Odgovor Mati Kapoviću na tekst "Nakaradna ideologija i lažna rješenja"
U bilo kojoj normalnoj zemlji na svijetu društveni mainstream je otprilike ovaj: liberalna demokracija i tržišna ekonomija. To je dobitna kombinacija Zapadnog svijeta, svijeta dijelom kojeg se volimo osjećati. Međutim, u Hrvatskoj zastupati ta stanovišta, koja u većini razvijenih zemalja nisu kontroverzna i imaju karakter ustavnih kategorija (pa i kod nas), znači riskirati društvenu osudu i biti etiketiran kao ekstremist, radikal ili - tržišni fundamentalist.
U Hrvatskoj nije fundamentalist čovjek koji veliča bivšu Jugoslaviju i socijalistički režim; čovjek koji zagovara rušenje ustavnog poretka i eksproprijaciju privatnog vlasništva; čovjek koji misli da su poduzetnici modernom društvu nepotrebni, a da bi ekonomiju trebala voditi država, čovjek koji nema ništa protiv upotrebe nasilja u politici - ne, on je po svom samorazumijevanju mainstream, ali su zato ljudi koji na pristojan način upozoravaju na ludosti u njegovom diskursu, a striktno se drže vrijednosti zapisanih u hrvatskom ustavu - fundamentalisti.
Međutim, hajdemo vidjeti zašto nas (liberale i demokrate) drugi komentatori s ljevice, nazivaju fundamentalistima.
Prvi krimen: Borba protiv "socijalističkog mentaliteta"
Upravo tako. To je krimen koji ćemo rado priznati. Puno stvari koje u Hrvatskoj nisu dobre, lako je povezati sa nasljeđem socijalizma, ili sa "socijalističkim mentalitetom", sa institucijama i ponašanjima koje smo naslijedili iz bivšeg režima - od toga da država kontrolira velik dio ekonomije; da se država miješa u sve sfere javnog i ekonomskog života (pa tako svako malo neki ministar kori poduzetnike da nisu dovoljno proizveli); da imamo budžetski deficit od 20 milijardi kuna i da mislimo da će se to nekako samo od sebe srediti; da mislimo da je javna uprava i javne firme jedan veliki poligon za zapošljavanje podobnih koje će netko vječno plaćati; da je mjesto u javnoj upravi i javnim poduzećima za prijatelje i rodbinu pravedna naknada za težak rad u stranci; da javne kompanije ne trebaju ostvarivati profit, niti da ikad, u bilo kojoj situaciji, smiju otpustiti ma i jednog radnika čak i kad su mnogi očigledan višak; da su mjesta u nadzornim odborima nagrada za odanost; da ljudi ne znaju razliku između neto i bruto plaće, niti ih je briga; da podržavaju svaku vrstu intervencije u ekonomiji, i sanaciju svakog propalog poduzeća, a da pritom nisu svjesni da novac za to ide iz njihovog džepa; da se zaduže pa misle da bi država trebala rješavati njihov problem; da je državna banka kasica prasica; da je profit loš, a kapitalizam bauk….
Velik dio naših razvojnih problema, vidljivih i ranije, ali posebno u posljednjih šest godina ekonomske krize i stagnacije, vezan je uz propust provođenja reformi i prilagodbi, propust za koji je glavni uzrok upravo - zaostali socijalistički mentalitet u glavama političkih elita koje upravljaju ovom zemljom, i dobrim dijelom onih koji im uvijek iznova daju novu šansu.
Drugi krimen: Divinizacija poduzetnika
Poduzetnike ne treba divinizirati, ali poduzetništvo - da. Kreiranje novih vrijednosti, novog bogatstva, od čega ćemo svi na koncu konca živjeti - mislim da bismo trebali, možda ne divinizirati, ali poštovati svakako. Zašto liberali stalno pričaju o tome da bi poduzetnike valjalo poštovati (ne znam da ih baš netko "divinizira" ili da to želi), jest činjenica da su poduzetnici, to jest poduzetništvo (dakle i postojeći i potencijalni poduzetnici), u Hrvatskoj u vrlo, vrlo teškoj situaciji. Svaki dan naši mediji objavljuju neku priču o poduzetniku kojeg je birokracija svojim postupcima natjerala u očaj i otjerala iz zemlje. Objavljivanje tih vijesti samo je mali podsjetnik na neprijateljsko okružje u kojem hrvatski poduzetnici rade i stvaraju novu vrijednost, okružje u kojem im birokratski aparat koji oni plaćaju, i koji bi im trebao biti na usluzi, baca pod noge klipove na svakom koraku - dizanjem poreza i izmišljanjem novih nameta; redovitom produkcijom sve nove i nove regulacije koja je često kontraproduktivna a ponekad i potpuno luda (gornji primjeri); opstrukcijom na lokalnoj razini i traženjem mita za svaku sitnicu; organiziranim protivljenjem svakoj novoj investiciji; državno-privatnim monopolima i sl.
Svaki poduzetnik manje, to je jedna firma manje, par desetaka radnih mjesta manje, par stotina tisuća ili ponekad čak milijuna kuna prihoda za državni budžet manje.
Poduzetnik je tu da prepozna potrebe potrošača, građana, svih nas, i da ih zadovolji. To se ponekad događa tako da se smisli neki novi proizvod, ali to je relativno rijetko. U masi slučajeva to je oponašanje tuđih najboljih rješenja, ispravljanje grešaka u sistemu, realokacija resursa u smjeru u kojem to tržište želi a nitko drugi to do tog trenutka nije primijetio (ili bolje nego drugi, brže ili jeftinije itd.). Često je poduzetnička inovacija u načinu distribucije, u otvaranju nekog novog kanala prodaje, u nalaženju jeftinije sirovine, u drugačijem načinu pakiranja ili transporta (izum kontejnera pojeftinio je transport robe na jednu tridesetinu). Svi ti ljudi popravljaju naš standard, ne samo "inovatori" u užem smislu riječi.
Treći krimen: Demonizacija "parazita"
Činjenica je da svi prihodi kojima raspolaže neka država dolaze od poreza na ekonomske aktivnosti poreznih obveznika - radnika i poduzetnika, to jest kompanija, obrta i pojedinaca. Država nema drugih prihoda osim tih (ako izuzmemo prodaju imovine i "tiskanje novca"). Država dio tih sredstava upotrebljava za financiranje javnih službi, od kojih su neke stvarno potrebne, a neke nisu. Problem je u tome što ne znamo koji jesu a koji nisu. I jedni i drugi se dižu ujutro, odlaze na posao i nešto "rade". Pitanje je samo što rade, i ima li taj rad neku vrijednost za nekoga (bilo koga) drugoga. Znamo sigurno da nam recimo posao koji obavlja kardiokirurg na Rebru treba; znamo sigurno da nam posao jedne trećine ljudi u HAC-u ne treba. Znamo da u prosječnom ministarstvu danas radi puno puta više ljudi nego prije 20 godina za više-manje isti posao, da stranke nakon svakog izbornog ciklusa u lokalnoj i centralnoj upravi zaposle 5 tisuća novih ljudi, a da stari (jasno) nikada ne izgube svoj posao. Znamo da je u šest godina krize u realnom sektoru posao izgubilo gotovo 200 tisuća ljudi a da su mnogima plaće pale, dok je broj ljudi koji su izgubili posao u javnom sektoru nula, to jest, još je ljudi zaposleno a plaće im nisu drastično pale - dapače svaki dan na TV-u gledamo beskonačne scene natezanja oko par postotaka prilagodbe.
Znajući sve to, možda nije teško shvatiti otkuda ta povika i revolt na "parazite" i "uhljebe", i što obični ljudi, porezni obveznici, misle kad vide što politička kasta i njihovi saveznici u javnim službama rade s njihovim novcem. Mislim da je posve jasno da oni koji plaćaju ceh imaju puno pravo pitati one koje plaćaju koja je dodana vrijednost, što je točno rezultat toga rada, na koji način je rad te ili te osobe potreban nekome drugome. Imaju puno pravo pitati svaku osobu zaposlenu u javnom sektoru (dakle servisu namijenjenom svima) - "a dobro, a što vi točno radite?" I onda "da li to što vi radite ima vrijednost za nekoga i ako da - koliku?" I ako su odgovori na to pitanje nezadovoljavajući, da se pristojno pobuni i kaže, "čekajte malo, to tako neće ići". To se na engleskom kaže "accountability", a kako to prevesti na hrvatski je druga priča jer - gle čuda - mi nemamo adekvatnu riječ za to, valjda zato jer nam je i sam pojam nejasan. Možda bi bilo to najbolje prevesti opisno - kao "odgovornost" za trošenje javnog novca to jest novca poreznih obveznika.
I da, tu nikakav umjetni napor u unošenje razdora nije potreban. Ako si nezaposlen i imaš malo mozga u glavi, znaš da sindikalni vođa zaposlenih u javnom sektoru, kad se zalaže za podizanje barijera za zapošljavanje, radi direktno SUPROTNO tvojim interesima.
Dilema - Tko kome daje posao?
Kada bi radnici mogli pokrenuti poslovni proces bez poduzetnika, u čemu ih nitko ne sprječava onda na burzi rada ne bi bilo gotovo 400 tisuća ljudi koji su voljni raditi ali ne znaju što bi radili. Kada bi znali što da rade, kada bi organizirati uspješan poslovni proces (naglasak na "uspješan") bilo jednostavno, gotovo trivijalno, onda bi oni bi jednostavno zasukali rukave i krenuli raditi. Ali, to - avaj, kolikogod se to možda nekome tako činilo - nije jednostavno. U svakoj populaciji je mali broj poduzetnika, u nas i manje nego u drugim zemljama, i zato su vrijedni i potrebni, jer oni pokreću business i bez njih nema ekonomije. I pritom se ne radi o nekoj posebnoj klasi ljudi, poduzetnik može biti svatko.
Kapitalista se prikazuje kao "parazita", tj. kao nekoga tko sam ništa ne zna i ne može. No, velika većina kapitalista - poduzetnika iznikla iz rada, dugo su radili, inovirali i organizirali prije nego što su postali veliki vlasnici. Za njega je vjerojatno šokantna činjenica da to marksističko klasno razdvajanje ljudi na radnike i kapitaliste zapravo ne postoji, jer mnogi su kapitalisti - poduzetnici počeli kao radnici, mnogi su i jedno i drugo u jednoj osobi, a mnogi današnji radnici imaju šansu postati poduzetnici, kapitalisti, samo da im je država malo bolja. Poduzetnik je netko tko rješava problem, netko tko ispravlja greške u alokaciji oskudnih resursa. S obzirom na kompleksnost toga posla, mnogi u njemu griješe i propadaju. Poduzetnik je osoba koja kaže - ovi resursi (rad, novac, roba, zemlja) su pogrešno alocirani, ja ću ih alocirati na način koji će biti svrsishodniji.
Četvrti krimen - apologetika "kriminalne pretvorbe i privatizacije"
Privatizacija je trebala biti provedena, i trebalo bi je provesti do kraja. Međutim, način na koji je bila provedena očito nije bio transparentan, i pogodovao je uskom krugu ljudi koji su u tom trenutku bili bliski vlasti. Vlast je instrumentalizirala privatizaciju tako da posluži interesima elita, u čijem je okviru bila formirana koalicija između stare, komunističke, i nove, nacionalno obojene. To sigurno nije nešto što bi liberali odobravali. Naprotiv, neki od najistaknutijih naših liberala bili su veliki protivnici hrvatskog modela privatizacije, i to ne sada, nego tada, kad je projekt zamišljen i proveden, o čemu postoje dokumenti u medijima, znanstvenim i stručnim časopisima. "Crony capitalism" ili po naški "kumovski" to jest "rodijački kapitalizam" visoko na listi zala u crnoj knjižici neprijatelja liberalne demokracije. To je situacija u kojoj dobro pozicionirani "poduzetnici" sljubljeni sa državom ekstrahiraju rentu (najnoviji slučaj Šegon, recimo…), i time poskupljuju posao svima drugima (ili ih posve isključuju iz ravnopravnog položaja na tržištu), umjesto da se bave nečim stvarno korisnim što će povećati ukupno bogatstvo nacije. Dakle, "crony capitalism" je vrlo destruktivna pojava i nećete naći liberala koji će to braniti.
Dakle, neprihvatljivo je izjednačiti bogatstvo i kriminal, neprihvatljivo je reći - ako su bogati, onda su lopovi, i pravdati to specifičnim lokalnim okolnostima upirući prstom na jednog ili dva čovjeka. Neprihvatljivo je u jednoj demokratskoj i pravnoj državi tvrditi, pa čak i sugerirati krimen, bez dokaza i dokaznog postupka. Postoji ustavni zakon o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala, i po tom zakonu se i dan danas mogu voditi procesi i dokazivati kriminal u pretvorbi. Međutim, ovdje se čini kao da je kriminalizacija privatizacije kao uvod u neku širu kriminalizaciju privatnog vlasništva, a onda i - naravno - opravdanje eksproprijacije.
Ali, na stranu te ustavno-pravne rasprave. Cijela diskusija o istočnom grijehu privatizacijske krađe nepovratno je obilježena jednim statičnim i zastarjelim shvaćanjem bogatstva, bogatstva kao ćupa s blagom koje se može ukrasti, odnijeti na neku stranu i po malo krckati. Naprotiv, bogatstvo u ekonomiji se stvara stalno, svaki dan iznova. Svake godine Hrvatska proizvede oko 44 milijarde eura NOVE vrijednosti, i prilično je irelevantno tko je prije 20 godina maznuo staru tvornicu, neku polu-propalu halu na Žitnjaku ili gdje već, sa zahrđalim strojevima i zastarjelim proizvodima. Pitanje je, li taj netko u stanju svake godine stvarati novu vrijednost ili ne. Što ne bi bilo pametnije koncentrirati se na budućnost, da sutra stvorimo sustav gdje će najsposobniji imati prilike uspjeti.
Koga država podupire?
Pozivam Kapovića da izdvoji tri (samo tri, ne 10 ili 100) uspješna pothvata države u zadnjih dvadesetak godina. Država može samo slučajno prepoznati, podržati i pomoći pravi projekt, jer "država" ne postoji kao sveznajuć i moćan organizam - postoje samo ljudi koji ne znaju napraviti niti najobičniju web stranicu, i već neuspješno 20 godina pokušavaju uvesti u Sabor elektronsko glasanje - dakle ne mogu riješiti trivijalni problem glasanja (tri opcije: ZA, PROTIV i SUZDRŽAN za stotinjak ljudi), koji dva inženjera u privatnom sektoru riješe za par sati.
Država ni ne treba "prepoznavati" poduzetnike i sama se igrati poduzetnika, to je u potpunosti stvar njih samih - jedino što treba jest ostaviti prostora da se ti ljudi, koji imaju ideje i volje se baviti poduzetništvom, razigraju. I to je smisao one povike koja se javlja kada birokracija, koja treba služiti takvim ljudima, jer od njih živi i jer od njih živimo svi zajedno, ne radi to, nego radi skroz suprotno - kada zbog birokratskih gluposti ljudi odustaju od businessa jer im je već puna kapa svega. Neka rade to što im je posao, jer ni to ne rade kako treba, a neka se okane kompliciranijih stvari.
Jedan načelan problem
Nerazumijevanje razlike između produktivnog poduzetništva i rentijerstva, inače je slaba točka Marxove analize. Marx nije prepoznavao da rad može biti neproduktivan, a da profit može biti stvoren produktivnim radom. Klasičan primjer iz vremena kad su taj problem formulirali klasični liberali je feudalac kroz čiji posjed prolazi rijeka (vodeni put), a on preko rijeke rastegne lanac i pušta samo one koji su mu voljni platiti naknadu - "brodarinu", to jest rentu. U ovom je primjeru lako vidjeti da se tu ne radi o poduzetniku koji bi na ovaj ili onaj način unaprijedio vodeni put, olakšao ili ubrzao prijevoz - tu se radi samo o zauzimanju pozicije i naplati rente zbog toga jer se - može. U modernom hrvatskom kontekstu rentijeri su svi ti sitni feudalci, birokrati po lokalnim uredima koji razapinju lance, izdaju dozvole, profesori na fakultetima koji prodaju prolazak na ispitima, političari koji odlučuju, recimo, tko će proći predstečajnu nagodbu, a tko neće, poduzetnik kojem država omogućava monopolistički ili zaštićeni položaj na tržištu i sl. Svi su oni u poziciji da poduzetniku nametnu neki oblik rente, poskupljujući time proizvodni proces (i proizvod), bez da išta dodaju tom proizvodu.
E, to je problem Hrvatske - ta mreža polufeudalnih lena i interesa, tisuće sitnih rentijerskih pozicija zvanih država, to jest državna birokracija.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala