DRAŽENOVA utakmica u Areni nedavno je okupila u Zagrebu europsku, ali i svjetsku košarkašku elitu. Tog su se dana u glavni grad Hrvatske košarkaškom geniju iz Šibenika došle nakloniti brojne legende s kojima je Dražen u karijeri igrao i surađivao. Jedan od njih je bio i Vlade Divac.
Divac i Dražen su bili veliki prijatelji, a čuveni incident sa zastavom neposredno nakon finala SP-a u Argentini 1990. uništio je odnos dvojice velikana. Dražen je tri godine kasnije tragično stradao i dvojac nikad nije imao priliku izgladiti stvari. Jedan od najboljih europskih centara svih vremena je unatoč tome došao iskazati čast i poštovanje čovjeku koji je za života bio puno više od same igre. Bio je simbol, a nakon smrti je postao mit.
Vlade Divac rijetko kad govori za medije i gotovo nikako ne daje intervjue. Ima svoje razloge i to treba poštivati, no imali smo sreće da nam je pristao dati već drugi intervju u pet godina. Prvi je bio dan nakon što je primljen u košarkašku Kuću slavnih u američkom Springfieldu, u dom čiji je stanar Dražen već godinama.
U više od sat vremena s Divcem nismo razgovarali o sukobu s Draženom i kontroverznoj situaciji sa zastavom, taj smo dio odradili prije pet godina i zaista nije bilo potrebe još jednom provlačiti tu epizodu.
Ovaj put smo prošli gotovo čitavu karijeru srpske košarkaške legende. Pričali smo o košarci nekad i danas, saznali smo da bi vjerojatno bio dio Velike Šibenke da se nije dogodila najveća krađa u povijesti YU sporta, a objasnio nam je i zašto smatra da je generacija iz Bormija jedinstvena.
Doznali smo kako mu je kao klincu bilo doći su svlačionicu u kojoj je gazda bio Magic Johnson i kako je bilo trenirati s Kareemom Abdulom Jabbarom. Divac nam je s posebnom emocijom pričao o Kreši Ćosiću, a iznio nam je i zanimljivu priču o paradoksu Ricka Adelmana, čovjeka koji je kod nas poznat kao "onaj trener koji nije volio Dražena".
Vlade Divac je kao GM Sacramento Kingsa 2018. na draftu propustio izabrati Luku Dončića. Dao nam je svoje razloge. Također, čuli smo njegovo zanimljivo viđenje razloga kraha hrvatske košarke i za kraj smo ga zamolili da izabere najbolju europsku petorku svih vremena.
Prošlo je više od 30 godina bez Dražena.
Tužno da nije tu među nama, ali svakako ovo je događaj koji me veseli jer smo se nakon svih tih godina opet skupili na jednom mjestu. Dražen nas je okupio. Presretan sam da sam tu jer je ipak Dražen bio najbolji među nama. Otvorio je razne puteve, vrata, svima nama, a sad i ovim mlađima. Zato mi je izuzetno drago da su Hrvatska, Grad Zagreb i Draženova obitelj ovako nešto organizirali.
Gotovo se nikad ne pojavljujete u medijima. Zbog čega?
Ne volim biti u medijima. Rekao sam uglavnom sve što sam imao reći. Sad su na redu neke nove generacije. Dok sam igrao košarku, dok sam bio skroz unutra, morao sam javno istupati. Sad je taj period mog života završen i jednostavno želim uživati. Naravno, košarka će uvijek biti važan dio mene, ali ni izbliza kao nekad.
Što danas radite?
Sad sam više kao nekakav ambasador i savjetnik u NBA-u. To me još veže za košarku. Jasno, gledam i dalje, košarka će uvijek biti važan dio mog života. Pratim sve što se događa, uživao sam gledajući olimpijski turnir i drago mi je da vidim kako dolaze neki novi klinci.
Svjedoci smo čestih rasprava košarka nekad i danas. Posebice kad pričamo o NBA-u. Po vama, koja je košarka bila ljepša - ona iz Vašeg vremena ili ova danas?
Osobno, meni je ljepša ona iz doba kad sam ja igrao. Naravno, mlađe generacije će tvrditi drugačije, ali upravo je u tome ljepota i čar košarke. Stalno napreduje, mijenja se, dolaze novi trendovi, neki se vraćaju... Stalno se nešto mijenja. Današnja košarka je svakako drugačija od košarke moje generacije, baš kao što je ona iz mog vremena bila posve drugačija od košarke generacija prije nas. To je sasvim logično i normalno i zato mislim da je nezahvalno uspoređivati različite epohe.
Gledali smo jako zanimljiv olimpijski turnir na kojem se pokazalo da Amerikanci i s najjačom mogućom ekipom više nisu neranjivi. Srbija ih je imala na konopcima, a i u finalu bi tko zna što bilo da Steph Curry nije imao jednu od onih svojih večeri. Kakav je dojam na Vas ostavio turnir u Parizu?
Ova američka momčad možda nije bolja od one Jordanove iz 1992., ali nije ni daleko. Odlična su ekipa, ali osnovna stvar je u tome što je europska košarka u ovih tridesetak godina strašno napredovala. Usporedimo li današnju brojku europskih igrača u NBA-u s brojkom iz 1992., dolazimo do jasnog odgovora zašto i kako je došlo do približavanja europske košarke američkoj. Kad smo 1989. Dražen, ja, Paspalj, Volkov i Marčiulionis otišli, to je bilo to. Bili smo sami. Danas je barem 30 posto NBA igrača iz Europe.
Jeste li mogli i zamisliti 1989. da u posljednjih šest godina ni jedan američki igrač neće uzeti MVP nagradu (Embiida teško možemo računati za Amerikanca)?
U ono doba sama pomisao na tako nešto bila bi znanstvena fantastika, ali danas je situacija takva da su europski igrači faktor bez kojeg se ne može zamisliti NBA liga. Jako mi je drago da su Giannis, a pogotovo Nikola, pokazali da su najbolji od najboljih.
Je li Nikola Jokić već sada najbolji europski košarkaš svih vremena?
Brojke tako kažu. Rezultati to govore. A čitava osnova sporta su rezultati. Prema tome, mislim da onda tu nema dileme.
Ovdje je Dino Rađa, sad smo vidjeli i Tonija Kukoča. Da Vam je netko rekao 1987., dok vas je Svetislav Pešić mrcvario najprije na Staroj Planini, a onda kasnije na Igmanu prije Bormija, da ćete sva trojica postati stanari košarkaške Kuće slavnih u Springfieldu, što biste mu rekli?
Rekao bih mu da nije normalan. To je nešto fascinantno. To je nešto nevjerojatno i čudesno. Tako mi je drago da je ta generacija dobila tri Hall of Fame igrača. I bila je posebna generacija. Čak i ako stavimo po strani rezultate koje smo postigli, najvažnije je to da smo kroz čitavo to vrijeme ostali u kontaktu. Čujemo se, vidimo se, znamo što nam je s obiteljima, volimo se i cijenimo se. Nemate pojma koliko mi je drago da smo kao klinci krenuli s tih "250 stepenika" i preko njih završili u Springfieldu.
Je li još netko iz te generacije možda mogao dobiti tu čast da postane član Kuće slavnih?
Eventualno Saša Đorđević, ali mu je otegotna okolnost što nije imao veću NBA karijeru koju je po svom talentu mogao imati.
Bilo je puno trofejnih kadetskih i juniorskih generacija u bivšoj Jugoslaviji, ali uvijek se Bormio izdvaja i ističe kao nešto posebno i drugačije. Je li to zbog onih 11 trica Tonija Kukoča iz 12 pokušaja i dvije pobjede nad Amerikancima ili zbog činjenice da ste Vi, Rađa i Kukoč u Kući slavnih?
Vjerojatno zbog Kuće slavnih, ali ta je generacija zaista bila po svemu specifična. Ne vjerujem da je ijedna europska ekipa ikad posjedovala toliko talenta. Toni i ja smo zajedno počeli kao kadeti, onda nam se u juniorima priključio i Dino. Dominirali smo u kadetskom i juniorskom uzrastu, a onda i u seniorskom. Tako da smo "ispekli" zajedno čitav ciklus odrastanja, kojeg, nažalost, nismo odradili do samog kraja.
Tu su u blizini Vlade Đurović i Svetislav Pešić, koji su stajali na suprotnim stranama u mitskom finalu između Šibenke i Bosne 1983. Dražen je zabio ona dva bacanja za naslov, a onda je nakon samo nekoliko sati titula Šibenki ukradena. U košarkaškim se krugovima često priča da se to nije dogodilo, da je Šibenka ostala prvak, da bi Dražen ostao i da bi se gradila Velika Šibenka. Goran Grbović mi je potvrdio da je i on trebao doći, a čuo sam da ste i Vi umjesto u Partizan trebali doći u Šibenik. Je li to točno?
Prvo moram reći da je Šibenka tada pokradena. Da, točno je. Stalno me zvao čuveni tajnik Šibenke Joško Šupe. Stalno je dolazio kod mene u Kraljevo i nagovarao me da dođem. Nisam znao kako da se obranim pa sam mu rekao da ću doći ako se Dražen vrati nakon vojske u Šibenku. Tada sam napravio problem Draženu.
Na jednom reprezentativnom okupljanju mi je prišao: "A šta si im reka to? Sad me napadaju svaki dan da se vratim." Šibenka je bila specifična ekipa, a sam grad je bio poseban. Šibenik je živio za košarku, mislim da bi bilo izuzetno lijepo tamo pred onakvim navijačima igrati košarku.
Sad kad ste spomenuli posebnu atmosferu u Šibeniku, slično je bilo i u Jazinama, Čačku, Skoplju, doslovce u svakoj dvorani u bivšoj Jugoslaviji. Rađa mi je pričao da je šampionskoj Jugoplastici lakše bilo igrati protiv Barcelone ili Maccabija nego protiv Šibenke ili Borca.
U dvoranama u Šibeniku, Čačku ili Kraljevu su mladi igrači postajali pravi igrači. Kad prođeš kroz taj dril, onda možeš reći da si košarkaš. Upravo je to najviše pomoglo mojoj generaciji da smo svi napravili sjajne karijere. Kad čujem od mlađih igrača danas riječ pritisak, naježim se. Ma kakav pritisak? Što vi znate što je pritisak kad niste prošli Šibenik ili Zadar?
Je li Vas zaista pogodio novčić u glavu s tribina na Gripama u trećoj utakmici finala prvenstva Jugoslavije 1988.?
Pogodio me, ali da, istina, ne toliko snažno da se utakmica prekine. E sad, zašto je Dragan Kićanović naredio da otiđemo s parketa, to su neke druge priče. Ali toga ima i danas. U Americi je košarkaško navijanje posve drugačije od onog u Europi. Posebice na jugu Europe. Mi, Grci, Turci... Dobro je da i telefoni ne padaju po parketu.
Gotovo svi će stručnjaci reći da je ta liga u 80-ima bila daleko najjača liga izvan NBA lige. Slažete li se?
Bez ikakve konkurencije. Dat ću vam primjer. Cibona je s Draženom lako pobijedila moćni Maccabi u Tel Avivu, a onda su iduću utakmicu igrali u Kraljevu. Dobili su nas jedva u produžetku. Mislim da je koš za pobjedu u zadnjim sekundama zabio Andro Knego od table. U takozvanim malim sredinama je bilo jako teško dobiti i ako izgubiš jednu ili dvije utakmice, oprostio si se od titule. Nije bilo previše prostora za popravni.
Je li Vam kasnije u karijeri pomogla ona trauma iz legendarnog polufinala SP-a 1986. kad ste protiv Sovjeta u zadnjim sekundama izgubili loptu, a onda je Valters zabio tricu za produžetak i kasnije pobjedu SSSR-a?
Ta situacija mi je bila jedna od najtežih u životu. Pomišljao sam čak i da se ostavim košarke. Imao sam 18 godina i igrao sam košarku iz zadovoljstva. Tada sam shvatio da je košarka na našim prostorima bila veća od života. Šok koji se dogodio u čitavoj državi nakon tog bizarnog poraza kad smo u 45 sekundi prosuli devet poena razlike bio je neviđen.
Premda sam bio tek klinac, napadali su me sa svih strana. Tu je najveću stvar odradio pokojni Krešo Ćosić. U susretu za broncu protiv Brazila me stavio u početnu petorku, samo da me vrati u život, da ne razmišljam o tom nesretnom porazu. Rekao mi je da je ta utakmica s Rusima samo jedna od tisuće utakmica u kojima ću imati priliku da im vratim istom mjerom. Imao sam bezrezervnu podršku vodećih ljudi reprezentacije, suigrača i to me je spasilo jer je noć nakon tog poraza bila užasna.
Kakav je bio Krešo?
Nevjerojatan čovjek. Košarkaški genijalac, a kao čovjek... Pazite ovo. Bio sam tek klinac, a on je postao izbornik reprezentacije. Nije mu bilo teško doći na desetak dana u Kraljevo, iznajmiti neki sobičak i sa mnom svaki dan trenirati jedan na jedan. Isto je radio s Dinom u Splitu.
Nakon te svjetske bronce u Madridu 1986., Jugoslavija je uzela i europsku iduće godine u Ateni, a Ćosić je u reprezentaciju uveo uz Vas još tri juniora iz Bormija. Kukoča, Rađu i Đorđevića. S tom pomlađenom ekipom osvojio je medalju i stvorio je temelje za buduću dominaciju, ali je ipak netko u KSJ-u zaključio da je to bio podbačaj i smijenio ga je. Kako je to moguće?
Ne znam što bih na to rekao jer je sve što je došlo kasnije, sva silna zlata i apsolutna dominacija, sve je to bila vizija Kreše Ćosića. Ali, kako kažu kod nas, netko je drugi pokupio kajmak.
Đorđević, Vi, Rađa i Kukoč ste nakon seniorske medalje u Ateni umjesto na odmor otišli stočnim vagonima tri mjeseca krvavo trenirati za Bormio. Iz današnje perspektive je nezamislivo da igrač koji je s A selekcijom osvojio medalje i već je zvijezda, odbaci odmor i pristane igrati na juniorskom prvenstvu.
Bili smo odgojeni na drugi način. Mi smo zaista voljeli košarku. Ja jesam do tada osvojio dvije seniorske medalje, ali bio sam dio te generacije. Srce mi je bilo s njima. Jedva sam čekao da se vidimo, da s njima podijelim sve te lijepe stvari. Moj uspjeh je bio njihov uspjeh. I obratno. Navijali smo jedni za druge, podržavali se. Nisam gledao na to da se iz seniora vraćam u juniore, nego sam jedva čekao doći među svoje prijatelje i s njima cijelo ljeto trenirati i živjeti.
Znači, košarka Vam je bila sve?
Da, ali i dala nam je sve.
Smatram da je Eurobasket u Zagrebu 1989. nešto najljepše u povijesti europske košarke. Na stranu što ste rezultatski gazili sve redom, ali način na koji ste igrali po meni je nešto što se vjerojatno nikad više neće ponoviti na europskim terenima.
Razmišljamo jednako. Bila je to najmoćnija i najdominantnija ekipa koja je ikad igrala na nekom natjecanju, ako iz te priče izuzmemo Dream Team 1992. Da, zaista je to bio najbolji primjer košarkaške ljepote i eksplozija jednog neviđenog talenta. Nismo igrali da bismo samo dali koš, igrali smo da bismo uživali u postizanju tog koša. Sjećam se da bi Toni i ja jedan drugome po četiri, pet puta dodali prije nego što bismo ubacili kroz obruč. Čudesna generacija. No to je bilo neko drugo vrijeme. Sad je na nama da se prilagodimo novom vremenu.
Te 1989. kad ste otišli u Lakerse, svi smo mi čuli za Jordana, Magica, Birda, ali nikad ih nismo vidjeli. Pitali smo se čak postoje li oni ili su to samo neka mitološka bića. U tom trenutku Vi dolazite u svlačionicu gdje vas čeka Magic. Kakav je to bio osjećaj?
Točno se sjećam prvog dana kad sam ušao u svlačionicu Lakersa i kad sam vidio tablu na ormariću na kojoj je pisalo Magic. Štipao sam se da se probudim jer sam bio uvjeren da sanjam. Tada nitko od nas nije pogledao ni jednu utakmicu NBA lige uživo. Eventualno bi netko dobio par kazeta i onda bi se te kazete posuđivale i toliko puta gledale da su se trake toliko izlizale da na njima više nisi vidio ništa. Sve se to dogodilo toliko brzo da je bilo nestvarno.
Kako su Vas primili Magic, Jabbar, Worthy i ostali superstarovi Lakersa?
Magic je bilo sličnog mentaliteta kao pokojni Dražen. Imao je u sebi nevjerojatan natjecateljski duh i po svaku cijenu je želio pobjeđivati. Samo svojom pojavom i karizmom, sve je svoje suigrače činio boljima nego što oni objektivno jesu. Odmah je shvatio da od mene može imati velike koristi.
Bio sam mlad, za centra sam bio jako pokretljiv, trčao sam kontre i to mu je odgovaralo jer je bio fantastičan pas igrač. Zavolio me od prvog trenutka. Jabbar je otišao u mirovinu to ljeto kad sam ja došao, ali ga je klub zadržao još godinu dana da sa mnom radi individualno.
Je li Vas učio onaj svoj čuveni sky hook?
Učio je on mene, ali to se ne može naučiti. To je urođeno. Taj šut je toliko specifičan da ga je samo on mogao savršeno izvoditi.
Vaši počeci su simpatično opisani u pjesmi grupe Deca loših muzičara.
Kako su Red Hot Chili Peppers, koji su veliki fanovi Lakersa, posvetili jednu pjesmu Magicu, onda su momci iz grupe Deca loših muzičara odlučili uzvratiti na isti način. Pjesma je ubrzo postala kultna i bude mi jako drago kad ju čujem i danas u nekim klubovima ili kafićima. Momci su sjajni i zvao sam ih da sviraju na mom oproštaju od košarke.
Da ostanemo još malo kod tih zabavnih tema, otkud Vi u jednoj epizodi popularnih Bračnih voda?
Kad živiš u Los Angelesu i kad si zvijezda Lakersa, onda si na izvoru Hollywooda. Svi ti ljudi iz tog svijeta stalno dolaze na utakmice i eto, dobio sam ponudu da se pojavim u jednoj epizodi.
Na sve popularnijim pub kvizovima često bude pitanje koji je igrač Lakersa trejdan za Kobea Bryanta u Charlotte Hornets. Znate li odgovor na to pitanje?
Ha-ha. Znam. Odgovor je Vlade Divac.
Kako je došlo do trejda?
Magic i još neki igrači su se umirovili i ostao sam jedini od starijih igrača. Dolazili su novi, a Lakersi su najprije htjeli jednog drugog igrača trejdati za Kobea. Međutim Charlotte je inzistirao na meni. Lakersi su svakako željeli dovesti Kobea, kao potencijalnog MVP-a, ali su preko salary capa napravili čistku kako bi mogli dovesti i Shaquillea. Naravno da sam se ljutio, nisam želio otići, ali iz sadašnje perspektive, sam bih sebe trejdao za Kobea.
Pričalo se da je taj trejd skoro propao jer ste odbijali otići u Hornetse?
Kad su mi rekli za trejd, odbio sam. Rekao sam da neću ići. Onda su me uvjeravali da moram, da mi to stoji u ugovoru, da, ako ne pristanem, neću moći više igrati košarku. Tada sam im jasno dao do znanja da košarku igram iz ljubavi, a ako tako mora biti, da ne igram više, neka bude.
Novac je lijep, ali on dolazi sam po sebi. Nisam netko tko će otići negdje samo zato jer to tako netko želi. Košarku sam igrao iz zadovoljstva. U onom trenutku kad mi to više ne bude zadovoljstvo, prestat ću. Tada su shvatili da me ne mogu slomiti pa su promijenili koncept priče.
Održali su sastanak sa mnom i zamolili su me da barem odem tamo na dva, tri tjedna, da vidim hoće li mi se ipak svidjeti. Pa onda da odlučim. Kad sam došao u Charlotte, vidio sam da mi stvarno tamo može biti jako lijepo i prihvatio sam. Ali, da, tih desetak dana je stvarno bila frka.
Tijekom NBA lockouta 1999. došli ste u Crvenu zvezdu. Bio je to priličan šok u Srbiji kad je ikona Partizana prešla u redove najvećeg rivala. Kako ste se za to odlučili?
Bio je to splet neobičnih okolnosti. Jedna moja šala je otišla predalako i da ne bih ispao neozbiljan, prihvatio sam dolazak u Zvezdu kao jednu od avantura u životu. Iskreno, čak i nije bilo neke drame među navijačima Partizana. Oni su vrlo dobro znali da sam ja partizanovac. Uvijek sam govorio da iz ljubavi igram samo za reprezentaciju i Partizan, sve ostalo je samo posao.
Kad je bio lockout, jedan prijatelj, inače zvezdaš, pitao me bih li došao u Zvezdu. U šali sam rekao da nema problema. To je došlo do ljudi u klubu koji su ozbiljno to shvatili. Onda sam se ja pokušavao izvući, pa sam rekao da će to koštati toliko i toliko. Rekli su može. Pa sam im rekao da će morati platiti ogromno osiguranje. I na to su rekli može. Pa kad sam vidio da ne odustaju, dodao sam da će sve to morati platiti unaprijed. I opet može. Porez. Može. Sve je bilo može. A ništa, nisam imao izbora kad sam se već uvalio u tu priču.
Sanjate li i danas onu tricu Roberta Horryja u zadnjim sekundama sedme utakmice Zapada 2002. između Lakersa i Vašeg Sacramenta?
Ma ne. Ne treba mi ni prsten ni medalja da znam kad sam pobijedio. Imali smo odličnu momčad i smatram da smo tada bili bolja momčad od Lakersa. Da smo ih prošli, Netse bismo kao i Lakersi u finalu pomeli s 4:0. Bio sam strašno ponosan na tu ekipu Kingsa.
Za mene smo bili pobjednici, baš kao i što smatram reprezentaciju Srbije pobjednicima olimpijskog turnira u Parizu. Sacramento je tada bio mala momčad, s malim budžetom, nismo ni približno bili medijima atraktivni kao Lakersi, a pokazali smo da možemo igrati bolju i ljepšu košarku od njih.
U Sacramentu Vam je trener bio Rick Adelman. Prije tri godine ušao je u Kuću slavnih, u koju ste ga upravo Vi uveli. Adelman je bio trener Draženu u Portlandu. Jeste li ikad pričali s njim o tome zbog čega Draženu nikad nije dao pravu šansu?
Naravno, ali prije nego što kažem što mi je rekao, moram ispričati jednu zanimljivu stvar. Rick je mene pozvao da ga uvedem u Kuću slavnih, a tamo je primljen najviše zahvaljujući rezultatima koje je ostvario sa Sacramentom, a Kingsi su bili ekipa koja je prva u NBA ligi igrala europsku košarku.
Osim mene, tu su još bili Peđa Stojaković, Hedo Turkoglu, Darius Songaila i još neki Europljani, koji su igrali ključne uloge. I zamislite vi paradoksa, da trenera, koji je imao najboljeg europskog igrača svih vremena, a kojem nije dao priliku, Europljani uvedu u Kuću slavnih.
Bilo je to takvo vrijeme, Adelman nije imao previše prostora za Dražena. Imao je Clydea Drexlera, Terryja Portera, Dannyja Younga, Dannyja Aingea. u NBA-u i danas, a posebice onda, postoji jedno pravilo. Ako si debitant, bez obzira koliko imaš godina i što si sve prije napravio u Europi, moraš proći fazu prilagođavanja.
Tamo je hijerarhija jako važna. Dražen nije imao strpljenja i meni je njegova odluka da ode apsolutno jasna jer je imao kvalitetu i nije želio sjediti na klupi. Nije tu bio toliko kriv Adelman koliko situacija da je u klubu bilo puno igrača na istoj poziciji.
Pričali smo o MVP igračima koji dolaze iz Europe. Je li Luka Dončić sljedeći?
Po talentu i po igri, na dobrom je putu. Nikola Jokić jako vodi računa o svom tijelu. Bio bih jako sretan da Luku vidimo s MVP nagradom, ali morat će jako paziti na svoje tijelo.
Poznata je priča da ste upravo Vi kao tadašnji GM Sacramenta preskočili Dončića na draftu. S vremenskim odmakom od šest godina, možete li nam objasniti koji je rezon bio da ga ne izaberete?
Na toj sam poziciji imao De'Aarona Foxa, kojeg sam draftirao godinu dana ranije. U tom trenutku smatrao sam da je Fox igrač koji u idućem periodu može postati franšizni igrač. Vrijeme će pokazati jesam li pogriješio. Kako sad stvari stoje, izgleda da jesam, ali imam vjeru u malog Foxa da će imati bolju karijeru.
Niste mislili da Fox i Dončić mogu igrati zajedno kao što danas igraju skupa Dončić i Kyrie Irving?
Ne. Irving je klasični košgeter, kao i Luka. Fox nije, on je play kojem treba lopta, baš kao što ju treba i Luka. Mogao sam jedino uzeti Luku, ali tada bih morao trejdati Foxa. Zanimljivo, Luku je preskočio i Phoenix, a tada im je trener bio Igor Kokoškov, koji mu je bio trener u Sloveniji.
Atlanta ga je draftirala, ali su ga i oni predali. Tek ga je Dallas uzeo. Luku volim gledati, jako volim njegovu košarku, no imao sam neke svoje rezone zašto sam odlučio kako sam odlučio. Možda sam pogriješio, ali će vrijeme pokazati.
Pričalo i pisalo se da niste odabrali Luku jer niste u najboljim odnosima s njegovim ocem Sašom. Točno?
Ma kakvi, to su obične novinarske budalaštine. Sašu znam jako dobro, volim ga i cijenim. Čak je i igrao u Kraljevu dok je Luka bio mali. Nema to veze s vezom. Pratim Luku i vidim da ide pravim putem. Ponavljam, morat će samo pripaziti na tijelo.
Srbija je imala neke padove i nekoliko lošijih turnira te smjena generacija. Ipak, ovaj olimpijski turnir i prošli SP u Manili, gdje je uzela srebro bez Jokića i pola ekipe, dokaz su da je Srbija bila i ostala košarkaška velesila. Zato je hrvatska košarka otišla u sasvim drugom smjeru i dotaknula je praktički samo dno. Zašto?
Zato što ste nepošteni prema sebi. Zato što ste nepošteni prema svojoj košarci. Za mene je zločin i tragedija kad vidim da su Cibona, Šibenka, Jugoplastika ili Split, kako se sad već zove, došli na korak do gašenja. Zadar još tu nešto pokušava, drži se nekako iznad vode, ali sve je to puko preživljavanje.
Ne mogu shvatiti da u Hrvatskoj nema poštovanja prema veličanstvenoj tradiciji klubova koji su bili višestruki prvaci Europe. To se u Srbiji ne može dogoditi. Tamo postoji tradicija koja se mora poštovati. Košarka je ljudima s ovih prostora u krvi. Mi smo zadržali ljubav prema košarci za razliku od vas. Košarka u Europi nije profitabilan sport. Ona traži pomoć sa strane, a država Srbija je to prepoznala. Hrvatska nažalost nije. Pojedinačno, imate nekoliko super igrača, ali nemate kemiju kakvu imate u nogometu.
Zašto nemamo tu kemiju?
Zato što nemate strukturu, nemate klubove, nemate Savez, infrastruktura vam je uništena. Ništa to nije slučajno. Ne mogu se načuditi da ste dopustili da se kultni centri košarke tek tako ugase i nestanu. Ponavljam, za mene je to zločin. Pričali smo o Šibenki iz onog vremena. Ne mogu vjerovati da takvog kluba više nema. Tužno.
Za kraj, koja je po Vašem mišljenju najbolja europska petorka svih vremena?
Počet ću od kraja, od petice. Neka petica bude Krešo Ćosić, četvorka Nikola Jokić, trojka Toni Kukoč, dvojka Dražen Petrović, a na playu neka bude Saša Đorđević. Uh, namučio sam se. Nabrojao sam ovih pet, a u glavi mi je još puno fantastičnih igrača. Mogao bih tri momčadi složiti, ali neka bude ova petorka. Evo, zakinuo sam Dina, ali emotivno sam vezan za Krešu.
Brutalna petorka, ali sve su igrači s prostora bivše Jugoslavije.
Pa da, osim Sabonisa, ne vidim tko bi mogao tu upasti.
Možda Tony Parker umjesto Đorđevića?
Nema šanse.