NIKO ČEKO nije našao mjesta u Hajdukovim sličicama, ali će zato, zbog svega što je na terenu dao, uvijek biti u srcima navijača.
I iako ga nismo imali priliku zalijepiti na Hajdukov album sličica, nemali broj navijača Hajduka ga je, da bi se ispravila nepravda, jednostavno dobro zašiljenom olovkom nadopisao.
Čeko je u Hajduk stigao iz Livna kao 15-godišnjak i ostao do kraja juniorskog staža, kad je otišao u Maribor pa u Zagreb, u kojem je proveo najveći dio karijere. Na Poljud se vratio 1995., ali dvije godine kasnije dijagnosticiran mu je rak testisa. Pobijedio ga je i pokušao nastaviti karijeru, ali definitivno ju je završio 1999. Za Hajduk je, prema klupskim stranicama, odigrao 33 utakmice u svim natjecanjima i postigao sedam golova, među kojima i jednu od najpoznatijih "bombi" u povijesti hrvatskog derbija.
Iako nije bio klupska legenda, u kratkom vremenu na Poljudu stekao je veliko poštovanje navijača, ali ne i tadašnje uprave.
Oduzmimo sadašnjem Hajduku slavnu povijest, prkosne navijače i borbu za pravednijim poretkom u modernom nogometu, malo će od kluba pod Marjanom ostati. Iako oni stariji, kada se krenu spominjati slavne prošlosti, uvijek nabrajaju samo svijetle dane, pa se tako nazdravlja nad europskim skalpovima velikana, vrte ture u čast Bajde, šjor Frane ili Bake, Hajdukova povijest ima takvih mrlja kakve ni najmodernija tehnologija pranja ne bi izblijedila.
Maknimo se od Debrecena, Shelbournea i Gzire, porazi su sastavni dio sporta, ali ostaviti zaslužnoga igrača u bolesti, na cjedilu, to može samo klub s kukavnom i bijednom upravom na čelu. Iako će protagonist naše priče precizno distancirati voljeni klub od onih koji su mu tada bili na čelu, zapisivača ovoga razgovora je sramota i pomisliti kako se osjećao Niko Čeko, koji je nakon nesretnog sudara s Damirom Vuicom u Osijeku osjetio bol u testisima i koji će od strane tadašnjih funkcionera i članova Uprave nakalemljenih na klub biti ostavljen bez dogovorenih novca i stana.
Danas je Hajduk daleko od Čeke, iako Niko strpljivo čeka i nada se u Banjoj Luci da će se naći netko i vratiti mu barem ukradenu čast koju je igrajući za Hajduk na terenu itekako zaslužio.
Šjor Niko, već ste s 13 godina bili priključeni prvoj momčadi Troglava iz Livna. Kakva su vam sjećanja na te dane?
Kad bi mi mlađi u Hajduka krenuli s tim "šjor Niko" odmah bih im zveknuo šamarčinu. Ako sam mogao tako s Tudorom i Miladinom... Ostavimo se toga "šjor" ili "gospodine" i krenimo dalje. Uzeli su me u prvi tim s 13, s tim da me je obiteljski prijatelj Mihaljević doveo u Hajduk. U Livnu su me trenirali Matijanić i Hozo. U Splitu me 1984. sačekala strašna generacija, strah me da koga ne izostavim, ali tu su bili Bilić, Jarni, Bokšić, Tafra, Jeličić, Lalić… Sve igrači koji su kasnije napravili karijere. I kada je došao prijelaz u prvu momčad, ja sam otišao u Maribor, Slaven u Primorca, ma svatko je negdje otišao, samo je Jarni odmah dobio priliku. Bokšić je bio mlađi pa je postepeno ulazio u prvu ekipu.
Bili ste u Mariboru pa kasnije u Zagrebu, tko vas je doveo?
Tako je, od 1987. do 1989. u Mariboru, da bih na poziv Šuška i Jerkovića došao u Zagreb. Imali smo strašnu momčad. Nabroji Biškupa, Jurčevića, Jurčeca, Kvesića, Piplicu, Popovića, Čižmeka. Vjeruj mi da bi danas tadašnja ekipa Zagreba, da se skupi, prošetala ligom. Ušli smo s tom ekipom u prvu ligu i onda je počeo taj prokleti rat. Sve je stalo, tako i pravi nogomet.
Nogometni forumi pršte anegdotama vezanim za vaš boemski život u Mariboru i Zagrebu. Koliko je istine u tome?
Mi smo bećarili i igrali. Pretjerivali smo u svemu, ćerdali noćima i trčali jutrima. Utakmice i navijači nisu patili, dapače, davalo se sve od sebe.
Je li istinita anegdota da ste jednom u noćnom klubu Piplica i vi skoro prebili pola tadašnje karataške reprezentacije?
Nije, ali kad već spominješ, daj da ti ispričam. Piplica, jedan moj prijatelj Željko, ja i malo veća grupa smo se zabavljali. I našli su se tu Enver Idrizi i još neki momci. Niti ja znam kako, niti zašto, ali nastalo je neko naguravanje. I kad je Piplica, onako krakat i kljasast, rekao Idriziju "De se smiri ili ću ti iščupati te dvije ručice", sve se bacilo na zafrkanciju i zaružilo se do jutra.
Ajd’ da kažem i to, redari iz Sokola su bili na našoj strani. Tada smo živjeli svi skupa, navijači i igrači. Niti sam ja dijelio ljude po kakvim titulama, niti po profesijama, niti po bilo čemu drugom. Nego ako kliknemo, idemo skupa i zabavimo se. Nismo gledali ni tko je iz kojega kluba, već na terenu smo bili ratnici, a van terena prijatelji.
Navijači vas se sjećaju kao nekoga tko je glavom išao gdje drugi ne bi kopačkom. Kako biste opisali sebe kao igrača i hajdukovca?
Dolaskom u Hajduk moj se san ostvario. Tada sam stvarno živio svoju nogometnu bajku.
Tko vam je bio najnezgodniji za čuvanje iz toga perioda devedesetih? Iako se kraj vas nitko nije naigrao, nabrojite bar trojicu.
Uf, tada su moćni igrači igrali u našoj ligi. Ako baš moram, izdvojit ću Rapajića, Cvitanovića i Meštrovića iz Cibalije.
Rekli ste da ste se družili s igračima drugih klubova, danas je antagonizam nesnošljiv. Primjećujete li to?
Do Krvavog derbija, kada su u Zagrebu cijeli dan batinali ljude, je sve bilo dobro. Od 1996. pa do danas sve je postalo naopako, mislim da je od tada sve otišlo u vražju mater. Nepojmljivo mi je da se navijači i klubovi gledaju preko nišana, pale aute, uništavaju imovinu, ali tko sam ja da o tome pričam.
Na školskim se igralištima u Splitu dugi niz godina uzvikivalo vaše ime kada bi se smjestilo, iz pristojne daljine, loptu pod rašlje. Ta je bomba iz derbija s Dinamom '96, koja je poništila Zujin izjednačujući gol i donijela pobjedu, bila nešto spektakularno. Kakav je osjećaj bio tada?
Osjećao sam se fantastično, ali kad sam kasnije sjeo i razmislio da smo mogli utakmicu dobiti glatko, došla mi je muka, veliko razočaranje. Vjeruj mi, radije bih da sam sjedio na klupi, samo da smo dobili, nego da sam zabio taj gol koji svi apostrofiraju.
Mogli bismo iz te generacije nabrajati mnoge vaše kolege o kojima su ispisani već toliki tekstovi, ali ja bih vas molio da mi kažete riječ, dvije o Jozinoviću. Meni još uvijek u ušima zvoni pjesma "Kiše su padale, gromovi sijevali", posvećena njemu.
Nemoj slučajno ovo pretvoriti u sprdačinu. Navijači su njemu radili toliki pritisak, tako da je njemu na Poljudu bilo nemoguće igrati. Ali on je na gostovanjima bio među boljima. I igramo mi protiv Zadra i svira se penal za nas. Vulić, koji je tada bio pomoćni, daje meni loptu, a ja kažem da damo Jozinoviću, ne bi li više pregrmio taj stres. I opuca on put Torcide kad ono, ta pjesma i ovacije. I okrene se on prema meni i opsuje. Ja mu govorim, pa zbog ovakvih se spektakla i dolazi na tribine.
Zaštitni znak vam je bila duga kosa. Napravimo gradaciju iz sreće do tuge upravo tim frizerskim pothvatom, je li vam bilo teško ošišati kosu?
Ne okolišaj, rekli smo otvoreno pričati. Nije mi bilo teško. Nakon prvih kemoterapija kosa je počela sama otpadati. Otišao sam u frizera i riješio stvar. Više su žena i okolina žalili nego ja sam.
Možemo li se dotaknuti bolesti? Kada ste shvatili da nešto nije kako treba?
Nakon duela s Vuicom u Osijeku. Nezgodno me udario laktom i već u Zagrebu sam vidio da nešto nije dobro. Dobili smo utakmicu 1:0, ali meni nije bilo do fešte. Kada je naš dobri, danas pokojni doktor Sizgo vidio da je vrag odnio šalu, otišli smo na preglede. Da skratim, otkriven mi je tumor veličine boce od dvije litre. Od najavljenih 30 morao sam napraviti 60 kemoterapija. 1997. godine dijagnosticiran mi je tak testisa, a nakon tjedan dana i rak limfnih čvorova.
Kako se Hajduk odnosio prema vama?
Nit' je Niko Čeko Hajduk, nit' je Nadan Vidošević Hajduk... Ni Iko Buljan ni Ivica Šurjak nisu Hajduk, za mene su to i navijači i svi mi koji volimo klub. Hajduk je puno više od nas malih kotačića. Mene je iznevjerila tadašnja uprava koja nije stala iza mene, koja me je izigrala i financijski i emocionalno. Jedan čovjek, Nadan Vidošević, pred 12 ljudi je rekao: "Niki Čeki dužni smo 800 tisuća maraka i stan od 400 tisuća maraka." Danas bi taj dug valjda bio oko 600 tisuća eura. Bili su tu Fredi Fiorentni, bio je tu i Reić. Tako je bilo u to vrijeme, kakvi papiri, bio je to ljudski dogovor, ruka ruci i zdravo. Nisam ljut na njih, ljut sam na sebe. Danas ili sutra ću doći u Split, možda sretnem i Nadana. Iko Buljan je živ, Vedran Rožić je još živ, pa eto, ako imaju u sebi, neću reći ljudskosti, ali ako ih zanima istina, neka kažu kakva je istina, makar i bila loša po mene. Ali ja zadnjih 10 godina živim od svojih prijatelja. Je li to sramota? To je sramota iako sam ja pomagao svojim prijateljima. Nitko nikome ne nabija na nos.
Pisalo se da vas je tražio Napoli, da ste mogli u Perugiu. Je li to istina?
Ma pokojni Naletilić je sve sredio za Napoli, sve je bilo potpisano. Transfer 5 milijuna dolara, odšteta dva milijuna dolara, meni za godinu dana dva milijuna dolara. Ugovor je trebao trajati četiri godine. Meni osiguran život. Ali nemam za čim žaliti. Bolest ne pita koga će uhvatiti, samo boli taj odnos tadašnjih funkcionera koji su me jednostavno odbacili i ponizili.
Vratimo se vedrijim temama, ako je vedra tema optužba Massa Sarra da ste ga naganjali pištoljem u poznatoj gostionici kod Dunde podno Mosora.
Ma to je bila smijurija. Igrali smo kod moga Dunde, nakon zadnjeg kola 1996. otišli oko 10 sati gore u Sitno. I malo se popilo, a igralo u to da gubitnik plaća. Igrali smo pet protiv pet i Massu ostanu dvije zadnje balote. A s druge strane Sizgo i ja imali po balotu. I Mass je počeo provocirati, a znaš da je u balotama potrebna koncentracija (smijeh). I Sizgo poludio, kaže: "Daj mi ključ od auta." Ja rek'o: "Pa Sizgo, bolan, jesi poludio?" I sad ja ne znam je li Sizgo ozbiljan ili što, ali ja mu uzmem pištolj koji je donio iz auta i opucam u zrak. Kad se svi rastrčali. Valjda ti je jasno da je Mass na kraju zaboravio na tu zmiju u novčaniku i platio ceh.
Zašto ste u Australiji na turneji reprezentacije nosili jedanaesticu na leđima?
Ma to je isto priča za sebe. Okupio nas Špaco. I ja sam svjestan da me neće staviti u prvi plan. I da bacim na šalu, ja mu kažem: "Treneru, ja pored ovih naših u obrani nemam što tražiti, dajte meni jedanaesticu pa da se nazabijam golova." I kako je naš Špaco bio za šalu, stavi on mene i Antu Mišu u vezu. Mi smo tu dobro preorali. Nisu se naigrali pokraj nas na toj utakmici.
Kako komentirate danas ovo stanje u Hajduku? Budimo realni, to je već godinama osrednja momčad loše lige.
Boli me kada to moram komentirati. Napali su me da sam ksenofob kada sam o tome pričao. Ali po mome, pogon Hajduka mora biti dalmatinski dišpet. Makar svako vrime nosi svoje brime, okosnica Hajduka moraju biti domaći igrači. Mi smo imali Sedloskog i Sarra. Danas dolaze pečalbari, uzmu novce, a nit' oni znaju gdje su nit' za koga igraju. Oni momci na tribinama gore od želje za pobjedom, a momci koji se šetaju po travi tu navijačku privrženost ne nagrađuju. Nekad smo imali školu nogometa uz bok Ajaxovoj, što se dogodilo, zbilja ne znam.
Da se pojavi netko iz Hajduka i ponudi vam kakav posao, biste li pristali?
A kad je tko Hajduk odbio? Neki moji prijatelji su mi govorili da se ponudim za skauta za naše krajeve, ali ja nisam od nuđenja, ako mome Hajduku trebam, ja sam na raspolaganju.
Kad smo već kod vaših krajeva, odakle su Čeke?
Ja sam Livnjak, ali moji su došli u Bosnu iz Italije. Ima ih pravoslavaca, malo tko zna da je Gavrilo Princip još i Čeko. Moji su katolici, makar nikad nismo gledali tko je tko. Ja uvijek čestitam Božić jednima i drugima.
Pričalo se da ste današnjeg izbornika Dalića baš vi doveli u Hajduk.
To je istina. Bio je slobodan igrač. Uzeli smo ga iz Varteksa. I mi u Splitu, a on se nećka hoće li u Varaždin ili s nama na pripreme. I ja govorim: "'Ajde zemljak sa mnom u auto, da ne vozim sam za Sloveniju." Tako sam ga skuhao da dođe. A on jadan, kad je potpisao, miga prema meni i kazuje: "Uf, jesi me z…"
Što biste na kraju poručili?
Volio bih doživjeti da Hajduk bude ono što treba biti i što zaslužuje biti. A da se ja nađem kao kotačić u tom velikom Hajduku, nitko sretniji od mene. Jer ne kaže se zaludu da se za sve ostale klubove navija, dok se za naš Hajduk živi.