IAKO smo se s vremenom već navikli na prijetnje ekstremista koji ubojstvom ili zastrašivanjem reagiraju na svaki prikaz proroka Muhameda, kao da se svaki put ponovno iznenadimo ispadima koji su u načelu redoviti poput japanskih vlakova i ovisno o situaciji rezultiraju kojekakvim rješenjima na potezu od davanja policijske zaštite pa sve do povlačenja veleposlanika.
Ovog se puta radi o nacrtanom kostimu medvjeda, autori su Matt Stone i Trey Parker, a unutar kostima nalazi se ni više ni manje nego prorok Muhamed. Kao što smo mogli i pretpostaviti, njujorška islamska organizacija na svojoj je internetskoj stranici objavila neuvijenu prijetnju koju su naknadno pokušali zamaskirati nevještim izjavama tipa "ovo je poziv na prosvjed". Na svu sreću, nitko nije glup i svima je jasno da objaviti nečiju kućnu adresu i popratiti to riječima "pazite što radite jer mogli bi završiti kao Theo van Gogh" (redatelj ubijen zbog rada na kratkometražnom filmu koji je preko mjere uvrijedio određene skupine) nije ništa drugo nego poziv na nasilje.
S druge strane, ponekad je riječ o slobodi govora, ali ponekad se radi o najobičnijoj provokaciji koja nema dubljeg značaja jer u današnje vrijeme potpuno je nepotrebno dokazivati da su neki ljudi zbog vjere spremni ubiti. Znali smo to i prije slike Muhameda u medvjeđem kostimu, a ovog puta ideja je kristalno jasna – privući pažnju i povećati gledanost. Dakle, Stone i Parker nisu pomakli granice ili ukazali na detalj koji je mnogima promakao već su ponovno krenuli linijom manjeg otpora, učinili ono što su učinili i prije nekoliko godina (tada su Muhameda i prikazali) i ponovno razljutili one koje razljutiti nije problem. I to možda jest nedostatak inspiracije ili potez lišen dubljeg značaja, ali to nikome ne daje pravo na prijetnje.
Hoćemo li praviti razlike između ekstremista samo zato što se neki deklariraju kao vjernici, a neki kao navijači?
I u tom trenutku ova tema postaje borba za slobodu govora jer nekog će razljutiti slika proroka, nekog tekst o Isusu, a nekog diranje u "sveto ime Dinamo". Hoćemo li praviti razlike između ekstremista samo zato što se neki deklariraju kao vjernici, a neki kao navijači? A ako ćemo strahovati za živote svaki put kada se netko uvrijedi, imamo problem. Ne smijemo titrati pred vjerskim fanaticima jer ako neki od nas imaju pravo tvrditi da im jedna knjiga (bila ona Biblija ili Kur'an) daje pravo na raznorazne načine terorizirati sve one koji se s njihovim stavovima ne slažu, i mi ostali trebali bismo se boriti za pravo osporavanja njihovih tvrdnji, naravno, u granicama postojećih zakona. No, dok neki svoje stavove artikuliraju crtežima i tekstovima, neki drugi to čine nasiljem i tu leži ogromna razlika.
Upravo je suludo o nasilju i crtežima raspravljati ozbiljno, ali činjenica je da to činimo jer zdrav razum s ovim nema nikakve veze.
Tko je ovdje lud?
Bahatost vjerskih skupina ne poznaje granice i svakodnevno smo svjedoci niza nelogičnosti na koje se gleda blagonaklono samo zato što svoje korijene vuku iz nekih starih vjerovanja. Pedofilija nije pedofilija već napad na katoličku crkvu i njenog poglavara. Crteži nisu crteži već povod za nasilje. Tko je ovdje lud? Vaša vam vjera daje slobodu da neometano štujete, klanjate se i molite kada god i gdje god poželite, bez obzira na to koliko se to nekome činilo nelogičnim. Daje vam slobodu da neistomišljenike javno ili privatno kritizirate zbog razilaženja u stavovima, ali ne i da prkosite zakonima i činite ono što nikom nije dopušteno. Prijetnja je prijetnja i kažnjava se, a sama činjenica da se o ovome raspravlja, a ne sankcionira, dokaz je da vjerske skupine uživaju određene privilegije.
I naravno da ovo ne znači "svi su oni isti" jer nepotrebno je objašnjavati da velika većina nas ne drži da su svi vjernici bolesnici koji samo čekaju priliku da u ime svog Boga dignu ustanak i zatru svaki trag bezbožništva, ali očito da to trebamo naglasiti jer počeli smo hodati po jajima i s određenim vjerskim skupinama komunicirati kao sa shizofrenicima koji bi svaku našu riječ mogli protumačiti kao provokaciju. S druge strane, autori South Parka nisu toliko suptilni i komuniciraju kroz humor koji se nekima neće svidjeti, ali i dalje je riječ o komunikaciji. Kazati da je nešto puka provokacija koja ne zaslužuje osvrt ili pak zaslužuje svaku osudu, sasvim je opravdano ponašanje i dobrodošlo je u svakom trenutku jer potiče dijalog. No, ovo je zastrašivanje, ozbiljna prijetnja koja prekida daljnju komunikaciju i to ni više ni manje nego zbog crtanog filma.
Tihi taoci fanatizma
Kada bi bilo tko od nas iz ovog ili onog razloga javno objavio nečiju adresu i dotičnog upozoravao da će završiti kao John Lennon, bio bi to razlog za paniku, pogotovo ako njegova poruka dolazi i do radikalnih skupina koje su nebrojeno puta dokazale da misle ozbiljno. Dakle, znate da u vašim redovima postoje oni koji će vaše upozorenje protumačiti kao zeleno svjetlo, ali i dalje se ponašate neodgovorno tvrdeći da šerijatski zakoni dopuštaju ubojstvo svih onih koji ponižavaju ili ismijavaju proroka. Drugim riječima, svjesni ste posljedica, ali u vašem je slučaju to dopušteno.
Zbog straha od većih nereda ovakvo se ponašanje tolerira sve do trenutka kada netko uistinu ne nastrada, ali tada je prekasno. U konačnici ne postoji poruka osim one da smo svi tihi taoci fanatizma i sve će biti u redu ako šutimo, ne pišemo i ne crtamo.