualnu kvalitetu, to ne može ispasti dobro.
Od prvog dana sam osjećao da smo mi pod stresom i da se od nas očekuju velike stvari, no vidio sam da tu ima i puno osobnih interesa i da svatko gleda sebe više nego ekipu, da je svakome bitnije da je on igrao dobro i da je zabio koji gol više od konkurenta na njegovoj poziciji pa da će samim time ostati u ekipi i zarađivati dobre novce.
Taj dio Rhein-Neckar Lowena i surovog njemačkog profesionalizma mi se nije svidio. Prvom prilikom sam tražio izlaz. Ja jesam osvojio dosta individualnih nagrada, ali nisam bio ništa bez tima. To me jako smetalo, a nisam mogao puno utjecati. Stvorile su se neke grupice, stranci, Nijemci, Poljaci...
Ta svlačionica nije bila dobra i zbog toga sam govorio da sam samo čekao da odem iz te sredine. To nije napravljeno za ono kako sam ja baždaren, da su tim, svlačionica i kolektivni duh prije bilo kojeg individualca. Srećom, uspio sam nakon dvije godine izaći iz ugovora i otići dalje.
Vratimo se još malo na reprezentaciju. U njoj ste godinama činili tandem na desnom krilu sa Zlatkom Horvatom, a kasnije ste taj tandem prebacili i u "poslovne" vode. Vaša hotelska soba, poznata i kao "Kod Malog i Manjeg", postalo je kultno okupljalište hrvatskih rukometaša. Kako je do toga došlo?
Zlaja i ja smo bili najmlađi na Euru 2008. i imali smo veliku sobu. Svi su tamo dolazili na kavu, mi smo bili zaduženi za donositi tu kavu, mlijeko, sokove, sve. Počela su dolaziti dvojica, pa trojica, a nakon par dana je cijela ekipa dolazila kod nas. Onda smo zaključili da je to stvarno postao kao kafić pa smo se nadogradili, ubacili zvučnik i svašta nešto. Shvatili smo da je to jedno dobro mjesto za okupljanje.
Kako su mene i Zlaju zvali Mali, Zlaja je rekao da je veći od mene jedan centimetar pa smo uveli to ime Mali i Manji. To je nastalo spontano, ali očito je postalo nešto kultno. I danas živi ta tradicija da reprezentacija ima jednu svoju sobu u kojoj ima PlayStation, aparat za kavu i u kojoj je stalno druženje. Ekipa tako ima svoje mjesto za okupljanje gdje se mogu zabaviti, družiti i šaliti se.
Možete li se prisjetiti neke anegdote iz te sobe?
Nemam sada neku posebnu anegdotu, uvijek je bila neka šala i zafrkancija. Rijetko kad se pričalo o ozbiljnim temama. Poslije utakmice svatko ide u svoju sobu, u svoj mir, to su ozbiljni profesionalci, ali između utakmica je uvijek bila šala, uvijek je netko bio na piku, prepričavale su se anegdote s utakmica...
Ta soba ostala je u tonu pozitive i zafrkancije, po mjesec-dva si zajedno u hotelu i nemaš previše doticaja s vanjskim svijetom, tako da ti je samo ta interna šala ostala da stvoriš koheziju i pravi tim. Svaki dan u tim prostorijama bio je zanimljiv, lijep i smiješan.
Iz reprezentacije ste se pomalo iznenađujuće povukli 2018. godine, a odluku ste priopćili uživo u TV prijenosu. Koji su bili razlozi iza te odluke?
To se godinama nakupljalo. Počeli smo priču s ožiljcima 2009., 2012., pa i 2010. i 2013. godine. To su veliki uspjesi za hrvatski rukomet, ali u mojoj glavi su to neuspjesi jer nikako nismo došli do zlata. Ostavilo je to dosta traga na meni. U tim trenucima nije bilo balansa, nakon prvenstava je bila ili euforija ili depresija. Utjecalo je to i na moje psihičko stanje, ni u klubovima nisam bio dobar, trebalo bi mi dugo vremena da dođem sebi.
Utjecali su ti neuspjesi, porazi u polufinalima i finalima, ta žrtva, odricanja, odlasci od obitelji, po mjesec-dva ne vidiš ženu i djecu, a nikako da doneseš kući zlato i ostvariš te snove. Te 2018. sam vidio da ne mogu biti 300% unutra, da to uzima veliki dio mene i da ne mogu biti i dobar igrač u reprezentaciji, i dobar roditelj, i dobar muž i dobar suigrač u klubu.
U tom trenutku sam osjetio, kako je meni reprezentacija ipak iznad svega, da se ne mogu 300% žrtvovati, kao što sam se žrtvovao 10-12 godina prije toga. Odlučio sam da je najpoštenije od mene da se maknem, da ne uzimam nekome mjesto na stare zasluge, da ne ispadne da moram biti unutra zato što sam ja Ivan Čupić.
Osjetio sam potrebu da se maknem i da umjesto mene uđe netko tko može biti 300% unutra, nebitno je li igrački od mene kvalitetniji ili nije. Znao sam da ostaje Zlaja, koji je vrhunsko krilo, i da Hrvatska, što je najbitnije, neće patiti na toj poziciji. Prelomio sam da je to najbolje za reprezentaciju jer sam osjećao da više nisam mogao pomoći koliko bih trebao.
Dvije godine poslije ipak ste se vratili u reprezentaciju te nastupili na prvenstvima 2021. i 2022. godine...
Imao sam pauzu dvije godine od reprezentacije, došla je korona, a u jednom trenutku sam i ja sazrio. Čovjek uči dok je živ. Naučio sam kako se nositi s nekim stvarima u životu, da ne možeš uvijek očekivati da ćeš biti pobjednik. Moraš se znati nositi i s porazima te znati funkcionirati i kad je loše.
Počela me loviti misao da će mi poslije biti žao jer još uvijek mogu dati nešto reprezentaciji, mogu biti dobar i mogu biti dio tima. Požalio sam za tom odlukom, iako i dalje mislim da je bila ispravna, ali sam se te 2020. godine opet stavio izborniku Linu na raspolaganje.
Jedan dan sam ga nazvao i rekao mu: "Lino, prelomio sam, ako me trebaš, tu sam. Ako ne trebaš, ostajem u ulozi navijača. Ali ako trebaš, tu sam, spreman sam, mogu se žrtvovati i davati 500% od sebe, kao i prije."
Nisam se nametao da moram igrati po starim zaslugama, nisam se nudio preko medija, nego sam nazvao izbornika da zna na čemu je. Tako je bilo i s Cvebom i s Perkovcem, stavio sam se na raspolaganje, neki su me izbornici zvali, a neki nisu i to je najpoštenije.
Kakvi su vam planovi za budućnost, imate li ideju koliko ćete još igrati? Koliko znam, radite i na trenerskim licencama...
Da, trenutno imam B licencu, a sad završavam doškolovavanje za A licencu. Ako sve bude u redu, u petom mjesecu bih upisao i Masters Coach tečaj. Taj dio trenerskog posla mi je interesantan i zanimljiv, ali prije svega moram završiti školu da bih uopće mogao razmišljati o tome.
Trenutno sam u Zagrebu, dobro mi je, ekipa je dobra. U ovim godinama nisam u mogućnosti i apsurdno bi bilo da imam neke dugoročne igračke ciljeve. Uživam u trenutku, a vidjet ćemo hoću li igrati do kraja sezone ili će biti tu još, recimo, jedna ili pola godine.
Zdravlje je na prvom mjestu. Osjećam se dobro, imam želje i motiva boriti se s mladima, igrati i trenirati. Još uvijek mi to predstavlja gušt. Ne mogu planirati dugoročno, ali jedino što mogu reći dugoročno je da bih volio biti trener i vidjeti je li taj put za mene.
Rukomet je posao u kojem se dobro snalazim, u njemu sam cijeli život i poslije obitelji mi je to druga ljubav. Volio bih ostati u rukometu, trenerski posao mi je interesantan i to mi je dugoročni cilj. Kratkoročni je cilj uživati. U ovim godinama ne možeš razmišljati koliko ćeš još igrati, sutra na prvom treningu možeš polomiti nešto i nema te više. Idem iz dana u dan, iz utakmice u utakmicu.
U rukometu se konstantno zazivaju promjene pojedinih pravila. Što biste Vi promijenili?
Stalno se priča o pravilima i svake godine se mijenjaju. Mislim da to nije dobro. Rukomet se ubrzao s brzim centrom i s pasivnim napadom na 3-4 dodavanja. Ima više golova, više trčanja, intenzitet je puno veći. Mislim da smo tu stigli do nekog limita. Broj golova prije je bio puno manji, sad su sve ekipe na 30+ golova.
Ne mogu reći da su sva pravila loša, a sad, što bih ja volio promijeniti... Raspravlja se o uvođenju sata, a tu je i sudački kriterij koji je nekad ovakav, a nekad onakav. Volio bih da u sudačkom kriteriju ima neka konstanta. U nekim utakmicama ti dižu ruku na 15, a u nekim na 45 sekundi. Htio bih da se sucima uzme malo te slobode i da ih se stavi u neke norme.
Ljudi koji se bave tim pravilima bi trebali malo jasnije definirati sudački kriterij. Kad je točno probijanje, koliko napad može trajati, kako napad mora izgledati da se digne ruka... Tih par sitnica previše ovisi o sudačkom kriteriju.
Za kraj, možete li sastaviti idealnu sedmorku od igrača s kojima ste igrali tijekom karijere?
Uh, kako ću to napraviti... S puno velikih frajera sam igrao, ali probat ću ovako na prvu.
Golman - Arpad Šterbik
Desno krilo - Zlatko Horvat
Lijevo krilo - Timur Dibirov
Lijevi vanjski - Domagoj Duvnjak
Srednji vanjski - Ivano Balić
Desni vanjski - Olafur Stefansson
Pivot - Julen Aguinagalde
Ima tu još puno igrača, koliko sam ih tek zaboravio... Ima ih još za minimalno tri-četiri podjednake, ako ne i bolje sedmorke od ove. Malo je to nezahvalan zadatak, po poziciji imam još barem dvojicu koje bez pardona mogu staviti pa se nadam da se nitko neće naljutiti.