HNL

Bili su najveći talenti hrvatskog nogometa, a onda su nestali s mape

Stipe Bačelić - Grgić u dresu Belupa protiv Olma i Petkovića u dresu Dinama Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

VJEROJATNO svi imaju jednog prijatelja koji je trebao postati zvijezda, ali nije imao dobrog trenera ni sreće s ozljedama. Većina igrača zauvijek ostaju samo talenti, a svaka nova generacija donosi nove profile koji se u jednom trenutku svojeg razvoja čine kao igrači čijoj vrhunskoj karijeri ništa ne može stati na put. Prisjetili najvećih HNL talenata koji nikad nisu ostvarili svoj potencijal. 

Postoje tri uvjeta za upad na ovaj naš popis, koji smo ipak slagali po nekim parametrima, osim subjektivnog mišljenja. Prvi je da igrač mora biti poznat široj javnosti jer je najavljen kao veliki talent. Drugi je taj da mu je karijera krenula u krivom smjeru u seniorskom nogometu, a ne ranije. Treće, neispunjeni potencijal možemo promatrati kao nesklad između očekivanja s jedne strane i činjenice da se nikad nije ozbiljno i dugotrajnije afirmirao u reprezentaciji, međunarodnom nogometu ili vodećim HNL klubovima s druge strane. Potrebno je naglasiti kako će parametri poput očekivanja ili vrednovanja nečije karijere ipak uvijek biti barem dijelom subjektivni.

Marin Lalić

Prvi na ovom popisu je ujedno i najstariji. Stigao je u Hajduk iz Bjelovara. Kakav je potencijal bio dovoljno govori činjenica kako je Bokšić za njega izjavio da je bio daleko najbolji igrač kojeg je gledao, "kao Messi danas". Joško Jeličić je bio jednako opčinjen njegovim talentom, pa ga je nazvao "Peleom". Plemeniti veznjak debitirao je za Hajduk još u bivšoj državi, ali je odigrao tek 21 službenu utakmicu na Poljudu.

Njegova zvijezda brzo je ugašena kad je stasala nova Hajdukova generacija početkom HNL-a. Do kraja karijere igrao je još za Zagreb, Mladost 127, Hrvatski Dragovoljac, Inker i Bjelovar uz dvogodišnji izlet u Portugal, ali nikad nije došao ni blizu reputacije koju je imao kao junior, kada je po mišljenju suigrača bio jedan od najboljih na svijetu.


Sandro Klić

Jedan od članova legendarne mlade reprezentacije Hrvatske koja je svladala Engleze 2003. godine. Domaći dečko iz Rijeke je u dvije od tri prve seniorske sezone bio najbolji Rijekin strijelac, ali ubrzo mu je karijera krenula nizbrdo. 

Uslijedio je transfer u Zagreb za koji je odigrao tek 14 utakmica, da bi se ponovno vratio na Kvarner, ali u Pomorac iz Kostrene. Već iduće sezone otišao je u Grobničan (nadimak tijekom karijere mu je bio "Grobnički tić"), a onda i u županijskog niželigaša Borac iz Bakra gdje je obnašao ulogu trenera i igrača. Njegova posljednja poznata aktivnost u nogometu je ona na poziciji trenera NK Mune koji je prošle godine promijenio ime u NK Matulji. Klić je osim nogometne gurao i karijeru u boćanju u županijskom drugoligašu Rječini.



Domagoj Abramović

U Dinamo je stigao s osam godina. U idućih deset godina postao je najbolji strijelac u povijesti Dinamove omladinske škole, a tu titulu držao je sve dok ga nije srušio Andrej Kramarić.

Abramović je trebao biti idući veliki Plavi 9, a svoj debi doživio je u Ligi prvaka kad je protiv Olympiakosa kao zamjena ušao u igru umjesto Mihaela Mikića. Kasnije će se prisjetiti kako je za tih 20 minuta igre dobio oko 35 tisuća kuna premija. Svoj debi u HNL-u čekao je još skoro godinu i pol dana, a onda je u debiju protiv Cibalije postigao dva pogotka.

.
Ipak, to nije bilo dovoljno. Poslan je na posudbu u Croatiju iz Sesveta iz koje je nakratko vraćen, ali je za Dinamo upisao tek devet nastupa kao rezerva. U sezoni 02/03 odlazi u Cibaliju odakle počinje njegova avantura tijekom koje je igrao za Široki Brijeg, Lokomotivu, Inter Turku i tri grčka niželigaša. U sezoni 2011./12. vraća se u Hrvatsku gdje je do kraja karijere nastupao za Goricu, Lučko, Sesvete, Vinogradar, Stupnik, Dubravu i Nur, klub sa zagrebačkog Borovja za koji je i danas registriran.

Mario Grgurović

Grgurovića su već s deset godina u dresu Zadra, gdje je igrao s Lukom Modrićem, primijetili Hajdukovi skauti. Prešao je na Poljud gdje se kroz mlađe uzraste profilirao kao najveći talent Hajduka u dugo godina i projiciran je kao "idući Baka Slišković". U Hajduku je odigrao tek jednu solidnu seniorsku sezonu, a onda je prešao u redove Dinama gdje se ponovno "spojio s Modrićem". Bila je to sezona 2005./06., a Zdravko Mamić u jednom dnevnom glasilu izjavio kako je to osveta za Kranjčarov odlazak u Hajduk.

Za Dinamo je odigrao tek 20-ak minuta, kada je u kvalifikacijama za Ligu prvaka protiv Ekranasa zamijenio baš Luku Modrića. Uslijedile su posudbe u Međimurje, Istru i Inter. U Zaprešić je onda prešao u stalni radni odnos i tamo je ostvario najbolje dane svoje karijere koja je po svim prognozama i najavama trebala biti puno bolja. Igrao je još i za Goricu i Žalgiris, a na kraju karijere se najprije vratio u Zadar, a onda i umirovio u Posedarju.




Teo Kardum

Kardum je rođen u Splitu i u mlađim kategorijama je igrao za Hajduk, ali ga je Dinamo "oteo" najvećem rivalu kad mu je bilo 16 godina. Instantno je promoviran u najveću zvijezdu Hitrec-Kacijan škole nogometa. Kada je sa samo 18 godina ušao kao zamjena u prijateljskom susretu protiv Glasgow Rangersa i zabio gol za Dinamovu pobjedu, činilo se kako ćemo uskoro dobiti novog velikog Modrog napadača.

Pokazat će se da mu je to bio vrhunac karijere. Za Dinamo je odigrao deset utakmica te postigao jedan gol, ali ga je serija ozljeda sve više udaljavala od statusa zlatnog dečka hrvatskog nogometa. Poslan je na posudbu u Inter gdje se pored Gulića, Piškora i Zekića nije uspio nametnuti za minutažu. Već je 2006. prešao u Varteks, a do kraja karijere igrao je za francuskog niželigaša Libourne i švicarski Nyonnais, a onda se vratio u Hrvatsku. Nakratko je zaigrao i futsal u Solinu, te je zabio gol upravo Modrima, odnosno Futsal Dinamu.


Više nije zaigrao prvoligaški nogomet, nego je nakon epizoda u Zmaju iz Makarske, grčkom Tyrnavosu, islandskom Huginnu, Omladincu, Kamenu iz Ivanbegovine, Dugopolju, Orkanu i Jadranu iz Klisa završio u Slogi iz Mravinaca, hrvatskom trećeligašu. Tamo mu danas ne ide sjajno, s obzirom na to da uglavnom nije dio prve postave.


Tomislav Gondžić

Vjerojatno se svaki Dinamov navijač dobro sjeća najsjajnijeg trenutka Gondžićeve karijere. Igrala se 82. minuta derbija s Hajdukom na Maksimiru u prosincu 2000. godine kada je ušao u igru, a u sudačkoj nadoknadi je zabio gol koji je Dinamu donio pobjedu. Bilo mu je 19 godina, ali uskoro mu je sreća okrenula leđa.


Čak devet puta operirao je koljeno i najavljena zvijezda brzo je splasnula. Nakon toga je igrao za zaprešićki Inter, Croatiju Sesvete, Zadar, austrijski Weiz, Otočac, a karijeru je završio u Savskom Marofu. Za dres koji je nosio kada je zabio gol Hajduku navijači i kolekcionari nudili su mu "milijune", ali ih nikada nije prihvatio. On je sve što mu je ostalo kao uspomena na nešto što je trebala biti fantastična karijera.

Oliver Zelenika

Najmlađi igrač na ovom popisu u svom životopisu ima i najvrjedniju stavku - Niko Kovač ga je vodio na Svjetsko prvenstvo u Brazilu kao trećeg golmana. Taj potez činio se naročito neobičnim s obzirom na to da je Zelenika imao jedva jednu ozbiljnu seniorsku sezonu iza sebe u kojoj nije bio prvi Dinamov vratar, s obzirom na to da je više utakmica branio Antonio Ježina. 


Zelenika je bez obzira na to bio smatran ogromnim golmanskim talentom i igračem koji ima puno prirodniji put nogometnog sazrijevanja od Mateja Delača, koji je s godinama postao sinonim za preskakanje koraka u karijeri koje dovodi do njenog raspada. 

Zelenika se nije uspio prodati, a dolaskom Eduarda izgubio je mogućnost da se dokaže u Dinamu. Uslijedio je trogodišnji period posudbi u Lokomotivu i Rudeš, da bi prije tri godine otišao u Lechiju iz Gdanjska. Preko nizozemskog NEC-a vratio se u HNL prije dva mjeseca, kada je potpisao za Varaždin.


S obzirom na to da mu je 26 godina, i dalje može ostvariti jako solidnu karijeru, ali od vratara koji je s 20 godina putovao na Svjetsko prvenstvo očekivalo se kako će imati više od 60 seniorskih utakmica u idućih šest godina.

Stipe Bačelić-Grgić

Bačelić-Grgić, rođen u Žaboriću kraj Šibenika, bio je velika mlada nada na Šubićevcu. To je primijetio i Hajduk koji ga je s 15 godina doveo na Poljud. Tamo je stasao u sjajnu "desetku", a na Svjetskom prvenstvu do 17 godina bio je jedan od najboljih igrača.

Iz njegove generacije u seniorsku momčad Hajduka ušao je tek Nikola Kalinić, ali je Bačelić-Grgić prognoziran kao mnogo veći talent s puno višim "plafonom". Danas je očito kako je prognoza bila netočna, jer nije upisao službeni nastup za Hajduk.


Vratio se u Šibenik, a nakon toga u Istri i Hrvatskom Dragovoljcu ostvario solidnu HNL karijeru uz "izlete" u Belgiju i Mađarsku. Ipak, nikad nije ostvario ni trećinu svojeg talenta. Danas igra u Slaven Belupu.




Na popis su mogla ući i druga imena slične "težine", poput Drage Pape, Marija Smrekara, Natka Račkog ili Zvonimira Deranje. Svi su oni u nekom dijelu svoje karijere bili označeni kao veliki talenti, da bi se brzo izgubili.

Hrvatska je samo među ovim imenima izgubila potencijal za cijelu jednu generaciju reprezentacije. Činjenica da su uspješno zamijenjeni drugim igračima svjedoči o tome kako raspolažemo velikim bogatstvom talenata.

PS. Nade s našeg popisa propalih talenata posložite u ranking listu i izaberite najdarovitijeg koji nije uspio. Možete ih pomicati na ljestvici s negativnim i pozitivnim glasovima.

Komentare možete pogledati na ovom linku.

Pročitajte više

 
Komentare možete pogledati na ovom linku.