Foto: H-Alter.org
Kao prvo, svijet se vrlo brzo mijenja i nema razloga misliti, koliko god se još donedavno pričalo o "kraju povijesti" i liberalnoj kapitalističkoj demokraciji kao najboljem mogućem sustavu, da će sve zauvijek ostati isto. Prije 150 godina je bila utopija da će siromašni i žene imati pravo glasa. Još prije toga je bila utopija da će uopće postojati bilo kakvo pravo glasa, a ne npr. monarhija. Tako se u prošlost može ići unedogled...
Kao drugo, o mogućim je drugačijim budućim društvenim ustrojima bitno razmišljati i zato da bismo bolje mogli shvatiti sadašnjicu. Možda se stvarno nije realno nadati da će se političko-ekonomski sustav bar u bližoj budućnosti promijeniti nabolje, ali realno razumijevanje sadašnjega sistema svakako nije na odmet. A njega je teško shvatiti ne znamo li koje druge mogućnosti uopće teoretski postoje.
Od izbijanja se ekonomske krize 2007-8. i velikih društvenih pokreta koji su za njom slijedili (od sjeverne Afrike preko Španjolske do SAD-a) često mogu čuti ideje o novom i drugačijem, demokratskijem, političkom ustroju. Hrvatska je, što se tiče takvih ideja, bila čak i svojevrsna avangarda jer se ideje o direktnoj demokraciji kod nas javljaju od 2009. s izbijanjem velikih studentskih blokada, puno prije španjolskih Indignadosa i Occupy Wall Streeta koji s akcijama počinju 2011.
Pa mi smo ih birali?
No krenimo redom. Što je to točno problem sa sadašnjom liberalnom demokracijom (koju se sve češće podrugljivo naziva demokraturom) tj. s kapitalističkim parlamentarizmom? Nastranu činjenica da taj sustav mnogima širom svijeta nije donio očekivano blagostanje, zaposlenost i sigurnost, dva su osnovna problema. Jedan je očita ovisnost dotične demokracije o novcu, a drugi to što predavanje vlasti u ruke predstavnikâ nosi sa sobom i neke prilično nezgodne posljedice.
Iako je nedotupavna uzrečica "pa mi smo ih birali" i dalje prilično popularna, sasvim je jasno da uspjeh na izborima itekako ovisi o parama. Bez novaca nema ni predizbornih skupova, ni turenjâ po zemlji i predstavljanja svog programa, ni džambo-plakata i reklamâ na televiziji... A bez svih tih stvari nema šanse da će vas itko shvatiti kao ozbiljnu stranku ili kandidata niti da će uopće čuti što govorite.
Odakle pak novci? Ili ih imate sami kao Kerum ili Berlusconi ili ih morate dobiti od Todorića ili nekog sličnog. U svakom slučaju, bez kapitala, svog ili dobivenog, u pravilu ne možete na izborima uspjeti (osim u slučaju masovnih pokreta odozdo kao u Južnoj Americi ili u posebnim okolnostima kao u slučaju SYRIZA-e u Grčkoj, no do toga nije lako doći niti je to svuda moguće). Sjetite li se još dodatno kako su naši novopečeni kapitalisti do svoga kapitala došli ‒ svakako ne demokratski ‒ onda vam je sve jasno. O rezultatima izborâ ne odlučujete vi, nego šačica banditâ koja nas je sve opljačkala u privatizaciji.
Kapital u izborima nije prisutan samo kroz izravno financiranje pojedinih političkih stranaka i kandidata kojih kapitalu odgovaraju. On je prisutan i kroz medije. Mainstream mediji su također u rukama krupnog kapitala i svakako neće propagirati one političke snage koje ne zastupaju ono što njima ne odgovara. Javni mediji također nisu od pomoći jer njihove čelnike postavlja politika koja na vlast, kako rekosmo, dolazi uz potporu kapitala.
Jasno, sama činjenica da imate svojih novaca ili da ih možete dobiti od kapitalistâ kojima se sviđa vaš program ne znači da ćete nužno pobijediti na izborima. To jednostavno znači da ćete imati realnu ili bar kakvu-takvu šansu pobijediti (sjetimo se npr. Borisa Mikšića). Tko će od potkoženih doista pobijediti ovisi onda o karizmi pojedinaca, njihovoj sposobnosti, organizaciji i drugim okolnostima.
Neizbježno se postavlja pitanje ‒ je li demokracija koja ovisi o novcima doista demokracija?
Sustav za elitu
Tu treba reći i to da bi se izbori u okviru predstavničke demokracije mogli vrlo lako organizirati puno demokratskije, samo kada bi bilo političke volje. Npr. tako da se zabrani bilo kakva javna propaganda putem reklamâ i plakatâ, da svi imaju jednako pravo raspravljati do mile volje na, recimo, četvrtom programu javne televizije, da svi imaju jednako pravo na skupljanje potpisâ i držanje mitingâ u javnim prostorima, da mediji ne smiju unaprijed samo par kandidatâ smatrati relevantnima nego svim suvislim kandidatima trebaju posvećivati istu pažnju itd.
Ovdje problem nije tehničke izvedbe ‒ takva ili slična pravila bi se mogla odmah bez ikakvih teškoća provesti. No stvar je u tome da bi tako bila ugrožena sadašnja politička i ekonomska elita koja od trenutnog sustava profitira. U povijesti nikad nije zabilježeno da se netko svojih privilegija odrekao bez prisile i nužde.
Drugi je problem u samoj predstavničkoj demokraciji. Svakih četiri godine biramo nekoga i onda on sljedeće četiri godine može raditi što god hoće. Kao što svi dobro znamo, prije izborâ se govori jedno, a nakon izborâ se radi drugo. Za vrijeme pak mandata možete prosvjedovati do mile volje, ali u pravilu izabranog predstavnika maknuti ne možete.
Osim toga, nedostatak je predstavničke demokracije, kada netko samostalno donosi odluke u ime svih, i u tome što vas izabrani predstavnik za kojeg ste glasali nikako ne može u potpunosti predstavljati. Slažete se s njim oko jedne stvari, ali oko druge ne ‒ ako on sâm donosi odluke na vlasti, vaše se mišljenje oko druge stvari neće čuti. Tako je onda i moguće da se često nešto oko čega se većina glasačâ slaže (npr. oko ozbiljne revizije privatizacije) u politici nikada ne provede.
Direktna demokracija u internetskom dobu
Zbog svih navedenih nedostataka predstavničke demokracije, nije ni čudo da se sve češće govori o direktnoj demokraciji. Same ideje o dirdemu su stare ‒ ali nova je tehnologija zbog koje je izravna demokracija stotinama puta izvedivija nego u prošlosti. Danas više ne može biti izgovorâ da bi bilo preskupo stalno održavati referendume. Ako se preko interneta mogu prebacivati novci s jednog računa na drugi, sasvim se sigurno može i glasati.
Osim toga, to i nije neka novotarija ‒ elektronsko glasanje i glasanje preko interneta već duže vrijeme postoji u mnogim zemljama. Naravno, to je zasad uvijek u okviru predstavničke demokracije, ali nema nikakvog razloga da se jednako tako ne provode i referendumi. Tko zna, u budućnosti ćemo možda na referendumima moći glasati i preko mobitela...
Kada se govori o direktnoj demokraciji kao modelu odlučivanja u budućnosti, postoji više opcijâ kako bi to moglo funkcionirati. Najmanje radikalna je ona da se uz sustav koji bi ostao više-manje kakav jest uvedu i dodatni redovni referendumi (internetski ili ne). To i nije bogznakakva novost ‒ takav sistem već postoji npr. u Švicarskoj ili Kaliforniji.
Tu je zato zanimljivija ona radikalnija varijanta ‒ sustav u kojem dirdem ne bi bio samo dodatak predstavničkoj demokraciji, nego i najbitniji način odlučivanja. U takvom sustavu bi se sve najvažnije odluke donosile izravno ‒ referendumima ‒ a političari i političke stranke kakvi danas postoje bi nestali.
Društvo na autopilotu
Zamislimo sljedeći model donošenja i provođenja zakonâ i odlukâ. Na početku se o određenom pitanju vodi javna rasprava ‒ u javnim medijima, na posebno organiziranim skupovima u mjesnim zajednicama, na internetu itd. Pozivaju se stručnjaci koji daju svoja mišljenja, formuliraju se različiti prijedlozi. Nakon toga se stvar stavi na glasanje ‒ bilo da je posrijedi da/ne ili a/b/c/d... pitanje.
Donesene odluke i zakone provode državni službenici. Oni nisu političari u današnjem smislu te riječi ‒ to su obični birokrati-tehnokrati koje se bira na izborima na osnovi njihove sposobnosti. Njihova je dužnost voditi društvo kao svojevrsni autopilot. Oni donose manje bitne odluke i sprovode u djelo ono što se izglasalo na referendumima. Svaki mjesec prolaze redovan reizbor i može ih se u svakom trenu smijeniti ako birači njima nisu zadovoljni. Teoretski se dotični službenici mogu mijenjati svaki mjesec, ali mogu raditi i godinama ako su svi njima zadovoljni.
Na lokalnoj razini se odluke mogu donositi i izravno ‒ npr. tako da se svi zainteresirani glasači iz određenog sela ili gradske općine fizički nađu u javnoj dvorani, rasprave neko pitanje i nakon toga donesu odluku. Ni takvo što nije neka novost ‒ osim bezbrojnih primjera iz povijesti, mogu se istaći recimo općinska vijeća u Venecueli ili participatorni budžet u Porto Alegreu u Brazilu. U ovakvom sustavu ne bi bilo političkih stranaka u današnjem smislu. Postojale bi samo organizacije i udruge koje bi imale određene političke ciljeve koje bi u javnosti propagirale.
Klasičan prigovor dirdemu je to da se ljudima ne dâ stalno odlučivati i da ljudi ne žele stalno donositi političke odluke. Ali to nije nikakva prepreka direktnoj demokraciji. Poanta ni nije da neprestano svi moramo o svemu odlučivati. Poanta je u tome da o svemu možemo odlučivati ako smatramo da je to bitno. O ključnim stvarima i o onima o kojima ljudi žele izravno odlučivati se odlučuje na e-referendumima, a u ostatku vremena se društvom upravlja principom tehnokratskog autopilota.
U takvom sustavu se ne bi moglo događati ono što je danas svakodnevica širom svijeta ‒ da se donose odluke s kojima se većina ne slaže, da su na vlasti političari unatoč minimalnoj potpori jer ih se ne može smijeniti i da se može mjesecima prosvjedovati uz veliku potporu javnosti, ali ništa ne postići. O svakoj temi za koju postoji dovoljno interesa bi se moglo i glasati.
Koji su prigovori?
Jedan od klasičnih prigovora neposrednoj demokraciji je to da bi se tako mogli npr. izglasati rasni zakoni na referendumu. No to je smiješno. Ista institucionalna ograničenja i korektivi koji danas takvo što onemogućavaju Milanoviću i ekipi bi postojali u dirdem sustavu. Kada se kaže da se o svemu može raspravljati i glasati, jasno je da tu postoje neka zdravorazumska ograničenja ‒ ne može se npr. glasati da pobijemo sve plavokose ljude ili da Kinezima uskratimo pravo vožnje tramvajem. Jasno, i tu postoje sive zone o kojima se može raspravljati, no ništa više ili manje nego u predstavničkoj demokraciji.
Drugi prigovor ‒ da je narod neuk i da kako će takav narod donositi odluke ‒ također nije jako uvjerljiv. Kao prvo, dovoljno je pogledati Keruma, velik dio sabornika ili nekih bivših ministara (poput Ivice Kirina) da bismo znali da ni sad nemamo baš uvijek genijalce na vlasti. A i nismo se baš u zadnjih 20 godina usrećili takvom "vladavinom najboljih".
Osim toga, o stručnim stvarima bi i dalje odlučivali stručnjaci, kao što bi i prijedloge za glasanje donosili, a odluke u praksu provodili izabrani tehnokrati koji znaju kako se to radi. I takav bi sustav zacijelo bio daleko od idealnoga, ali bar za svoju situaciju ne bismo mogli kriviti nikoga doli sebe, a sve pogrešne odluke bi se mogle brzo ispraviti.
Todorića nismo nikad birali
Tehnički bi se e-refendumi mogli vrlo brzo uvesti bez neke bitne promjene samog ekonomskog sustava, tj. bez uzdrmavanja trenutnih odnosa moći. Iako bi i takva ograničena promjena bila pomak nabolje jer bi sustav bio demokratičniji nego što je sada, to ipak ne bi bila prava i potpuna demokracija.
Sustav u kojem u sferi ekonomije nema demokracije nije i ne može biti stvarno demokratski. A, sjetimo se, Todorića, Tedeschija i ostale nikad nismo na izborima birali niti ih možemo smijeniti. Samo postojanje čestih referenduma ne bi imalo toliki učinak ako bi krupni kapital i mediji (koji uvelike formiraju javno mišljenje) i dalje ostali u rukama šačice kapitalistâ. To je i jedan od ključnih razloga zašto će ovakve ideje biti teško provesti u djelo ‒ isto kao što je u 19. i 20. st. uvođenje demokracije kakvu danas imamo bilo krvavo teško izboriti zbog ustrajnog otpora tadašnjih političkih i ekonomskih elita.
U svakom slučaju, do promjene sigurno neće doći samo zato što je direktna demokracija dobra ideja. Problem nije u tome što bi takvo društvo bilo tehnički nemoguće izvesti. Dapače. Problem je u tome što takvo društvo ne odgovara političkoj i ekonomskoj eliti koja od današnjega sustava profitira i na njemu parazitira.