Srna, igraš za Mamića i Šukera, kao što si sve ove godine šutio za njih, pa nastavi i dalje

Bard zna tko je njegov "Ahmetov" pa je razgovoru pod egidom "Slavni kapetan poručio Hrvatskoj/otvorio dušu" iskoristio tragikomično "neupućenog" Srnu da jednim udarcem ubije nekoliko muha koje zuje po nogometnoj močvari, prije svih Bojkot reprezentacije. Ali ne Hrvatske, nego uske profiterske klike koja je privatizirala momčad, klupu i savez, gdje kadrovira i plasira koga joj i kako drago. Slavni kapetan poslužio je da se javno posere i projekt narodnog Hajduka, a kud ćeš veće pljuske nego kada je borbi navijača da spase klub sramotnih dugova i poslovanja iz prošlosti, opali onaj kojem su ti isti navijači dali najveću nagradu Hajdučko srce i koji je godinama trubio da će igračku karijeru završiti na Poljudu.

 

 

Srna je dakle u ovom intervjuu iskorišten kako bi se kroz njegova ugledna usta pljunulo na one koji smetaju intimusu bardovog gazde, a on je pak gazda hrvatskog nogometa. Jer u HNS-u ne vole da se navijače podsjeća da Srna i društvo ne igraju, a oni ne navijaju, za reprezentaciju Hrvatske, nego interesne grupacije koja njenu momčad, klupu, fotelje i sudačku organizaciju koristi za svoje ciljeve i račun. Ne, progovara Mamić kroz Srnina slavna kapetanska usta, "ne igram ni za Šukera, ni Mamića. Za naš nogomet je bitna reprezentacija, njezin učinak, koji itekako afirmira našu državu. Reprezentacija je iznad svih nas, nitko ne smije biti iznad nacionalne momčadi. Znači, najvažniji su nacionalni interesi, to da služimo Hrvatskoj, dokazujemo se, radujemo nogometni narod. "

 

Mladi novinari, učite se kako se postavlja pitanje: "Prijetnja bojkotom od strane dijela navijača potpuno je besmislena, slažete se?"

 

Kako bi Srna odradio svoju zadaću, bard mu postavlja smiješno sugestivna pitanja, poput "Čačić vas je nekako opustio, pomogao vam da u zadnji čas izađete iz onog grča u koji ste upali zbog neuspjeha protiv Azerbajdžana i Norveške...?", pa "Raduje kad tvrdite da su odnosi u reprezentaciji izvanredni dok vanjski nisu, ta prijetnja bojkotom od strane dijela navijača potpuno je besmislena, slažete se?"

 

Naravno da se slaže.

 

 

Ali, to što je Srna u velikom intervjuu za novine Mamićevog odvjetnika izmanipuliran, jednako kao što je prije proteklog SP-a sam veliki meštar iskoristio amatera kakvim se ispostavio Srnin mentor s početka karijere, da bi se njegovim otresanjem riješio jedine "prijetnje" svojoj svevlasti, ni najmanje nije olakotna okolnost ijednom od njih. Jer i Štimac i Srna su sve znali, cijelo vrijeme bili unutra i šutjeli. Razlika je što je Srna uvijek u "škakljivim temama bio vrlo suzdržan, čak sračunat", dok je Štimac bio jednako neuvjerljiv glumeći protutežu Mamiću prije, kao i nalazeći opravdanja za njega nakon sklapanja crno-crne koalicije s njim. Ali, bit njihovog ponašanje je ista -  prihvatili su kapetansku traku i klupu reprezentacije kako bi šutjeli o tome u što se pretvorila i tko ju je privatizirao. 

 

Srna, kao istaknuti suučesnik u postupku pretvaranja reprezentacije Hrvatske u reprezentaciju HNS-ove vrhuške s izbornicima na daljinski upravljač, plaćenim navijačima i sa zabranom prilaska Splitu, netko je tko bi se na sve to čemu je svjedočio i pridonio trebao prije svega ispričati ili barem šutjeti, ali nikako ne dijeliti packe i lekcije.

 

 

"Muči me spoznaja da su hrvatski nogometaši omiljeniji i priznatiji u stranom svijetu nego kod kuće. Nije da mi trebaju aplauzi, ne patim od komplimenata, ali ne mogu shvatiti one koji me podbadaju, podmeću mi, iskrivljuju neke moje izjave." Ova Srnina jadikovka iz intervjua podsjeća na provalu bezobrazluka Ivana Rakitića u proljeće prošle godine, kada je prozvao hrvatske novinare što u daleko većem broju nisu došli u Munchen na finale Lige prvaka koje je igrao, jer su tako "pokazali nepoštovanje prema njemu". 

 

Iako Srna i Rakitić reprezentiraju, dakle predstavljaju Hrvatsku, očito nemaju pojma kako građani te zemlje dišu, što misle i kako žive, jer da znaju išta o tome, onda ne bi govorili ovo što citiramo. Podsjetit ćemo kratko u kakvom je okružju Srna postao omiljeniji i priznatiji nego kod kuće: U gradu i zemlji gazde Rinata Ahmetova, koji je status najbogatijeg Ukrajinca i vlasnika Šahtara naslijedio od mentora i prijatelja, inače opasnog kriminalca i ubojice.

 

 

Oleksandr Bragin, u ukrajinskom podzemlju zvan Grk Alik, '95 je raznesen u eksploziji lože na Šahtarovom stadionu, upravo nakon što je ušao u predsjednički boks na utakmici protiv Tavrije. Prije toga je zajedno s Rinatom Ahmetovim, njegovom desnom rukom i najodanijim suradnikom, gledao utakmicu rezervnih momčadi u obližnjem Dokučajevsku, nakon čega je krenuo prema stadionu u Donjecku. Ahmetov je u loži dijelio fotelju s mentorom, ali taj dan je sretnom koincidencijom, za razliku od Grka, zapeo u prometu na ruti od spomenutog sela do grada i izbjegao bombu koja je ubila Bragina i četiri tjelohranitelja, a sigurno bi i njega. Ovako, ne samo da je preživio, nego je od pokojnog mecene, mentora i prijatelja preuzeo Šahtar i njegovu moćnu tvrtku Lux i postao šef donbaskog klana, da bi se zatim sprijateljio s s tadašnjim gubernatorom Donbasa a kasnije ukrajinskim premijerom Viktorom Janukovičem, kojem je bio donator u kampanjama. Sve ostalo je dakako, povijest, a za Ahmetova je predstavljalo sretnu budućnost, u kojoj je zahvaljujući statusu sada već najbogatijeg Europljanina, kupovao Srnu, Pletikosu, na desetke Brazilaca i njihovog hrvatskog zemljaka Eduarda Da Silvu. 

 

 

Iz divljeg ukrajinskog istoka, prelazimo na ništa pitomiji hrvatski jug, gdje Srna ima ulogu u jednoj od najsramotnijih epizoda (a konkurencija je bogata) u povijesti HNS-a; bezobraznom ne ignoriranju Splita, nego negiranju da su drugi najveći grad i najljepši stadion uopće u Hrvatskoj. Prošle godine u ovo vrijeme, prije nego što će reprezentacije tek drugi put u 18 godina gostovati (nije greška) na Poljudu u službenoj utakmici, navijači Hajduka obratili su mu se otvorenim pismom u kojem ga prozivaju da nije napravio ništa kako bi se ispravilo što se HNS-u i reprezentaciji Hrvatska 18 godina protezala od Sheratona do Čateža. 

 

 

Javna je tajna, o tome se ne piše, ali se dobro zna, kako su upravo igrači tražili da reprezentacija domaće kvalifikacijske utakmice ne igra u Splitu, gdje ih zbog neformalne atmosfere svatko vuče za rukav, nego samo u Zagrebu, gdje su zvijezdama za opuštanje na raspolaganju bolje folkoteke, a kudikamo su im bliže i uigrane kombinacije u njihovim vannogometnim poslovima. Kapetan Srna naravno ovo ne otkriva, nego ovako raspoređuje krivnju: "To pitanje se mora riješiti, ljudi koji vode HNS i Hajduk trebaju sjesti, dogovoriti se Još prije dvije godine sam zagovarao naše utakmice u Splitu, onda sam bez ikakva razloga bio izložen šikaniranju od strane dijela navijača Hajduka." Zamislite, prije "čak" dvije godine se Hajdukovo dite, Hajdučko srce i čovjek koji za Split kaže da je "njegov grad", zalagao da Hrvatska čiji je kapetan tamo i zaigra.

 

Mamić je otkrio kako je nakon debakla u Grčkoj, kada je htio smijeniti Bilića, upravo Srnu pitao hoće li igrači prihvatiti Štimca 

 

Ali, nije Srna jedini. U postavljanju tog pitanja nisu se istaknuli niti izbornik Bilić, vječni golman Pletikosa, najveći talent generacije Modrić, pomoćni trener Asanović, spomenimo samo najistaknutije Dalmatince i(li) hajdukovce u reprezentaciji, iako je Torcida u priopćenju koje je prošle godine izazvalo veliku pažnju, poimence prozvala samo Srnu. To je i logično, jer ipak je Srna kapetan i simbol reprezentacije tijekom zadnjih osam godina Mamićeve vladavine savezom. Uostalom, Tata je sam priznao kako je Srnu pitao hoće li igrači prihvatiti Štimca za izbornika kada je želio smijeniti Bilića nakon debakla u Grčkoj, još prije kraja kvalfikacija za Euro 2012.

 

 

Upravo je Mamićevo žongliranje i kadroviranje u HNS-u i kabini reprezentacije bilo ono što je konačno ogorčilo nogometnu Dalmaciju, čak više od zavaravanja Splita prijateljskim utakmicama i to kada je još jedan njegov dalmatinski i hajdučki posilni, Štimac, od "nepomirljivog neprijatelja", protiv kojeg se borio svim silama u bitki za predsjednika HNS-a, kao milostinju primio pričuvnu funkciju, izborničku klupu. Naravno da je njegova premijera u Splitu ljeta 2012. protiv Švicarske, završila zvižducima i psovkama polupraznog Poljuda. To je bio ultimativni dokaz kako je Poljud "nesretan" za Hrvatsku, pa reprezentacije i nakon toga tamo nema u službenim utakmicama. Mamić je vlast u HNS-u dodatno učvrstio, a Maksimir postao "Hrvatski Wembley", pri čemu nema čak ni deklarativnog neslaganja od dalmatinskih nogometnih uglednika u Savezu. Zamislimo Kulušića i Šuprahu kako se bore za Hrvatsku u Splitu? Jednako učinkovito kao Srna. 

 

 

Nakon desetljeća ignoriranja i ruganja, Srna bi kao čovjek iz ne samo Donjeckog, nego i dalmatinskog bazena, morao znati da tamo ne žele Mamićevu milostinju i mrvice, jer HNS i aktualnim potezima: Odlukom (naknadno promijenjenom) da se utakmica protiv Italije, najatraktivnija u kvalifikacijama za EP, igra na Maksimiru, te zabranom navijačima Hajduka da uđu na utakmicu protiv Norveške (koja se naravno, također igrala na Maksimiru) radi ono protiv čega se deklarativno i stalno bori - potiče na antagonizam između nogometnog sjevera i juga. Pa će onda kada se konačno smiluje i podari Splitu utakmicu za par godina, čuditi kako je to publika ogorčena i nedovoljno na strani Hrvatske. Što se tiče prozvanog kapetana, ali i ostalih igrača, teško da ih se može shvatiti ozbiljno, kada se žale na lošu atmosferu protiv Norveške, gdje eto nije pomoglo ni masovno dijeljenje ulaznica i dobro ispunjen stadion. Odavno su pristali biti dio igrokaza.

 

 

Konačno, Hajduk. Prije nego što je prodan u Šahtar, Srna je bio njegov najbolji i najborbeniji igrač, rano ostvareni i dokazani talent kakvog klub nije imao godinama prije ni poslije njegovog proboja. Navijači su ga obožavali, a on sam često isticao da su osjećaji uzajamni i kako će karijeru završiti tamo gdje ju je počeo. Veliki uspjesi do kojih je vodio Šahtar bili su naplata za nepravde koje je kao dijete zbog nedomoljubnog sastava krvnih zrnaca doživljavao u Splitu, prije nego što je postao heroj, "beštija" koja "melje", kako su mu tepali. 

 

Ljubav je nakon toliko vremena čini se nepovratno jednostrana, jer sjever Poljuda ne može mu oprostiti što je godinama jedan od simbola Mamićeve i Šukerove Hrvatske, koji k tome nimalo hajdučki cijelo vrijeme šuti o onome o čemu nikako kao kapetan i vođa ne bi smio. Ništa omiljeniji Srna među hajdukovcima neće biti ni nakon rečenice iz spomenutog intervjua:

 

 

"Svojedobno sam podržavao projekt narodnog Hajduka, nisam bio za privatizaciju, sve mi se činilo idealno. Sad vidim da sam pogriješio. Koliko para, toliko muzike. To je neminovnost, to zna svatko normalan. Hajduk će na zelenu granu tek kad nađu investitora, nekoga tko će uložiti svoj kapital u klub."

 

Koncept "Jednog gazde koji će lupnuti šakom od stol" nikako nije blizak navijačima Bilih, koji su su okupili u navijačku udrugu i masovno se učlanjuju (preko 36 tisuća od početka godine) u klub, između ostalog i kako bi članarine putem pozajmice klubu pretvorili u vlasničke udjele i u bliskoj budućnosti postali vlasnici Hajduka, koji bi tako i formalno postao navijački i narodni klub. Teži, duži i svakako naporniji put, ali neusporedivo čišći i pošteniji od onog kojim se Hajdukom vladalo zadnjih desetljeća putem "investitora", kao recimo u vrijeme kada je Srna (zajedno s Pletikosom) prodan gazdi Ahmetovu, a Hajduk umjesto milijuna za dva reprezentativca, dobio sitniš. Možda bi Srna, kada je već progovorio, mogao reći kako je tada Hajduk ostao bez para i muzike?

 

 

Kao što se može zaključiti iz svega na što smo podsjetili, Dario Srna, već 15 godina kapetan kluba i reprezentacije Hrvatske, dakle rođeni vođa, o ključnim i velikim problemima koji su tištili jedan od dva kluba njegovog života i jedinu mu reprezentaciju, samo je šutio, a kada su ga navijači i simpatizeri izravno pozivali da kapetanski povede akcije protiv nepravde, to je odbijao šupljim opravdanjima i naivnim objašnjenjima. Njegov najnoviji istup pokazuje nam da je sada, kada je konačno progovorio, bolje bilo da je nastavio šutjeti.