Foto: Davor Žunić/Cropix
Tako danas na kirurgiji gdje 20 pacijenata leži nakon operacije na odjelu samo jedna sestra u smjeni brine o njima. Što ako je nekoliko od njih kritično i zove u pomoć, po kojem principu će sestra odlučiti kome prvo uskočiti u pomoć?
Slična je situacija i u Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj. Ondje noću na 30 beba dežura samo jedna sestra. U isto vrijeme 20 beba plače i zahtjeva pažnju, a sestra ima samo dvije ruke.
O listama čekanja da se i ne govori, mnogi na operacije čekaju i do pet godina. Medicinskog pribora također kronično nedostaje. Ministar valjda očekuje da liječnici i sestre iz svog džepa kupe i donose sa sobom na posao zaštitne rukavice, gaze, toplomjere...
Dok s jedne strane imamo ogroman nedostatak liječnika i sestara, s druge strane u Hrvatskoj djeluje bezbroj državnih agencija. S tisućama zaposlenih koji od dosade ne znaju što bi, isisavaju novac od države, a mnogi čak i ne znaju objasniti čemu njihova agencija zapravo služi.
U javnosti pak vlada fama kako liječnici masno zarađuju, no prema budžetu koliko im HZZO plaća ispada kako sat liječničkog rada stoji 70 kuna bruto, a rad sestre i tehničara po 30 kuna.
U isto vrijeme frizerka u salonu zaradi za manje od sat vremena i do par stotina kuna. I dok ona maksimalno riskira hoće li možda klijentu odrezati previše kose ili će boja krivo ispasti, liječnici i sestre u rukama imaju ljudske živote. O tome koliko će biti brzi i efikasni ovisi hoće li pacijent preživjeti.
Apsurdno je i da jedan majstor koji dođe popraviti vodokotlić i promjeni pipu u kupaoni za rad od pola sata naplati i do 700 kuna. Neki automehaničari samo što otvore haubu i pogledaju motor već traže također par stotina kuna.
Vozači tramvaja i autobusa mjesečno zarađuju i do 7000 kuna, a toliko se otprilike kreće i liječnička plaća. Ona medicinske sestre još je manja.
Kad se sve ovo uzme u obziru treba li i dalje napadati liječnike i sestre i pozivati ih na red jer su se usudili štrajkati? Kao da im nije dovoljno što ministar provodi mjere kakve su se koristile u Drugom svjetskom ratu.
Osim što se traži popis svih koji su u štrajku, uz to ih se uredno ucjenjuje, prijeti sankcijama te im se tako krše osnovna ljudska prava jer je pravo na štrajk samo jedno od njih.
Ministar Ostojić za to vrijeme, kao i svi njegovi prethodnici, samo prosipa demagogiju. Sve će biti dobro, svi će biti zbrinuti ako treba i kod privatnika. Zanima nas od čega to ministar planira platiti?
Ako konstantno kreše budžet za zdravstvo non stop ponavljajući kako država nema novaca, kako misli platiti privatnike? Čisto sumnjamo da će se oni odreći svoje zarade.