Foto: Hina, Index
TANATOPOLITIČKI spektakl, priređen nakon što je 60-godišnja Nevenka Topalušić umrla za vrijeme prosvjeda ratnih veterana pred zgradom Ministarstva branitelja u Zagrebu, neće izgleda biti dovoljan. Prošlog su tjedna četvorica prosvjednika - teških ratnih invalida, kao što je to bila i Nevenka Topalušić - odvezena kolima hitne pomoći i hospitalizirana jer im je tijekom demonstrativnog logorovanja pozlilo, a sutradan, nešto prije jedanaest sati navečer, pred zgradu Ministarstva taksijem je došao 50-godišnji Darko Čakanić, te se uz uzvik "Sve za Hrvatsku!" polio benzinom i zapalio: s težim ozljedama prevezen je u bolnicu. Stječe se dojam da su organizatori borbenog okupljanja - koji traže neodložne ostavke ministra Predraga Matića, njegove zamjenice Vesne Nađ i pomoćnika Bojana Glavaševića - naumili od platoa s adresom Savska 66 načiniti poprište masovnijeg stradanja.
Sličnom vrstom epike popraćen je i pokušaj suicida Darka Čakanića, bivšeg pripadnika 150. brigade HV-a, navodno oboljelog od PTSP-a. Njegov ratni zapovjednik Damir Loborec objasnio je postupak svoga nekadašnjeg vojnika ovako: "Nakon opetovanih laži ministra Matića i premijera Milanovića da nema smanjivanja braniteljskih prava i da nitko ne ruši dignitet Domovinskog rata odlučio je doći i javno si oduzeti život". Da nije preživio, zlosretni bi Čakanić završio u zlatnoj knjizi hrvatskih mučenika, nacionalnoj povjesnici u kojoj se dosta često znaju sjediniti tragedije i groteske: uz njegovo ime bilo bi notirano da je pao od neprijateljske ruke počinivši samoubojstvo.
Pogodnu smrt valja što energičnije eksploatirati - "za našu stvar"
Politička upotreba smrti rezultat je, dakako, interesa živih i odvija se po dramaturškom obrascu koji je na ovim prostorima utvrđen solidnije nego bilo gdje drugdje. Prema tom klišeju, pogodnu smrt valja što energičnije eksploatirati - "za našu stvar", razumije se - i na taj je način uložiti u vječni život kolektiva i vrijednosti oko kojih je ovaj okupljen. Slavom ovjenčano umiranje pridonosi jedinstvu, a jedinstvo je put ka besmrtnosti. Stoga je pravilo da politizacija smrti služi radikalnom razdvajanju društva na one koji su odani utemeljujućoj Ideji i one koji su je izdali, na prijatelje i neprijatelje, na poželjne i nepoželjne, na zdrave i bolesne, pogotovo u slučaju kada "pali" - s legendom o svojem zemaljskom životu ili, još više, sa svojim mučeničkim krajem - ima dovoljnu simboličku snagu da proširi vjeru u nužnost takve podjele.
Golemi napor da se smrt Nevenke Topalušić prikaže pogibijom - da se toj smrti, naime, odreknu "prirodna" svojstva i "regularnost" nastupa - izraz je nesuzdržane žudnje za ratom, odnosno takvim društvenim ambijentom gdje će kompletan život biti organiziran prema uzusima ratnog stanja, s nadređenom pobjedničkom skupinom koja propisuje važeće pravilnike ponašanja. U tom je duhu sročena i noseća parola veteranskog bunta: "1991. protiv Jugoslavije - 2014. protiv Jugoslavena", kao plakatno svjedočanstvo o grčevitome pokušaju konstituiranja neprijatelja čija je eliminacija neophodna za ostvarenje konačne nacionalne sreće. Djelovanje "Jugoslavena" - u ovom slučaju ministra branitelja i njegovih najbližih suradnika - nije samo pogubno po nacionalne interese, već i doslovno smrtonosno. Stradanje Nevenke Topalušić na bojnome polju dokaz je njihove okrutnosti i vapi za primjerenom odmazdom.
To što je 1991. godine Jugoslavije još i bilo, dok se 2014. Jugoslaveni u Hrvatskoj ne mogu pronaći ni svijećom - što je dakle tobožnji povod protesta tako kardinalno pozdravljen sa zdravim razumom - uopće ne remeti logiku oslobađanja političkih strasti. Ideološki okupljeno bratstvo aktivistički djeluje na terenu čiste fikcije, tj. u okvirima "Hrvatske". Potražnja za zlotvorima koji ugrožavaju trasiranu sudbinu nacije tolika je da puka realnost ne može omesti podvige njihova pronalaženje. Mrtva Nevenka Topalušić i živi neprijatelji - makar se radi o lažnoj pogibiji i izmišljenim "Jugoslavenima" - utoliko služe istome cilju: zbijanju redova i mobilizaciji mase kojoj prijeti raspršivanje.
Hrvatski nacionalizam zagazio u fazu ekstatičnog očaja
Činjenica da su kao "Jugoslaveni" i podmukli zagađivači ratnih tekovina naposljetku optuženi Predrag Matić i Bojan Glavašević (jedan je u prošlome ratu bio zatočenik u tri koncentraciona logora, a drugome je ubijen otac) pokazuje da je hrvatski nacionalizam zagazio u fazu ekstatičnog očaja; nakon što je realizirao sveti cilj - samostalnu državu - on panično smišlja izvore napajanja koji će mu osigurati daljnju dominaciju. Budući da je sada na pompozan način obnovio kult smrti i kult neprijatelja, posve je jasno da će taj očaj imati fašistoidne rasplete.
Najveći problem koji hrvatski nacionalisti imaju s "Jugoslavenima" utoliko se tiče nedostatka potonjih, zabrinjavajućeg manjka mračnih protuhrvatskih sila koje će razjasniti tajnu naše evidentne nesreće. U borbi s tom nevoljom, "braniteljima" je namijenjena uloga parapolitičke formacije zadužene za militarizaciju javnoga i političkog života, elitne skupine koja će inscenirati nedovršeni rat kao trajno društveno obilježje.
Taj je rat, naravno, "domovinski", dakle imperativan, dakle krut poput ideološkog pendreka, zbog zaštite njegova "digniteta" - kao što ukazuje slučaj pokojne Nevenke Topalušić - još uvijek se prinose ljudske žrtve i obilježavaju krivci za njihovo stradanje, tim predanije jer je riječ o kolektivnoj konstrukciji, o mitološkoj verziji oslobodilačke vojne koja je podrobno očišćena od gadosti počinjenih s pobjedničke strane. Svaka tanatopolitika, opominje Todor Kuljić, "jeste i oblik selektivnog političkog pamćenja".
Što ako je najveće prokletstvo današnje hrvatske države sadržano u činjenici da ona postoji?
Kada Karamarkova politička horda uskoro preuzme vlast, ratna će se drama na hrvatskoj javnoj sceni po svemu sudeći zaoštriti, jer ta gospoda u svojim programskim smjernicama ne obećava ništa osim obrane ugroženog hrvatstva i velikih osvetničkih pohoda. Bude li ofenziva dovoljno žustra, moglo bi se dogoditi da vrlo brzo ostanu bez upotrebljivih neprijatelja, jer ni ljudska mašta nije svemoguća, a da zajednička nesreća ne nestane skupa sa zbrisanim "Jugoslavenima". U tom bi se slučaju i veteranski militanti, kojima HDZ-ovi emisari ovih dana tepaju da su "temelj državnosti", preko noći pretvorili u političke invalide.
A ako se desi da hrvatski državotvorni nacionalisti, zbog nestašice vatre na frontu, popuste na budnosti i zaspu, u snu bi ih mogli zaskočiti crveni demoni s par neugodnih pitanja. Na primjer: Što ako nezavisnu Hrvatsku traumatizira realnost njena ostvarenja, a ne njene ugroženosti? Što ako je najveće prokletstvo današnje hrvatske države sadržano u činjenici da ona postoji?
Viktor Ivančić/Portal Novosti