ARSEN BAUK je preko noći postao fenomen.
U protekle četiri godine mjesečno je kao saborski zastupnik zarađivao 18.635 kuna. U tom periodu zaradio je nešto manje od 900 tisuća kuna, a uštedio skoro 600 tisuća. Mjesečno je trošio tek jednu prosječnu hrvatsku plaću.
Ima osam godina stari automobil, ne pije, ne puši, nema djece, nema kredite. Zašto je onda fenomen?
Pomažu li brački korijeni?
Zato što zarađuje tri puta više nego što troši. Još je veći fenomen zato što troši tri puta manje nego što zarađuje. A činjenica da je s nepunih 40 godina starosti uspio na državnoj plaći zaraditi svoj prvi milijun upravo je fenomenalna.
Kažu da mu u tome pomaže činjenica što je porijeklom s Brača.
Međutim, ovo nije priča samo o Arsenu Bauku, mladom SDP-ovu ministru. Na njegovu primjeru može se puno toga naučiti o hrvatskoj politici i hrvatskom društvu, ali i o hrvatskim građanima koji se s jedne strane u Bauka mogu (ili trebaju) ugledati, a s druge mu mogu (samo) zavidjeti.
Para vrti gdje burgija neće
Krenimo od prvog pitanja: odakle Bauku uopće tolika plaća?
Činjenica da je kao običan saborski zastupnik, uz dodatke, zarađivao gotovo kao predsjednik Vlade, odnosno da je primao tri prosječne hrvatske plaće, mnogima će se učiniti spornom i neprimjerenom. Naročito u ovakvoj ekonomskoj situaciji. Naročito s obzirom na ovoliku proračunsku rupu. Naročito zato što se poziva na racionalnost i štednju.
Kažu da Bauk štedi tako da svakoga dana ruča u saborskoj menzi. Je li normalno da osoba s plaćom od 18 tisuća kuna ima privilegij ručati za 10 kuna, i to zahvaljujući subvenciji same države? Koliko si hrvatskih građana, onih koji izdvajaju od plaće da bi saborski zastupnici jeftino ručali, to može priuštiti?
Zastupnicima se, pored toga, podmiruju putni troškovi, plaća im se gorivo plus amortizacija na svakom kilometru, pa oni iz udaljenijih gradova samo na tome mogu uštedjeti za novi automobil.
Pa ako je Bauk već štedio, nije uštedio poreznim obveznicima, nego samom sebi.
Ostat će bez povlaštene mirovine
Naravno nije on za sve to kriv. On je samo došao na gotovo i iskoristio ono što je ustanovljeno unazad dvadeset godina. Ipak, ostat će bez povlaštene mirovine.
Nadalje, Bauk je u svojim istupima objasnio kako on mjesečno troši jednu prosječnu hrvatsku plaću, dakle oko šest tisuća kuna, na troškove života i na osobne potrebe.
Tako mu ostanu još dvije prosječne plaće koje može staviti sa strane.
Jednu prosječnu plaću potroše i mnogi hrvatski građani, ali im nakon toga ništa ne ostane. Dapače, još im fali.
Bauk štedi jer hoće, ostali jer moraju
Bauk štedi jer tako želi, mnogi građani štede zato što moraju. On štedi zato jer ima, oni štede zato jer nemaju. Dobro je biti štedljiv, još je bolje ako si to možete priuštiti.
Što je, složit ćemo se, puno bolje nego trošiti onda kad si to ne možete priuštiti. Kao što to radi golema većina hrvatskih građana koji nemilo peglaju kartice, ulaze u kredite, grcaju u minusima, kupuju automobile dva broja veće i mobitele dvije tarife skuplje.
I onda plaču da nemaju. Arsen Bauk ima. I još mu ostane - milijun kuna.
Sanader rastrošan, Bauk šparan
Ovih godina puno se pisalo o rastrošnosti naših političara. O njihovu luksuzu i bahatosti, o krađama i pronevjerama,o jahtama i odijelima, limuzinama i kućerinama. Danas se piše o gotovo opsesivnoj štedljivosti Arsena Bauka. Pitanje je, međutim, je li se u međuvremenu nešto suštinski promijenilo.
Bili štedljivi ili ne, političari su i dalje privilegirani u odnosu na ostale građane, s primanjima tri puta većim od prosječnih, s pogodnostima koje im zapravo ne trebaju i s položajem koji je totalno u neskladu s okolnostima.
Kako se oni mogu poistovjetiti s građanima koje zastupaju?
Što naučiti od Bauka?
S druge strane, što građani mogu naučiti od političara kao što je Arsen Bauk? Zapravo dosta toga: kako biti štedljiv i racionalan, naročito s proračunskim novcem, kako živjeti ispod, a ne iznad svojih mogućnosti, te kako preživjeti s jednom prosječnom hrvatskom plaćom.
Samo još moraju naučiti kako da se domognu one preostale dvije.
Ostale komentare autora pročitajte ovdje