NIŠTA bolje ne manifestira potrebu za ratom skupine koja protestira ispred zgrade Ministarstva branitelja od ondje zataknutog transparenta: "Godine 1991. protiv Jugoslavije, godine 2014. protiv Jugoslavena". Da bi simulacija rata bila potpuna očito nisu dovoljni "stožeri", logorska vatra, vojne uniforme, borbeni pokliči i pjesme što, na platou ispred Savske 66, slave smrt. Iz potrebe za permanentnim ratom trebalo je, od suprotstavljene strane, oličene ponajprije u ministru branitelja, napraviti mrskog neprijatelja, da bi se, u godinama prizivanom ambijentu, tražila njegova simbolička ministarska, a onda i stvarna jugoslavenska glava. Uz povike "Ubij ga", protest se pretvara u insceniranu prvu liniju fronte na kojoj će, herojskom smrću, u epskoj borbi Dobra i Zla, pasti i i prva žrtva, Nevenka Topalušić. U danima što slijede, kako to i priliči ratnim izvještajima, prve minute Dnevnika rezervirane su komemoriranju smrti hrvatske heroine i najnovijim vijestima o zdravstvenom stanju branitelja. Da bi se udovoljilo militarističkoj opsesiji, i put do Sabora, zahvaljujući (para)vojnim uniformama, borbenim pokličima i pjesmama, poprima strukturu vojnog pohoda, pri čemu je susret u Parlamentu samo finale pobjedonosnog marša, još jedna prilika da se ponizi neprijatelj tako što će mu se po tko zna koji put izdiktirati zahtjevi i okrenuti leđa.
Foto: M.P.Š./Index
Nazvati drugoga Jugoslavenom znači poručiti mu da šuti
Nazvati nekoga Jugoslavenom znači ekonomski se odnositi prema govoru. Dok deklarirati sebe Hrvatom znači samo to, prokazati drugog Jugoslavenom znači ujedno sebe deklarirati Hrvatom. Ne samo stoga što riječ Jugoslaven postoji ponajprije u rječniku hrvatskog nacionalista, već zato što je riječ Jugoslaven ujedno i psovka. Više od toga, proglasiti nekoga Jugoslavenom, znači aktivirati čitav jedan simbolički kapital sa svim povlasticama koje stoje iza njega; pokazati, dakle, vlastitu etničku "crvenu knjižicu" kojom se ovjerava pravovjerna ideološka pozicija i privilegirano mjesto koje iz njezina posjedovanja proizlazi. Riječju, nazvati drugoga Jugoslavenom znači poručiti mu da šuti.
Stoga što se koristi kao etiketa, kao prvi i posljednji, presudni argument, jugoslavenstvo se najčešće nalazi u sferi iracionalnog. Jugoslavenstvo nalazimo u diskursu zasićenom reduciranim brojem fraza. Preplavljen sintagmama koje do besvijesti troše prefiks jugo-, njime se ne može misliti ništa drugo izvan onoga što je dano da se, kao nacionalistička dogma, misli. Odatle su iskazi tumača hrvatstva toliko tupi. Ući u dužu polemiku za njih znači dovesti se u pogibelj da iskaz zvuči poput pokvarene ploče. Zato se na svaki iskaz Bojana Glavaševića odgovara uvijek istom, starom zvučnom kulisom o izjednačavanju žrtve i agresora. Ući u polemiku s njima znači dovesti se u opasnost da i najobičniji formalni izraz uljudnosti kojim se želi dobar dan bude razobličen kao iskaz gaženja dostojanstva.
Onaj tko nije za HDZ jest Jugoslaven
Jugoslavene zatičemo eksploatirane u govoru jeftinog binarizma. Na jednoj strani je Hrvat, a na drugoj sve ostalo. Onaj tko nije za HDZ jest Jugoslaven. Onaj tko je protiv Tuđmana, taj, jugoslavenski, podržava Miloševića. Govor u kojem zatičemo Jugoslavena ne zna za nijanse. Svijet, dalek i uznemirujuć, u takvom govoru postaje razumljiv, jednostavan poput novčića s pripadajućim glavom i pismom. Takav je binarizam nužno autoritaran. Sukob se ne rješava kompromisom; iz njega se izlazi ILI "podignute" ILI "pognute glave". Kompromis je slabost izjednačena s izdajom. Zato zahtjev za smjenom Ministra može biti dan jedino kao ultimatum. Zato toliko izdajica u govoru o Jugoslavenima, ponosu i dignitetu.
Snaga Jugoslavena je u njegovoj neodredivosti. On nema, kao Židov, karakterističan profil po kojem će ga se prepoznati. Osim ako je Židov. I to onaj koji ima karakterističan profil. Jugoslaven se može biti od rođenja, tako što se biva rođen kao Srbin. Ali, Jugoslavenom se i postaje. Onako kako se to postaje feministicom. Obzirom da se sami ne deklariraju kao Jugoslaveni, njih valja prokazivati kao Jugoslavene. Čak je i hrvatski zatvorenik jugoslavenskih logora, Predrag Matić – Jugoslaven. Zato, da ne bismo jednog dana, sami sebe zaskočili kao Jugoslaveni, poput mantre koja ne smije stati, valja stalno upozoravati na Jugoslavene. Time se ujedno markira prostor između svetog i profanog. Svako tko dovede u pitanje sveto, na putu je da počini blasfemiju i da postane Jugoslaven. Zato je hrvatstvo branitelja u Savskoj 66 religija, a oni i njezini mučenici i apostoli.
Bez Tuđmana ne bi bilo Hrvatske, bez Jugoslavena ne bi bilo Hrvata
I hrvatski predsjednik je Jugoslaven. Stoga mu ime, po internetskim forumima, valja pisati kao YUsipović. Hrvatski građani su izabrali YUsipovića. Pisati ga tako, to je podsjetnik da su Jugoslaveni među nama. YUsipović, to je simbol izdaje u državi koja je trebala biti ispunjena čistim etničkim monolitom. To je novi udarac hrvatskom dostojanstvu. Ali ono i mora biti zgaženo da bi se imalo za što boriti. Dok su Srbi otišli, "kao da ih nikada nije ni bilo", Jugoslaven je - obzirom da prebiva u fantaziji - uvijek tu, spreman da zadovolji potrebu za gaženjem hrvatskog dostojanstva. Jugoslaven, to je obećanje stalnog rata, izvjesnost braniteljskog marširanja strojevim korakom, rame uz rame, u prvim minutama Dnevnika i na novinskim naslovnicama, kao utjelovljenja zdravog tkiva nacije. Jugoslaven je obećanje da rat nikad neće završiti, pa makar kao velebna fantazija u kojoj će se zgrada Ministarstva zamišljati kao SAO Krajina.
Zato što ne postoji bez neprijatelja, pravi Hrvat Jugoslavenu duguje vlastiti identitet. Utješno je i istovremeno užasavajuće: bez Tuđmana ne bi bilo Hrvatske, bez Jugoslavena ne bi bilo Hrvata.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala