Foto: FaH
Obrazloženje profesorice, koje je poslala Indexu, prenosimo u cijelosti.
1. Nepravilno je određen sam cilj i svrha prijedloga zakona.
Svaki sudski postupak u kojem se želi riješiti pitanje prijeteće ili već postojeće nesposobnosti za plaćanje obveza dužnika mora imati u prvom redu za cilj namirenje vjerovnika, a pored toga, ako je moguće, i reorganizaciju odnosno saniranje samog dužnika.
U članku 1. Prijedloga Zakona pogrešno se kao cilj navodi samo zaštita održivosti poslovanja trgovačkih društava od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku, ne spominjući uopće vjerovnike. Ako neko trgovačko društvo ne može uredno poslovati na tržištu, nije zadatak države da ga spašava.
2. Državi je dana mogućnost da se miješa u privatnopravne odnose dužnika i vjerovnika i da ostvaruje presudan utjecaj u tom postupku.
Vlada na prijedlog Ministarstva gospodarstva imenuje (čl.11.) i razrješava izvanrednog povjerenika (čl.15.). Vjerovnici, o čijim se pravima u ovom postupku radi, nemaju nikakav utjecaj na izbor izvanrednog povjerenika. Izvanredni povjerenik ima iznimno velike ovlasti u postupku, a između ostalog priprema i nagodbu (čl.12.).
Nadalje, država presudan utjecaj ostvaruje i preko tzv. savjetodavnog tijela. Ministar gospodarstva imenuje članove savjetodavnog tijela (čl. 16.) koje daje mišljenje o radnjama i odlukama izvanrednog povjerenika (čl.17.). Takva imenovanja nužno će biti politički obojena.
Uslijed presudnog utjecaja države u predviđenom postupku, može se pojaviti problem priznanja pravnih učinaka takvog postupka u drugim državama gdje se eventualno također nalazi imovina vladajućeg i ovisnih i povezanih društava i koju bi eventualno zaključena nagodba također trebala obuhvaćati, ako se žele namiriti tražbine vjerovnika.
Država mora drugačije pristupiti zaštiti gospodarskog sustava: sprečavati monopole na tržištu, da se ne dođe u ovakve situacije kao što je slučaj s Agrokorom d.d.; donositi mjere socijalne politike; poduzimati radnje i biti aktivna u svakom pojedinačnom insolvencijskom postupku otvorenom protiv člana grupe povezanih društava u kojem sudjeluje kao vjerovnik.
3. Pravni položaj vjerovnika u ovoj „sudskoj“ proceduri vrlo je oslabljen i zapravo nezaštićen, posebice kad je riječ o vjerovnicima s manjim ili srednjim tražbinama.
Naime, vjerovnici nemaju ovlaštenje vršiti kontrolu rada izvanrednog povjerenika i ne mogu utjecati na njegovo imenovanje niti zahtijevati da se on razriješi, ako dobro ne obavlja svoje dužnosti. Mogućnost utjecaja vjerovnika na imenovanje i razrješenje upravitelja insolvencijskog postupka ključno je za namirenje vjerovnika i ostizanje eventualne sanacije odnosno reorganizacije dužnika.
Nažalost, nije previđeno da izvanredni povjerenik mora biti osiguran kao i odvjetnik za štetu koju bi eventualno počinio sudionicima u postupku, kao što to primjerice predviđa Stečajni zakon za stečajnog upravitelja.
U svakoj vrsti postupka o kojima se želi riješiti pitanje prijeteće ili već postojeće nesposobnosti za plaćanje obveza dužnika moraju postojati barem dva organa vjerovnika: skupština vjerovnika koja obuhvaća sve vjerovnike i koja je ovlaštena donositi najznačajnije odluke u postupku te odbor vjerovnika koji se sastoji od predstavnika vjerovnika i koji imaju zadatak pomno pratiti rad upravitelja, s njim surađivati i o svemu obavještavati po potrebi skupštinu vjerovnika.
Prema ovom Prijedlogu Zakona uopće se ne predviđa skupština vjerovnika kao najznačajniji organ vjerovnika, već se samo predviđa tzv. vjerovničko vijeće, čija su pravila o načinu izbora njegovih članova netransparentna (čl. 18. čl. 30.). Osim toga, ovlasti vjerovničkog vijeća su vrlo skučene. Ono ima samo pravo na obaviještenost o stanju dužnika i ovisnih i povezanih društava, te sudjeluje u pripremi nagodbe (čl. 19.). Ništa drugo. Nema ovlasti davati odobrenje na sve pravne radnje od posebne važnosti za postupak, kao što je to predviđeno u modernim insolvencijskim postupcima, već samo one koje prelaze iznos od 3.500,000,00 kn (čl. 12. st. 8.).
Sudu je dana mogućnost da imenuje tzv. privremeno vjerovničko vijeće, ali na prijedlog izvanrednog upravitelja (čl. 31.). Velika je vjerojatnost da će te iste osobe biti i članovi vjerovničkog vijeća, zbog netransparentnosti izbora članova vjerovničkog vijeća. To omogućuje zloupotrebe te dominaciju velikih i informiranih vjerovnika na račun malih vjerovnika koji nemaju dovoljno informacija.
Pravila o glasovanju o nagodbi omogućuju dominaciju vjerovnika s velikih tražbinama i zaštitu u prvom redu njihovih interesa. Pravila o potrebnim većinama nisu potpuno jasna, no jedno od njih omogućuje da se smatra da su vjerovnici prihvatili nagodbu ako ukupni zbroj tražbina vjerovnika koji su glasovali za nagodbu iznosi najmanje dvije trećine od ukupnih tražbina (čl. 43. toč.14.).
Nigdje u Prijedlogu Zakona nema temeljnog pravila insolvencijskog prava da svaki vjerovnik putem nagodbe mora dobiti barem ono što bi mogao dobiti u slučaju stečaja dužnika.
4. Povrijeđeno je temeljno načelo insolvencijskog prava prema koje je pravni položaj dužnikovih vjerovnika u insolvencijskom postupku jednak.
Prema članku 40. stavku 1. Prijedloga Zakona, uz suglasnost vjerovničkog vijeća, izvanredni povjerenik može izvršiti plaćanja dospjelih tražbina koje su nastale prije donošenja rješenja o otvaranju postupka izvanredne uprave ako je to nužno radi smanjenja sistemskog rizika, nastavka poslovanja, očuvanja imovine i ako se radi o tražbinama iz redovnog ili operativnog poslovanja.
Prema članku 40. stavku 2. Prijedloga Zakona ovlašteni predstavnici ovisnih i povezanih društava također mogu izvršiti takva plaćanja, ali samo uz suglasnost izvanrednih povjerenika.
Dakle, izvanredni povjerenik će odabrati koje će vjerovnike namiriti mimo nagodbe, a koje ne.
Ovdje je riječ o povredi temeljnog načela insolvencijskog prava „par conditio creditorum“.
5. Obezvrijeđeni su pravni učinci stvarnopravnih sredstava osiguranja tražbina koje daju osnovu za razlučno pravo.
Prema članku 41. stavku 5. Prijedloga Zakona razlučni vjerovnici nemaju pravo unovčavati predmet razlučnog prava i ostvarivati svoje pravo na odvojeno namirenje za čitavo vrijeme trajanja postupka izvanredne uprave. To je preteško, nerazumno, nepropocionalno ograničenje prava razlučnih vjerovnika, čime se direktno dovodi u pitanje pravni smisao postojanja stvarnopravnih sredstava osiguranja tražbina koji se ugovaraju upravo za slučaj neispunjavanja obveza od strane dužnika. Predviđeni postupak izvanredne uprave bi mogao trajati 15 mjeseci (čl. 47.), što znači da se za to čitavo vrijeme razlučne vjerovnike onemogućuje u njihovom namirenju, što je neproporcionalno dugo.
6. Predviđeno je neracionalno dugo vrijeme za pripremu nagodbe i trajanje postupka izvanredne uprave.
Postupak može trajati čak 15 mjeseci (čl. 47.). Prijedlog nagodbe se u tom periodu mora izraditi. No, u suvremenom gospodarstvu to je predugo vrijeme. Ako se sa sanacijom i reorganizacijom misli ozbiljno nagodbu treba pripremiti što prije, a najkasnije u roku od tri do pet mjeseca.
7. Vremenski učinci nagodbe za vjerovnike propisani su suprotno rješenjima modernog insolvencijskog prava.
Prema članku 43. stavku 18. Prijedloga Zakona nagodba ima učinak prema vjerovnicima od dana donošenja rješenja o potvrdi nagodbe. Zapravo je trebalo predvidjeti pravne učinke od dana pravomoćnosti rješenja o potvrdi nagodbe, što bi jedino bilo ispravno i u skladu s osnovnim načelima insolvencijskog prava i pravnim učincima sanacijskih pravnih instrumenata.
8. Predviđen je protupravan proboj pravne osobnosti vladajućeg, ovisnih i povezanih društava.
Predviđena je nepovoljna pravna pozicija za ovisna i povezana društva.
Prijedlog Zakona previđa jedinstven postupak izvanredne uprave nad vladajućim društvom i njegovim ovisnim i povezanim društvom i to čak i neovisno o tome da li kod ovisnog odnosno povezanog društva postoji predstečajni ili stečajni razlog (čl. 4. st. 1.)!!!
I ona ovisna i povezana društva kod kojih uopće ne postoji predstečajni ili stečajni razlog bitno se ograničavaju u svojoj poslovnoj djelatnosti za vrijeme trajanja postupka izvanredne uprave, jer za poslove i radnje koje prelaze opseg redovnog poslovanja moraju imati suglasnost izvanrednog povjerenika (čl. 13. st. 4.)
Kompletno se zabranjuje pokretanje i daljnje vođenje parničnih, ovršnih, upravnih postupaka, postupaka osiguranja kao i izvansudske naplate protiv dužnika i njegovih ovisnih odnosno povezanih društava za čitavo vrijeme trajanja postupka izvanredne uprave (čl. 41.). To će dovesti do toga da neće biti puno pravnih subjekata koji će htjeti nakon otvaranja postupka izvanredne uprave ulaziti u pravne odnose i poslovati s trgovačkim društvima pod izvanrednom upravom, jer za slučaj neispunjenja obveza od tih društava tražbine vjerovnika se neće moći ostvariti prisilnim putem. Time se direktno dovodi u pitanje ostvarenje cilja izvanredne uprave – reorganizacija povezanih društava u teškoćama.
Radi se jedinstvena nagodba za dužnika i sva njegova ovisna i povezana društva.
Prema klasičnom pravilu građanskog i trgovačkog prava dužnik odgovara svojom cjelokupnom imovinom samo svojim vjerovnicima. S druge strane svaki vjerovnik ima se pravo namiriti iz cjelokupne imovine samo svog dužnika, a ne i osobe koja nije njegov dužnik i s kojim se ne nalazi ni u kakvoj pravnoj vezi. Prijedlog Zakona ovdje uvodi pomutnju jer predviđa da vjerovnici vladajućeg društva mogu osporavati tražbine vjerovnika ovisnih ili povezanih društava, premda se s tim vjerovnicima i ovisnim ili povezanim društvima ne nalaze ni u kakvoj pravnoj vezi (čl. 33. st. 1. u vezi s čl. 29. st. 1.). Time se dovodi u pitanje pravna predvidljivost i pravna sigurnost u vjerovničko-dužničkom odnosu u hrvatskom pravnom poretku.
9. Rješenja Prijedloga Zakona bit će nesuglasna s pravom Europske unije.
Dana 26. lipnja 2017. počet će se primjenjivati reformirana Uredba (EU) 2015/848 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o insolvencijskim postupcima. Ta Uredba u svojim člancima 56.-77. regulira insolvencijske postupke nad povezanim društvima.
Uredba ne predviđa jedinstveni insolvencijski postupak nad imovinom povezanih trgovačkih društava i proboj pravne osobnosti, već predviđa pravila o suradnji i komunikaciji između tijela insolvencijskih postupaka koji su otvoreni nad imovinom svakog pojedinog člana grupe povezanih društava. Ako se želi ostvariti viši stupanj suradnje, sud može na prijedlog upravitelja u pojedinačnim insolvencijskim postupcima imenovati posebnog zajedničkog koordinatora.
Koordinator surađuje s upraviteljima u pojedinačnim insolvencijskim postupcima, daje preporuke za koordinirano vođenje insolvencijskih postupaka otvorenih protiv svakog pojedinog povezanog društva te može predložiti plan koordinacije grupe, kojim se utvrđuje, opisuje i preporučuje sveobuhvatan katalog primjerenih mjera za integralni pristup rješavanju insolventnosti svih članova grupe povezanih društava. To između ostalog znači da se može pripremiti jedinstveni plan reorganizacije za sva povezana društva. Uredba ne predviđa bilo kakvu ulogu vlada država u takvim postupcima.
Nažalost, u Obrazloženju Prijedloga Zakona nigdje se ne spominje navedena Uredba, pa se čini da predlagač uopće nije ni znao za spomenute odredbe Uredbe. Uredbe Europske unije kao država članica dužni smo primjenjivati jednako kao i domaće zakone.
10. Ugrožavanje investicijske atraktivnosti Republike Hrvatske i konkurentnosti domaćih trgovačkih društava u gospodarskoj suradnji na međunarodnom tržištu.
Već samo postojanje takvog Zakona, pa čak i ako se ne bi primijenio u slučaju Agrokor d.d., ugrožavalo bi druga vladajuća, ovisna i povezana društava u Republici Hrvatskoj čineći ih manje atraktivnim za gospodarsku suradnju sa stranim trgovačkim društvima, uslijed mogućnosti da se u budućnosti nad njima otvori postupak izvanredne uprave u kojoj država ima odlučujuću ulogu.
11. Loše obrazloženje prijedloga Zakona.
Zapravo, ovaj Prijedlog Zakona uopće i nije obrazložen, jer su se umjesto obrazloženja odredaba planiranog zakona, samo prepričane rečenice iz zakonskih odredaba, bez ikakvog pojašnjenja smisla i motiva za predviđena pravila.
I na kraju, profesorica Garašić iznijela je preporuku vladi i Hrvatskom saboru i zaključak:
Ako se pod hitno žele imati neka pravila kojima se regulira nesposobnost za plaćanje obveza povezanih trgovačkih društava, tada je najjednostavnije da se u postojeći hrvatski Stečajni zakon unesu pravila o suradnji, komunikaciji i koordinaciji između tijela insolvencijskih postupaka otvorenih nad imovinom povezanih društva koja su predviđena u člancima 56.-77. spomenute Uredbe (EU) 2015/848 Europskog Parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o insolvencijskim postupcima (čl. 56.-77). Pri tome se može propisati da će se ta pravila u Republici Hrvatskoj početi odmah primjenjivati.
Prijedlog Zakona protivan je osnovnim načelima građanskog, trgovačkog i modernog insolvencijskog (stečajnog) prava, te bi kao takav, ako bi postao zakon, doveo u pitanje pravnu predvidljivost i pravnu sigurnost u hrvatskom pravnom sustavu. S obzirom na to kao i sve druge ovdje iznesene teze, kao pravni stručnjak, koji se skoro trideset godina bavi domaćim i komparativnim te međunarodnim insolvencijskim (stečajnim) pravom, duboko se nadam da će Vlada Republike Hrvatske još jednom dobro razmisliti o opravdanosti predlaganja takvog zakona Hrvatskom Saboru, kao i da će zastupnici u Hrvatskom saboru, neovisno o svojoj političkoj orijentaciji, ako se o prijedlogu zakona ipak bude glasalo, uskratiti svoju podršku nedorađenim, protupravnim i opasnim pravilima za koje se želi da postanu zakon.