Foto: Službene fotografije i dokumenti sa stranice "U ime države"
INDEX vam u suradnji s nakladnikom Jesenski i Turk, slovenskim nakladnikom Sanje i CPNS, slovenskim centrom za istraživačko novinarstvo donosi isječke iz trilogije "U ime države" Mateja Šurca i Blaža Zgaga, novinara koji su godinama istraživali trgovinu oružjem i pratili događanja tijekom balkanskih ratova. Trilogija je nastala kao rezultat analize više od 6000 službenih dokumenata slovenske države, s kojih je bila uklonjena oznaka povjerljivosti i mnogih intervjua s akterima. U istrazi je surađivalo osam novinara iz sedam europskih zemalja.
Treći dio - Nikša Župa: upucani "brat po oružju" i njegove veze
Bio je 1. kolovoza 1994. Teretni zrakoplov antonov 26 s registar- skom oznakom UR-26207 uzletio je iz zračne luke u blizini Cazina i krenuo prema zapadu. Njegov je cilj bio aerodrom u Puli, odakle je dan ranije s teretom poletio na područje pod nadzorom Armije BiH koja se borila protiv vojske samoprozvane Autonomne pokrajine Zapadna Bosna lokalnog moćnika Fikreta Abdića. Za glavnim kormilom dvomotornog zrakoplova, koje je bilo u vlasništvu ukrajinske civilne flote, sjedio je pilot Samir Beganović, domaćin iz Cazina. Uz njega, u avionu je bilo još pet članova posade iz Ukrajine i samo jedan putnik. Bio je to hrvatski državljanin iz Splita, inače dobar poznanik brojnih umjetnika i ljubitelja kulture, osobito onih dramske i baletne umjetnosti u Hrvatskoj i Sloveniji. Njegovo je ime bilo Nikša Župa. Suradnici su ga zvali Nik. Buka motora parala je uši mrkom putniku. Imao je problema s teretom iz Kazahstana, koji je ostao na otoku Krku, umjesto da ga dovezu u Bosnu. No, Župa je potpuno ignorirao upozorenja iskusnih kolega. Oni su ga stalno iznova upozoravali da nikako ne sjedne u zrakoplov koji prevozi teret za koji je zadužen. Ljudi iz logistike su znali kakve opasnosti na njih vrebaju. Nikad nisu bili posve sigurni čeka li ih u zračnoj luci pravi naručitelj ili policija s lisicama i uhidbenim nalogom. Ipak u tadašnjim odnosima, kad nije najbolje znao tko su saveznici a tko neprijatelji, nije imao puno izbora. Žurilo mu se, a vožnja kopnom zahtijevala bi puno vremena. Ujedno je teško mogao zamisliti cestu kojom bi bilo moguće doći do Cazina bez velikog rizika.
Otprilike pet mjeseci kasnije, 27. prosinca 1994., pred vratima ukrajinskog konzulata u Beogradu pojavio se neznanac. U rukama je držao težak zavareni metalni kofer. Kad ga je službenik pitao što želi, stavio je pred njega kofer na stol i rekao: "Došao sam iz Knina. Dogovorio sam da mrtve koji su tu unutra predam nekome u diplomatskom predstavništvu."
Tek petnaest godina kasnije hrvatske i bošnjačke novine objavile su približan tijek događaja. Sudbonosnog 1. kolovoza zrakoplov se vraćao na pulski aerodrom, odakle je dan ranije odvezao teret u Cazin. Tijekom povratka su ga iznad Saborskog u blizini Plitvičkih jezera, oko trideset i pet kilometara zračne linije od Cazina, pogodili pripadnici vojske krajinskih Srba. Tako su objavili mediji. Službeno, krivci za smrt sedam ljudi još uvijek nisu pronađeni. Nikša Župa ostaje u Hrvatskoj u evidenciji "nestalih osoba". Hrvatske vlasti službeno nisu priznale ni postojanje ukrajinskog teretnog aviona, a Ukrajina je odbacila sve zahtjeve i molbe rodbine pokojnog hrvatskog i bosanskog državljanina za pokretanjem istrage.226 Komisija hrvatske vojske je u proljeće 1996. na poprištu pada zrakoplova obavila "kriminalističko-tehničku istragu", ali njeni rezultati do danas nisu dostupni javnosti. U vrijeme incidenta, područje Plitvičkih jezera, tog prirodnog bisera Europe, kontrolirali su pobunjeni Srbi. Početkom devedesetih proglasili su svoju Republiku Srpsku Krajinu koja je u dva svoja, geografski međusobno odvojena, dijela zauzimala trećinu međunarodno priznate Hrvatske. Protezala se od istočne Slavonije na granici sa Srbijom – taj je dio bio zemljopisno odijeljen od zapadne Slavonije – preko Banije, Korduna i Like do sjeverne Dalmacije sa središtem u Kninu. Vodio ju je nekadašnji milicajac Milan Martić, dok je njegov politički mentor bio srpski vođa Slobodan Milošević. Zrakoplov je 1. kolovoza 1994. pao u zaštićenu prašumu Čorkova uvala koja je pod okriljem nacionalnog parka Plitvička jezera.
Domaćini su pokraj ostataka zrakoplova pronašli nekoliko pougljenjenih ostataka trupala. Pokopali su ih u zajedničku grobnicu i na gomilu stavili križ. Krajem 1994. godine, kad je metalni kofer s dijelom posmrtnih ostataka došao u Beograd, to su područje još uvijek nadzirali krajinski Srbi. Vojna operacija Oluja, kojom su hrvatski vojnici iz Krajine prognali Srbe, počela je tek u kolovozu 1995. Kofer je u ukrajinskom konzulatu u srpskoj prijestolnici preuzeo konzul Vadim Primačenko. Posmrtne ostatke potom su prenijeli u Kijev. Rodbina hrvatskog kulturnog djelatnika Nikše Župe i Samira Beganovića, jednog od prvih vojnih pilota samostalne BiH, ni danas nije upoznata s pravim uzrocima njihove smrti. Primačenko je od svibnja 2007. četiri godine bio i veleposlanik Ukrajine u Sloveniji, ali o pucnjavi na ukrajinski zrakoplov nije htio govoriti. Preko predstavnice Veleposlanstva poručio je da se ne sjeća detalja incidenta. Rekao je da s rezultatima istraživanja ukrajinskih vlasti nikada nije bio upoznat.
Tjedan dana prije rušenja ukrajinskog zrakoplova, 23. srpnja 1994., u zračnoj luci na otoku Krku sletio je transportni zrakoplov iljušin 76 sa streljivom kalibra 7,62 milimetra za pješadijsko oružje. Ogroman četveromotorni zrakoplov sovjetske proizvodnje došao je iz Kazahstana, a streljivo je bilo namijenjeno 5. korpusu Armije BiH.230 To je bila jedinica redovite bosansko-hercegovačke vojske iz Bihaća pod zapovjedništvom generala Atifa Dudakovića koji se borio protiv "autonomaša" Fikreta Abdića. Streljivo za Dudakovićev korpus na Krku htjeli su preuzeti Nikša Župa i Senad Palić, Bošnjak iz Cazina. Hrvatska vojna tajna služba SIS utvrdila je da se bave logističkom potporom Armiji BiH. Toga dana su iz Kazahstana doletjela tri natovarena iljušina. Zrakoplov koji je bez problema sletio u Pulu prevozio je teret za hrvatsko ministarstvo obrane. Zakompliciralo se na Krku gdje su sletjela dva zrakoplova, iako je bio najavljen samo jedan. Hrvatske vojne vlasti su utvrdile da je sporan treći iljušin sa streljivom koji su htjeli preuzeti Župa i Palić. Teret su zaplijenili i odvezli u vojno skladište, a posrednici iz Hrvatske i BiH su časnicima u zračnoj luci uzalud pokušavali dokazati kako je prijevoz streljiva bio organiziran sa znanjem časnika hrvatskog ratnog zrakoplovstva, generala Imre Agotića.
Hrvatski obavještajci su utvrdili da je Župa toga dana, 23. srpnja, časnika vojnog zrakoplovnog uporišta u Puli doista obavijestio o dolasku zrakoplova koji je iz Kazahstana dovezao streljivo. Zračne luke u Puli i Krku u tom su razdoblju služile kao logistički centri za opskrbljivanje Armije BiH oružjem i vojnom opremom. U tajnim operacijama neposredno je sudjelovao dio pripadnika hrvatskog zrakoplovstva.231 SIS je u izvještaju spomenuo i dobre odnose između časnika hrvatskog i bošnjačkog ratnog zrakoplovstva, Agotića i pukovnika Salka Begića, te informacije o njihovim susretima u Puli. Odobrenje za logističku pomoć Armiji BiH u zapadnoj Bosni, prema Agotićevim riječima, odobrio je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, ali samo pod uvjetom da oružje koje je redovna vojska bosanskih Muslimana dobivala preko tog kanala ne bude upereno protiv Hrvata. U zapadnom dijelu Bosne tada doista nije bilo sukoba s Hrvatima. Oružje za 5. korpus Armije BiH, koji su većinom činili Muslimani, bilo je namijenjeno borbi s otpadničkom muslimanskom vojskom Fikreta Abdića iz Velike Kladuše, dakle bratoubilačkom ratu Muslimana protiv Muslimana. Pratitelj Nikše Župe koji je htio preuzeti streljivo u zračnoj luci Krk, Senad Palić, bio je iz vojnih krugova. Prije rata u Hrvatskoj bio je zaposlen u zapovjedništvu obrane grada Zagreba. Tijekom rata u BiH djelovao je u zapovjedništvu Cazinske krajine i bio zadužen i za skupljanje novaca i nabavu oružja. Abdić je tada bio član Predsjedništva BiH i barem još formalno podređen Izetbegovićevoj vladi. Autonomiju Zapadne Bosne proglasio je godinu dana kasnije, na svoj rođendan, 19. rujna 1993. Palić je nakon raskola među Bošnjacima pomagao 5. korpusu Armije BiH koja je u sukobima s "autonomašima" iz Velike Kladuše nadzirala i Cazin. Njegovu privrženost vladi u Sarajevu moguće je razabrati i iz dokumenata koji dokazuju da je Palić od glavnog logističara Armije BiH Hasana Čengića primao novac za pomoć pri prijevozu oružja. Još uvijek nije posve razjašnjena uloga Nikše Župe u zapadnom dijelu BiH, iako postoje znakovi da je oružjem i streljivom opskr- bljivao obje strane, Abdićeve i Izetbegovićeve Muslimane. Republički savjetnik u Ministarstvu obrane Ludvik Zvonar potvrdio je da je Župa bio jedan od posrednika Grka Konstantina Dafermosa, iako je dodao da nije imao njegova ovlaštenja za prodaju oružja Sloveniji i Hrvatskoj. "Dafermos je, po mom mišljenju, s njime poslovao samo zato što je bio u dobrim odnosima s Abdićem. Iskoristio ga je za posredovanje u prodaji robe Muslimanima u Cazinskoj krajini."233 Prema pisanju hrvatskih novina, između hrvatske vojske i pobunjenika iz Krajine na snazi je bio tihi dogovor prema kojem Srbi nisu ometali dostavu pomoći Abdićevim vojnicima, jer su sukobi među Muslimanima i njima odgovarali.234 Ako je onda Župa tijekom sudbonosnog leta prevozio pomoć "autonomašima" iz Velike Kladuše, njihovi bi ga saveznici, kninski Srbi, morali ostaviti na miru. Osim ako se nije radilo o zabuni ili možda drukčijem, njemu nepoznatom dogovoru. Na tom malom prostoru su, naime, vrijedili neobični odnosi mržnje, savezništva i neprincipijelnih koalicija koje su trgovci oružjem spretno iskorištavali. Autonomna pokrajina Zapadna Bosna bila je saveznica međusobno zaraćenih strana – Tuđmanove Hrvatske i Martićeve Krajine. Cazinski Babo je u listopadu 1993. potpisao mir i s vođom bosanskih Srba Radovanom Karadžićem. Usput, u Bihaću i Cazinu je vladao njihov zajednički neprijatelj, 5. korpus Armije BiH.
Od ožujka 1993. klimavi Washingtonski sporazum o Federaciji bosansko-hercegovačkih Hrvata i Bošnjaka bio je na kušnji. Svoje planove za Bosnu su na račun Alije Izetbegovića imali i "najbolji neprijatelji" u bivšoj Jugoslaviji i najutjecajniji gospodari ratova na tom području, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Abdićevu je samoprozvanu državicu i pripadnike njegove falange, prema izjavama brojnih svjedoka, podupirala i uzdržavala srpska Služba državne sigurnosti. Nekadašnji je član komisije BiH za državnu imovinu, Muharem Cero, u svibnju 2009. izjavio da je nekadašnji šef srpskog SDB-a Jovica Stanišić sumnjivim transak- cijama postao vlasnik velikog dijela beogradskog imetka poduzeća Agrokomerc iz Velike Kladuše, čiji je direktor bio Fikret Abdić. "Zloglasne Crvene beretke,235 koje su u Velikoj Kladuši djelovale neposredno pod zapovjedništvom Stanišića i njegovog prijatelja i drugog čovjeka SDB-a Franka Simatovića – Frenkija, Abdić je očito plaćao vlasništvom tog poduzeća", zaključio je Cero.
Nikša Župa se 1987. u Hrvatskoj proslavio kao uspješan producent i scenarist otvorenja i zatvaranja slavnih studentskih sportskih igara, 14. ljetne Univerzijade u Zagrebu. Drski trgovac oružjem bio je i autor slogana sportskog spektakla na zagrebačkom stadionu Maksimir koji je glasio: "Omladina svijeta za svijet mira".
U proljeće 1989. postao je umjetnički voditelj baleta ljubljanske Opere. Zadnje tri sezone bio je, unatoč uspješnom ostvarivanju programa, samo još vršitelj dužnosti. U lipnju 1992. je s tog položaja odstupio, iako je ga je podržavala većina članova baletnog ansambla. Na odlasku je upozorio na neke nesuglasice sa suradnicima i nerazumnu kulturnu politiku u Sloveniji.
Do sukoba između Župe i nekih zaposlenika ljubljanske Opere dolazilo je zbog medijskih napisa o njegovim vjerojatno nezakonitim poslovima. U listopadu 1993. s njime se sastao kriminalist Drago Kos da bi zajedno potražili širitelja tračeva na kojima su se temeljili novinski napisi o njegovoj upletenosti u trgovinu oružjem. Sugovornik je najprije odlučno zanijekao povezanost s konkretnim poslovima s oružjem, a kad je postao razgovorljiviji, opomenuo je kriminalista: "Morate shvatiti da o tome ne smijem govoriti. To su osjetljive stvari. Neki su riskirali glave."
Govorio mu je o bečkom trgovcu Dafermosu koji je tada uživao potporu službene Austrije. Grk se jako zanimao za događaje u Sloveniji jer je bio glavni posrednik oružja iz Istočne Europe u Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Najvjerojatnije je bio povezan i sa zapadnim obavještajnim službama koje su nadzirale te kanale. Župa je u razgovoru s Kosom izričito upotrebljavao množinu. Kriminalisti su njegovo pripovijedanje shvatili kao traženje zaštite i istovremeno kao prenošenje prijetnji njegovih nalogodavaca iz Beča i Ministarstva obrane u Ljubljani. Najneposrednije je govorio o sukobima sa Zmagom Jelinčičem, vođom Slovenske nacionalne stranke. Otvoreno ga je optužio da širi tračeve o njegovom sudje- lovanju u trgovini oružjem, da je organizirao paljenje njegovog automobila i da surađuje s tjednikom Mladina. Sve je skupa nazvao Jelinčičevom i Mladininom urotom, usmjerenom protiv ministra obrane Janeza Janše.
Podatke o Nikši Župi skupljao je i VIS. Prve informacije o njemu povezane su s paljenjem automobila i vjerojatnom upletenošću Jelinčičevih suradnika u to. VIS je utvrdio da je Jelinčič u prvoj polovici 1992. širio glasine da je Župa u Sloveniju "poslan" i da tu "za nekoga radi".
Ipak službenici VIS-a tada nisu zapisali koliko o Župi zna Jelinčič. Utvrdili su da je glumac i kulturni djelatnik bio Dafermosov zastupnik u Sloveniji i Hrvatskoj. Kod njega su se kao kupci oružja pojavljivali pojedinci iz Ministarstva obrane, Ministar- stva unutarnjih poslova i Teritorijalne obrane. VIS je spomenuo savjetnika ministra unutarnjih poslova Franca Kosija, direktora uprave za logistiku u Ministarstvu obrane Ludvika Zvonara i njegova pomoćnika Daniela Anžiča. Među Župinim najvažnijim kupcima u Hrvatskoj bili su pomoćnik ministra obrane Ivan Čermak i njegov bliski suradnik Vladimir Zagorec. Obojica su uskoro postali najbogatiji hrvatski generali.
Župa je održavao i neposredne kontakte s najvišim predstavnicima bosanskohercegovačke vlade. VIS je naveo predsjednika Predsjedništva Aliju Izetbegovića i ministra unutarnjih poslova Aliju Delimustafića, koji je ujedno bio prijatelj i povjerljiva osoba Fikreta Abdića. Izvor civilne tajne službe Bošnjake je naveo kao najbolje kupce koji su se tijekom nabave oružja i posebno prijevoza suočavali s izuzetnim problemima. Pripadnike hrvatske paradržave u BiH, Herceg-Bosne, označio je nesposobnima i potkupljivima, dok je trgovce iz Hrvatske najviše zanimala dobra zarada. Čermaka iz Ministarstva obrane ocijenio je kao prilično sposobnog, ali pokvarenog. Kod njega je razlika između nabavne i prodajne cijene oružja iznosila čak dvadeset do trideset posto. VIS je za Nikšu Župu napisao da je bio "prevarant koji se posredo- vanjem oružja bavio samo zbog vlastite koristi. Istovremeno za te poslove nije imao odgovarajuće kvalitete".244 Izvještaj VIS-a navodi da je Župa 12. i 13. kolovoza 1992. bio prisutan na poslovnim razgovorima u Ministarstvu obrane i Ministarstvu unutarnjih poslova u Ljubljani. Oba sastanka opisao je kao vrlo uspješne. Dan kasnije, služba je zabilježila da se u Zagrebu sastao s Muslimanima iz Gradačca, potom s Čermakovim pomoćnikom Zagorcem i neznancem iz Sudana koji je kod sebe imao novac za pomoć Muslimanima iz Gradačca. VIS sudanskog državljanina nije identificirao. Vrlo je vjerojatno da se radi o El Fatihu Aliji Hassaneinu, direktoru organizacije Third World Relief Agency (TWRA) sa sjedištem u Beču. Preko te organizacije financijska se pomoć muslimanskih organiza- cija i pojedinaca, većinom iz islamskih država, prelijevala u BiH. Prema tvrdnjama njemačkih kriminalista, TWRA je pod krinkom humanitarne organizacije uglavnom financirala Izetbegovićevu vladu i njene ciljeve.245 Kontakte između Hassaneina, njegovih suradnika i hrvatskih posrednika otkrivaju dokumenti koje su kriminalisti našli tijekom pretresa Župine kuće.
U studenom 1991. Nikša Župa je s Vanjom Vardjanom, novinarom RTV Slovenije, osnovao poduzeće Akter, trgovina i trženje d.o.o. U ugovoru o osnivanju piše da je Vardjan domaći ulagač s početnim ulogom kapitala od četiri tisuće tolara, a Župa strani ulagač s istom svotom početnog kapitala.246 U obavještajnim i kriminalističkim arhivima u vezi sa Župom pojavila su se i brojna druga imena. Među njima se izdvaja Mirko Kociper, biznismen i preprodavač oružja koji je bio vrlo blizu Grku Dafermosu. Kociper je stanovao u Beču i u austrijskoj prijestol- nici imao na svoje ime registrirano nekoliko poduzeća.247 Direktor podružnice jedne od Kociperovih tvrtki, MK-EX Warenhandels- gesellschaft u Ljubljani, bio je Nikša Župa.
I on je bio vlasnik i direktor brojnih poduzeća, među njima Hamerlitz&Weiss sa sjedištem u austrijskoj prijestolnici, čiji je suvlasnik bio Kociper. Upoznali su se još kao mladići u Splitu, a njihovo se prijateljstvo nastavilo i jačalo i u poslovnom svijetu.
Župa je u listopadu 1993. u razgovoru s kriminalistima rekao da je sam uspostavio kontakte između predstavnika Ministarstva obrane, Dafermosa i Kocipera. Među njima je prenosio poruke. Jednom je to učinio i za Ministarstvo unutarnjih poslova kad je na molbu Franca Kosija, koji je bio zadužen za kupovinu oružja u inozemstvu, preuzeo paket i odnio ga Dafermosu u Beč.249 Ipak je taj hrvatski državljanin i profesionalni umjetnik u preprodaji oružja imao puno veću ulogu od one koju si je pripisao. Nije bio samo "poštar", nego je od 1992. do svoje smrti prema podacima VIS-a bio jedna od glavnih osoba preko koje su hrvatski posrednici nabavljali veće količine oružja. U skoro sve te poslove bili su uključeni i pojedinci iz Slovenije.Godine 1991. i u prvoj polovici 1992. s Dafermosom su najin- tenzivnije surađivali Nikolaj Oman i Ludvik Zvonar. Nakon Omanova sukoba s ministrom obrane Janezom Janšom u slučaju Brnik i nesuglasica zbog zaštitnih maski, u središte su se probili Župa i njegov suradnik Kociper.251 Važnu ulogu imali su i drugi pojedinci i predstavnici državnih ustanova koji su bili povezani sa Župom i njegovim poslovima.
Slovenski kriminalisti su Nikšu Župu sumnjičili za kazneno djelo nedozvoljenog posjedovanja oružja. U listopadu 1994., dobra tri mjeseca nakon pucanja u ukrajinski zrakoplov, zamolili su istražni odjel ljubljanskog suda da omogući istragu njegovih prebivališta. U Ljubljani je živio kao podstanar, a u gradu je bio i vlasnik kuće i stana.252 Župa je bio hrvatski državljanin s hrvatskom i jugoslavenskom putovnicom. Obje su mu zaplijenili tijekom kućne istrage. Osim bankovnih kartica i računa u Ljubljanskoj banci, Zagrebačkoj banci i nekoj banci iz Austrije, našli su i niz ponuda iz inozemstva koje dokazuju da se nije bavio samo preprodajom pješadijskog oružja.253 Zaplijenili su dokumentaciju o ruskim reaktivnim zrakoplo- vima mig-21. Prema podacima vojne tajne službe, Hrvatska je od Nijemaca kupila nekoliko takvih zrakoplova iz arsenala bivše istočnonjemačke armije. Migove su iz Njemačke u Hrvatsku u dijelovima kamionima dovezli preko Austrije, Mađarske i sjevero- istočne Slovenije. No, iz dokumenata nije moguće razabrati je li Župa posredovao u spomenutim nabavama. Zaplijenjena dokumentacija inače sadrži serijske brojeve zrakoplova, zrakoplovnih motora i čak broj sati do isteka životnog vijeka motora.
Među zaplijenjenim papirima bili su i podaci o tehničkim osobinama balističkih raketa kratkog dometa Scud, koje se na balkanskim bojištima nisu nikad pojavile.255 Unatoč tome su obavještajni nadzor i kriminalističke istrage donijele neke rezultate. Utvrđeno je da je Župa bio umiješan u najmanje dva velika posla s oružjem.
Početkom jeseni 1992. sudjelovao je u transportu trinaest kamiona s oružjem iz albanske luke Drač. Teret je došao u koparsku luku 16. rujna trajektom Hornbeam i uskoro potom prešao slovensko-hrvatsku granicu.256 Roba je inače bila deklarirana kao bitumen, a zapravo su kamioni koji su putovali u BiH bili natrpani streljivom za automatske puške i minama za minobacače kalibra 120 milimetara. Župa je sredinom prosinca 1992. sudjelovao i u kupovini i prijevozu novih količina oružja koje je već 6. prosinca brodom Island došlo u koparsku luku, a onda je približno pet tjedana bilo čuvano u skladištima Teritorijalne obrane u Šentvidu kod Ljubljane. Trideset i dva kontejnera bila su, slično kao i u rujanskoj pošiljci, većinom natovarena streljivom za pješadijsko oružje, samo što ga je tada bilo puno više. Kriminalisti su zapisali da je Župa kupovinu toga oružja financirao novcem koji je čuvao u Beču u organizaciji Third World Relief Agency i da je roba bila prevezena u BiH.
Ipak to ne stoji. Činjenica je da je bila tamo namijenjena, ali među slovenskim i hrvatskim posrednicima i bosanskim kupcima izbio je sukob i teret je završio u Hrvatskoj.
Prema zaključku kriminalista, Župa je preprodajom oružja stekao veću protupravnu imovinsku korist kojom je kupio stambenu kuću u Andričevoj ulici 5 u Ljubljani. Tijekom istrage znali su da se radi o nestaloj osobi. Njihovi podaci još nisu bili provjereni, ali su već pokazivali da je bio ubijen tijekom trgovanja oružjem.
Približno godinu i pol prije nego što je Župa nestao, VIS ga je opisao kao jednog od ključnih posrednika oružja za Hrvatsku koji je u Ministarstvima obrane i unutarnjih poslova u Sloveniji dobivao odgovarajuće dozvole, osobito za prijevoze preko slovenskog teritorija. Obavještajci su osim toga zapisali da su poslovi tekli bez suglasnosti spomenutih ustanova, a neki posrednici su zakonitu trgovinu oružjem iskoristili za osobnu korist.
Tako je VIS utvrdio da je Župa za posao s teretom koji je u studenom 1992. u Kopar dospio brodom Island dobio priličnu proviziju u gotovini. Iz Slovenije ju je donio u London. To je učinio 4. studenog 1992. kad je u britansku prijestolnicu otputovao svojoj intimnoj prijateljici, slavnoj hrvatskoj balerini Ireni Pasarić. U Velikoj Britaniji i Splitu namjeravao je kupiti stan, u Sloveniji kuću i to na ime supruge Mirka Kocipera jer sam nije imao slovensko državljanstvo. Nikša Župa je skupa sa suradnikom slovenskog ministarstva obrane Danielom Anžičem proučavao i druge mogućnosti ulaganja u Sloveniji, osobito na obali. Planirao je i gradnju diplomatskog naselja u blizini Ljubljane.
Sudbonosni let u antonovu 26 prekinuo je njegove zamisli. O tome su u Hrvatskoj i Sloveniji dugo šutjeli. Četrnaest godina kasnije hrvatske su novine počele nagađati bi li suđenje Župinom suradniku Vladimiru Zagorcu možda pripomoglo i u razjašnjenju njegove smrti. Ali to se nije dogodilo. Zagorec je tajne odnio sa sobom u zatvor, a njegov upucani "brat po oružju" u grob.
Poziv na okrugli stol
Povodom izlaska druge knjige trilogije "U ime države" autora Blaža Zgage i Mateja Šurca, Centar za mirovne studije, izdavačka kuća Jesenski i Turk i Zbor istraživačkih novinara pozivaju vas na okrugli stol pod nazivom Trgovina oružjem 91. – 95.: U ime država (Slovenija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina), koji će se održati u srijedu 18. prosinca 2013. godine od 11 sati u Novinarskom domu, Perkovčeva 2 u Zagrebu.
"Cilj nam je otvoriti raspravu o događanjima iz perioda ranih 90-ih opisanim u trilogiji, a čije posljedice spomenute države i danas saniraju odnosno, s nekima se tek trebaju suočiti.", poručuju organizatori.
Na okruglom stolu govorit će osobe koje su doprinjele izdavanju trilogije kao i neki od političara i aktera razdoblja koje se u knjizi obrađuje te povjesničare koji će dati osvrt na tadašnja događanja:
- Blaž Zgaga – jedan od autora trilogije "U ime države"
- Saša Leković – istraživački novinar, suradnik u radu na trilogiji „U ime države“
- Esad Hećimović – novinar i urednik informativnog programa OBN TV, suradnik u radu na trilogiji „U ime države“
- Filip Švarm – novinar i izvršni urednik beogradskog tjednika Vreme
- Dražen Rajković – novinar i ekonomist
- Zdenko čepič – Institut za novejšo zgodovino / Institut za modernu povijest, Ljubljana
- Vera Katz – Institut za istoriju, Sarajevo
- Ivo Lučić – Hrvatski institut za povijest, Zagreb
- Dobroslav Paraga - političar, prvi predsjednik HSP-a i osnivač i vrhovni zapovjednik HOS-a
- Josip Kregar – predsjednik Odbora za pravosuðe Hrvatskog sabora i prof. Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Ulomci iz prve knjige
> Drugi dio: Veleizdaja "junaka osamostaljenja" i prve nabavke u inozemstvu
> Treći dio: Borovnica i specijalna brigada za trgovanje oružjem
> Četvrti dio: Vražji kamen za vrašku zaradu Viatora
> Peti dio: Ložnica, riznica oružja, i fatalne političke tajne
> Šesti dio: Velenjski trgovci u Zadru: oružjem po četnicima, sudom po lihvarima
> Sedmi dio: Noćna krađa dokumenata u Ljubljani i "Vukina Express"
> Osmi dio: I u Sloveniji "za dom spremni"
Ulomci iz druge knjige
> Prvi dio: Od dinara i maraka do oružja, skupa s atentatima i albanskom mafijom
> Drugi dio: Preprodavačko čvorište u Beču: "Grk" Dafermos i družina
O AUTORIMA
Matej Šurc
U godinama sloma "realnog socijalizma" izvještavao je iz Istočne Europe o prvim slobodnim izborima u Mađarskoj i Poljskoj, o baršunastoj revoluciji u Čehoslovačkoj, o padu berlinskog zida i o sukobima u Rumunjskoj. Pratio je zbivanja prilikom raspada Jugoslavije i izvještavao s bojišta u Hrvatskoj. U proljeće 1992. javljao se za radio iz Tirane, a u ljeto iste godine iz Moskve. Od 1993. do 1997. godine bio je dopisnik RTV Slovenije iz Beograda. Pomno je pratio rat u BiH i političko vrenje na Kosovu. Od 1999. do 2005. godine bio je dopisnik iz Washingtona. Odatle je izvještavao o događajima 11. rujna 2001. i o američkom napadu na Afganistan i Irak. Danas je komentator na Radiju Slovenija.
Blaž Zgaga
S novinarstvom se započeo baviti u ljeto 1993. Za slovenske dnevnike Delo i Večer niz je godina pisao o vojnim pitanjima i podzemnom djelovanju tajnih službi, usmjeravajući se prema istraživačkom novinarstvu. U lipnju 2000. policija je izvela pretres njegova stana, dok ga je državno tužilaštvo progonilo zbog navodne izdaje vojnih tajni u aferi Sava. Prijetilo mu je do pet godina zatvora, ali je na sudu bio oslobođen svih optužbi. U rujnu 2008., zajedno s finskim novinarom Magnusom Berglundom, razotkrio je podmićivanje velikog opsega u slučaju Patria. Objavljivao je u listovima The Guardian, The Observer, USA Today, The Globe and Mail, Jane’s Defence Weekly, Jane’s Intelligence Review i još nekim stranim medijima. Sudjeluje i predaje na međunarodnim konferencijama istraživačkih novinara. Član je International Consortium of Investigative Journalists (ICIJ). Od 2008. godine je samostalni novinar.