VJEROVAO sam ja do tog dana iskreno u svašta, vjerovao sam da vanzemaljci otimaju ljude i da postoje vještice i uroci, vjerovao sam jer me odgojila baka koja je pričama iz svoje mladosti plašila nas djecu prije spavanja. Vjerovao sam da postoje zli ljudi kao i oni dobri koji asimiliraju njihove pakosti kao i da postoje oni sa stanovitom energijom koja može liječiti, vjerovao sam ja čak i da mi plavi Štrumpf donosi sreću kod kladionice, a povjerovao bih i u daleko luđe stvari da se nije dogodio taj dan.
Sve ono što sam u životu naučio do tada spremno sam odbacio
Tog dana je kišilo i tog dana sestra sa intenzivne donijela je nalaz CT-a mog djeteta. Tog dana ja sam prestao sa vjerovanjima u gluposti i život svog djeteta povjerio sam onome koji me posjeo pored sebe i realno mi izložio problem, šanse i realizaciju, tog dana ja sam vjerovao samo u znanje i stručnost umornog čovjeka koji je zamišljeno gledao kroz prozor, tog dana taj je čovjek, moj Kapetan izvršio tri zahtjevne operacije otvarajući dječje glave i našao je pet minuta za jednog shrvanog oca koji više nije znao kome i u što da vjeruje. Taj čovjek našao je pet minuta upravo zbog tog razloga, da ne poklonim svoje povjerenje lešinarima koji kruže oko nemoćnog plijena i samim tim ne ugrozim jedine prave šanse svog djeteta koje je poput bespomoćnog psića prestrašeno gledalo kako se sestre i doktori iznenada ljubazno odnose prema njemu. Sve ono što sam u životu naučio do tada spremno sam odbacio, sva svoja vjerovanja i sva svoja praznovjerja, u hladom i sterilnom hodniku Rebra ostala je samo tišina i vjera u mog Kapetana.
U sterilnom hodniku Rebra u tri sata po ponoći tišina ima zvuk, zvuk listanja časopisa dežurne sestre, jednoličan i mehanički “bip” respiratora i isprekidano disanje dječaka na neonatologiji, tišina zaustavlja kazaljke na okruglom satu, tišina isprekidana tvojim mislima.Gore na katu šum ventilacije uspavljuje i zapravo imaš dojam da si na ogromnom svemirskom brodu u noćnoj smjeni, kapetan Picard spava iza svog zadnjeg Earl Greya tog dana, Riker je s nekom krasoticom sa Rise a Worf u zadnjem levelu mlati Kardasijance u holoapartmanu.
Iz tih uspavljujućih misli prekine te upravo on, Jean Luc Picard glavom i bradom u bijelom mantilu, neispavan sa ogromnim podočnjacima i dvije duboke bore na čelu. Još jutros promatrao sam kapetana kako ispred ulaza puši svojih pet cigareta dnevno koje “praši” jednu za drugom a tada rutinirano krene u vizitu svog Enterprisea i samo ti namigne u prolazu uz očinski ne brini, sve će biti u redu.
Iz operacijske sale bubnjao je Thunderstruck
To jutro nisu gubili vrijeme, tri dječaka čekala su u pripremi pod anestezijom, iz hermetički zatvorene operacijske bubnjao je Thunderstruck, za one koji nisu navikli na AC /DC u jednoj takvoj instituciji zasigurno je to povelik šok, no za nas “ratne veterane” to je matrica pod kojom se odvijaju najsloženiji zahvati na Enterpriseu, da je Angus kojim slučajem znao da će jednom jedan Kapetan jednog svemirskog broda prašiti njegovu Who lotta Rosie tako da žbuka otpada sa svježe obojanih zidova kopajući po dječjim glavama nemalo bi se iznenadio iako je ne sumnjam taj dječarac u kratkim hlačicama i sakou australske osnovne škole navikao na svakakve ludosti. Ride on vam gotovo u pravilu nepogrešivo sugerira da je gotovo, a kapetan izlazi s pogledom čovjeka koji je dobro obavio posao, izvanredno promijenio filter i ulje na novom Nissan Qashkaiu i prestrašenom vlasniku dobacio ključeve.
Tri dana nakon operacije moj dječak i ja bili smo na Maksimiru
Vi naravno u tom momentu znate da ste život svoga djeteta povjerili jedinom čovjeku na ovome svijetu pred kojim osjećate samo strahopoštovanje. Ako ste mislili da je naš kapetan neiskusan i mlad zapovjednik krivo ste mislili, on je kapetan koji će vas u kratkim crtama obavijestiti o složenosti vašeg slučaja, racionalno vam kazati šanse i očinski vas zagrliti, tako to rade profesionalci, tako to rade ljudi duboko sigurni u sebe, tako to rade zapovjednici najsofisticiranijeg međuplanetarnog broda koji je ljudska vrsta izmislila ikada, a takvi se ne daju u ruke diletantu. Tako to rade znate ljudi koji znaju svoj posao. Nakon tri dana, tri dana od operacije od koje se normalnim ljudima diže kosa na glavi ja i moj dječak gledali smo Dinamo na Maksimiru i navijali naravno za Villareal.
Devetogodišnji dječak iz Rijeke nažalost nije imao tu šansu, njegov otac odbio je liječenje kemoterapijom i nije dozvolio da njegovog dječaka preuzme možda najbolji tim koji Hrvatska ima, tim koji je daleko bolji i efikasniji od razmaženih Kovačevih vedeta, tim koji dnevno spašava dječje živote i uklanja znanstveno i medicinski uroke koji oni jednostavno nazivaju sarkom, kavernom ili obično tumor u moždanom tkivu.
"Odbili smo kemoterapiju jer je preagresivna za devetogodišnjaka. Prije osam godina majku su mi liječili kemoterapijom koja ju je ubila. Između kemoterapije i bojnog otrova stoji znak jednakosti, stoga smo, kao roditelji, odlučili isprobati sve, prije kemoterapije, ona je biznis koji liječi samo 2,7 posto ljudi u svijetu, dok 97,3 posto ubija. Postoje i druge terapije koje nisu alternativne nego ih propisuju liječnici u Švicarskoj, na Islandu, u Norveškoj, Meksiku itd. no Hrvatska za njih nema interesa jer tu nema profita kao kod kemoterapije kod koje liječnik na svaku pikicu dobije 10 posto", kaže V. B., otac preminulog dječaka.
"Dok smo liječili dijete, trebali smo mir i intimu no imali smo susjede demone koji su stalno zvali policiju i socijalnu službu te su nam i po dva puta dnevno dolazili na vrata", dodaje.
Dječaka su, tvrdi, liječili prirodnim putem, kapima od biljaka i voćnim sokovima isprobavajući sve, vezano uz liječenje karcinoma, što je u posljednjih 100 godina, kako kaže, otkriveno i skriveno od očiju javnosti. S obzirom na njihov fanatični pro-new age svjetonazor, koji uključuje teorije zavjere i urote, jedini cilj im je bio izbjeći kemoterapiju jer vjeruju da sadrži bojne otrove. Odlučili su stoga dijete liječiti takozvanom 'bioenergijom' ili 'elektra iscjeljivanjem' kod lokalne kult-liderice iz Rijeke, koja je rekla da će dječaka izliječiti za 2-3 sata.
Krivi smo jer živimo u jednoj takvoj monstruoznoj zemlji
Čitajući mišljenje oca V. B. Kojem ni pička nije pička već pičkica prvo me preplavio bijes, a potom snažan osjećaj krivnje. Dječak iz Rijeke je znate umro mršav poput kostura u nevjerojatnim mukama, bolesno je dijete proživljavalo pravu agoniju, a susjedi tvrde da su danonoćno slušali zapomaganje dječaka u bolovima. Iz kuće se čulo urlanje : 'Diži se, nisi invalid!' i 'Ustani, za koga ja kuham??', 'Digni se i idi sam po vodu, nisi bolestan'". Čitajući izjave susjeda iza bijesa na te maloumnike preplavio me snažan osjećaj krivnje. Krivi smo znate svi za tako užasnu smrt tog dječaka, krivi smo jer dobrovoljno živimo u jednoj takvoj monstruoznoj zemlji u kojoj su takve stvari savršeno normalne i moguće, svakodnevno prolazimo pored ljudskih drama, pored djece koja kopaju po kontejnerima i savršeno nas nije briga.
Svakodnevno čujemo jauke bolesnih i gladnih i zatvaramo uši, zatvaramo jer se bojimo, bojimo se slične sudbine i bojimo se svega, bukača i luđaka na vlasti koji nas uvjeravaju da smo ludi zapravo mi, bojimo se notornih lopova koji su nas uvjerili da je ova nakarada od zemlje zapravo idilični rezervat u kojem moramo pognute glave opsluživati svoje robovlasnike, bojimo se za svoje sutra i sutra svoje djece i šutimo kao pičke, pikice kako bi rekao onaj neizrecivi kreten, otac devetogodišnjeg djeteta koje je umrlo u mukama zbog svog našeg jada, svog našeg kukavičluka i svog našeg zavaravanja da živimo u normalnoj zemlji u kojoj postoje i susjedi i policija, u kojoj postoje i institucije i socijalna skrb i u kojoj u konačnici postoji empatija, pomoć bližnjem bez zadrške i zatvaranja vrata u svoj osobni i privatni pakao u kojem živimo.
Vjerovao sam u utopiju
Vjerovao sam znate do tog dana u svašta, vjerovao sam u Hrvatsku u zemlju budućnosti za svoju djecu, vjerovao sam u jednu takvu utopiju koja ne vrijedi znate ni koliko crno ispod nokta, vjerovao sam i danas plaćam ljekove za svoje dijete tisuću kuna mjesečno, vjerovao sam u ljudskost i krv na kojoj je nastala kao što sam vjerovao u dobre vile i vještice, no sve sam to odbacio tog dana kada je dežurna sestra donijela nalaze CT-a mog djeteta. Tada sam svu svoju vjeru, sve razumno i racionalno povjerio njemu, Kapetanu Jean – Luc Picardu jednom i jedinstvenom u svemiru koji mi se očinski nasmiješio i pozvao me da zapalimo cigaretu dok je zora rudila nad Zagrebom, ja svoju jednu on svojih ritualnih pet. Negdje u daljini netko je svirao Rundeka:
Izađi i bori se
u ovom gradu nema mjesta
za jednog od nas
izadji i bori se, ulica je prazna
ali s prozora motre na nas
Negdje sa dna hodnika dežurna sestra je otvorila vrata i pozvala profesora Paladina u jutarnju vizitu.
Danas je među tom djecom, među Torcidašima i Bad Blue Boysima mogao biti i jedan pripadnik riječke Armade, mogao je, zašto nije pitajte kult-lidericu iz Rijeke, koja je rekla da će dječaka izliječiti za 2-3 sata, pitajte njegove roditelje i susjede i konačno svi zapitajte sami sebe zašto dovraga šutke živite u jednoj ovakvoj čudovišnoj zemlji?
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala