HENMAN protiv Ivaniševića devet godina poslije. Vjerojatno se i danas sjećate gdje ste bili 9. srpnja 2001., tamo negdje oko 16 sati. Dva dana prije započeo je polufinalni meč Wimbledona koji će obilježiti karijere tada 125. igrača svijeta Gorana Ivaniševića i Britanca iz Oxforda kojeg su baš tih dana mnogi požurili proglasiti nasljednikom Freda Perryja.
No, 1936. još se nije ponovila, danas Henman iz smiraja teniske mirovine teret stavlja na ramena Andyja Murraya. 2001. godine Henman je igrao vjerojatno najbolji tenis u životu. Do finala u All England Clubu preostalo mu je još samo preskočiti Ivaniševića. Goran je dobio prvi set, Henman se vratio u tie-breaku drugog, pa ostavio Ivaniševića bez gema u trećem setu. Tada se otvorilo nebo nad Londonom; Goran je kasnije rekao da je kišu poslao sam Bog. Henman je, pak, morao priznati da nikada nije vidio toliku goruću želju za pobjedom.
U subotu su stigli odigrati svega 50 minuta na središnjem terenu, no to je bilo dovoljno da Ivanišević pronađe ritam s početka turnira. Uzeo je još jedan set u tie-breaku i poveo 3:2 u posljednjem, odlučujućem. U nedjelju je tek krenuo pravi rat živaca. Pritisak otočkih medija bio je strašan, umjesto Tiger Toma s naslovnica su vrištali natpisi: "Time, ne budi curica". To "curica", na engleskom jeziku, doduše, ima drugačije značenje.
Obojica su bila uspješna na svom servisu iako je Goran do servis-gema došao nakon 0:30. Klasika. A na tribinama krš i lom. Henman je opalio u mrežu, Ivanišević s dva fantastična reterna stigao do dvostruke break-lopte. Henman je spasio obje, ali dvostruka servis-pogreška vratila ga je "stoljeće" unatrag. Ubrzo je Goran imao dvije meč lopte. Kako nas je samo uspio naživcirati. Najprije dupla servis-greška, pa još jedan pogrešan servis. Kako je završilo? As na drugom servisu druge meč-lopte.
"Čeka me najveći dan u mom životu, ne želim više vidjeti taj tanjur, to bi me ubilo", govorio je uoči svog četvrtog vimbldonskog finala.
"Kad danas gledam taj meč, još se bojim da ću izgubiti"
Nakon još jednog epskog meča, Par Rafter morao mu je stisnuti ruku. S Ivaniševićem su plakale tribine, nalikujući tada više na kakav nogometni navijački stadion, nego na bjelosvjetsko utjelovljenje teniske tradicije. Plakali su Jack Nicholson i Andre Agassi, a ni Rafteru nije bilo nimalo svejedno.
S Rafterom se Zec već susreo na veteranskom Touru, a Henman ga tek očekuje. Prvi njihov susret nakon 2001. godine dogodit će se u Royal Albert Hallu, na Aegon Master of Championship Touru.
"I danas kada gledam taj meč, imam osjećaj da još mogu izgubiti finale", Ivaniševićevo je sjećanje.
Henman bi ga rado volio pobijediti, makar u mirovini. Iako, prije vimbldonskog polufinala Ivanišević mu nije mogao ništa u četiri ogleda, koliko su odigrali. Porazio ga je samo jednom, bilo je dovoljno za povijest.
"Jedva čekam ponovno igrati s Goranom. Naš meč iz 2001. bio je unikatan jer je toliko puno značio obojici. I dan-danas ljudi bi sa mnom najradije pričali upravo o tom meču. Nadam se da ću ovaj put pobijediti", priča Henman uoči remakea koji nas očekuje 1. prosinca.