IVO SANADER dugo je izbjegavao riječ "kriza". Nije bilo šanse da je izgovori, a kad mu je jednom zamalo pobjegla preko usta, jedva se zaustavio. Vjerovao je da je kriza Bubimir i da se pojavljuje tek kad ju se triput spomene. Ona je na kraju ipak stigla, koliko god on šutio o njoj.
Nešto slično sada radi Jadranka Kosor. Ne želi govoriti o nezaposlenosti. Zavod za zapošljavanje sakrio je šokantnu brojku od 334 tisuće nezaposlenih. Ministar Đuro Popijač kaže da ne zna o kojoj se brojci točno radi. Relativizira te podatke i izvlači se na sivu ekonomiju. Vlada se poziva na neke druge metode obračuna koji umanjuju stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj. Nabrajaju se zemlje u kojima je još gore. No koliko god oni šutjeli o tome, nezaposlenost je visoka. I još uvijek raste.
Komunisti ili nezaposleni, pitanje je sad
Šutnja, dakle, nije uvijek zlato. Iako bismo je zlatom platili samo da ne moramo slušati Dijanu Čuljak kako s Jadrankom Kosor razglaba o komunističkim zločinima na dan kad nas je opalila cifra od 334 tisuće ljudi na burzi. Ne treba Vlada šutjeti da bismo bili svjesni u kakvim smo govnima.
Dapače, što više šuti, to je panika veća. Kosor se obično zna hvaliti čak i statističkim greškama, poput onih 0,2 posto rasta BDP-a, ali kad šuti onda je jasno da nam se ne piše dobro.
Virtualna stvarnost
To se zove kreiranje stvarnosti: šuti o neugodnim istinama, pričaj o ugodnim neistinama. O tome kako nas jako vole u Europskoj uniji, kako je premijerka dobila "puno, puno pohvala" na govoru pred europskim Pučanima, kako imamo podršku za EU, kako nam još nije loše kako bi nam zapravo moglo biti i bla-bla i trć-truć.
A nezaposlenost? Tko zna, ako se ne spominje, možda se smanji. Možda oni koji su na burzi ne skuže da nemaju posao, a oni koji ga traže ne skuže da je konkurencija velika.
Toliko velika i tako alarmantna da je izazvala "hitnu reakciju" Nezavisnih hrvatskih sindikata. Oni su zabrinuti zbog "produbljivanja krize i izostanka učinkovitih mjera", ali i zbog činjenice da će od Hrvatske ostati "sjena i potrgano jedro koje svaki pa i najmanji povjetarac može vrtjeti kako mu se prohtije".
Kad je frka, napiši pismo
Uglavnom, sindikati su na nogama. Prekipjelo im je. Dosta im je neučinkovite Vlade. I što čine? Pišu otvoreno pismo Jadranki Kosor. Što traže? "Hitan sastanak premijerke i članova Vlade s predstavnicima sindikata i poslodavaca u cilju hitnog dogovora oko iznalaženja rješenja za pokretanje hrvatskog gospodarstva, rasta zaposlenosti i poboljšanja uvjeta života hrvatskih građana".
Sastanak kao prioritet
Eto, dotle je došlo. Čak do hitnog sastanka. Stanje je alarmantno, a "rastući problemi u gospodarstvu nameću takav sastanak kao prioritet svih prioriteta". Sastanak kao prioritet. Zvuči kao da je pismo pisala sama Kosor. Ili čak Sanader. Ono s "potrganim jedrom, sjenama i povjetarcem" u njegovu je stilu.
Kako bilo, vjerojatno samo u Hrvatskoj sindikati mogu Vladi prijetiti hitnim sastankom. I pod parolom "Dignimo guzice i sjednimo na stolice" boriti se protiv neučinkovite i štetne politike Vlade. Politike koja skriva uznemirujuće podatke od javnosti, frizira statistiku i maže oči komunističkim zločinima. Otvoreno pismo i hitan sastanak možda nisu jedini oblici sindikalne borbe, ali očito su - najradikalniji.
Kad padaš, ne diži buku
Podsjeća to na Sanaderovu najavu odlučnog obračuna s mafijom: "Više nećemo tolerirati organizirani kriminal ni mafijaška ubojstva". Pa je sazvao nekoliko sastanaka i napisao nekoliko već napisanih zakona. A onda sve zaboravio.
Tako će biti i ovom prilikom. Vlada će sakrivati istinu. Kosor će zatvarati oči pred provalijom. A sindikati će pisati pisma i prijetiti sastancima. Pa ako već padamo, bilo bi u redu da to činimo u tišini.