Foto: FAH
Naime, već sam jučer tumačio smisao zahtjeva branitelja kako ga je konačno obrazložio pater Ike Mandurić: branitelji ne traže poboljšanje njihova životnog standarda ili u najopćenitijem smislu rješenje njihovih životnih problema, već je njihov problem u tome što oni smatraju da su posjednici istine općedruštvenoga interesa a part od demokratske borbe partikularnih interesa: "Povreda dostojanstva branitelja, marginaliziranje, zapostavljanje, šutnja, površno slavljenje državnih blagdana, podučavanje krive, netočne povijesti, 'zbrinjavanje' branitelja u kojem ih se miče s pijedestala sadašnjosti i povijesti – to je uzrok svih nezadovoljstava i pravi stres, pravi PTSP. Jer, oni ne mogu živjeti s tim da je njihova žrtva bila bespotrebna i suluda".
Oni znaju istinu povijesti, a ta istina ne može biti odložena u vrijeme kojemu pripada, u prošlost i hrvatsku povjesnicu, nego je to živa istina hrvatske sadašnjosti. Institucija koja je povlašteni tumač te istine, koja taj interes zna uvijek i bez obzira na konkretni ishod borbe partikularnih interesa u društvu, institucija koja je korektiv demokracije i njenih dezintegrativnih procesa, postaje Crkva. Jasno, riječ je o velikom nesporazumu: "Višestranačje naime i postoji samo zato što nema te instancije koja bi apriorno posjedovala istinu nekog društvenog interesa. A općedruštveni interes nije ništa drugo nego rezultanta demokratske borbe partikularnih interesa u jednome društvu".
Diktat, a ne razgovor
Crkva kao posljednja instanca povijesne i istine općedruštvenog interesa, branitelji kao subjekt tog interesa koji je po njima i izboren i koji su ujedno i jamstvo njegove apovijesne, vječne valjanosti i aktualnosti, i samo jedna partija koja zna nacionalni interes jer je ova druga po sebi anacionalna pa već time osporava homogenost hrvatskog nacionalnog korpusa i bića, postav je koju uopće ne treba demokraciju.
Kao što bi pater Mandurić da podučava jedinu točnu i pravu povijesnu istinu, tako je i razgovor s Vladom RH nepotreban, jer branitelji svoj partikularni interes uvijek već vide kao univerzalan: oni su na poziciji općedruštvenog interesa, jer, konačno, oni su obranili državnost ove zemlje, ego njene institucije, ergo mogućnost demokracije, ergo... sve što u njoj jest, što je zbiljsko i što je moguće.
Njihov razgovor stoga ne može biti nego diktat: oni imaju kazati što Vlada ima za činiti.
To u demokraciji ne može biti slučaj: takav diktat svojstven je diktaturama. Ovo što branitelji danas čine njihovu žrtvu čini bespotrebnom i suludom. Jer, za ovakvu se zemlju nisu borili: zemlju suspendirane demokracije, zemlju u vlasti naoružanih vojnih grupacija.
Branitelji postali agresor
Po branitelje, ova je borba već izgubljena jer za građane branitelji su postali agresor: ugroza na ulicama glavnoga grada Hrvatske, ljudi koji s plinskim bocama kane raznijeti policiju ove zemlje, zgrade, ljude, institucije.Ako ovako nastave, branitelji će dvadeset godina nakon oslobođenja zemlje izgubiti rat.
A Crkva će imati neugodan zadatak tim ljudima kazati pravu i točnu istinu o tome tko je obesmislio njihovu žrtvu i ovakvim je akcijama učinio suludom. Kao što bi već danas morala sebi objasniti da uloga korektora demokratskih procesa metodološki nije predviđena, i da bi se i Crkva sama mogla naći u apsurdnoj situaciji da osvijesti svoju vlastitu društvenu besmislenost.
O su-ludosti ionako već nešto zna: 1 Kor 1, 21-25.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala