Karlo I. od Austrije bio je posljednji vladar Austro-Ugarske Monarhije, koji je vladao od 1916. do 1918. godine. Rođen je 17. kolovoza 1887. u Persenbeugu, u Donjoj Austriji, kao najstariji sin nadvojvode Otta i princeze Marije Josipe od Saske. Njegov službeni naslov bio je car Austrije, kralj Ugarske, kralj Češke i mnogih drugih povijesnih teritorija Habsburške Monarhije. Njegova kratka, ali intenzivna vladavina obilježena je Prvim svjetskim ratom i raspadom Monarhije.
Krunidba Karla I.
Nakon smrti svog prastrica, cara Franje Josipa I. 21. studenog 1916., Karlo je naslijedio prijestolje. Krunidba za kralja Ugarske održana je 30. prosinca 1916. u Budimu, prema tradicionalnim običajima povezanim s ugarskom krunom sv. Stjepana.
Krunidbena ceremonija održala se u crkvi Sv. Matije u Budimu, ključnom mjestu svih ugarskih krunidbenih svečanosti. Tijekom ceremonije Karlo je nosio povijesnu krunu sv. Stjepana, što je simboliziralo njegovo priznanje za kralja Ugarske i posvećenost povijesnim pravima tog kraljevstva. Karlova supruga, Zita od Bourbon-Parme, također je bila okrunjena kao kraljica Ugarske.
Posebno važan dio ceremonije bio je "krunidbeni zavjet", kojim je Karlo obećao očuvati prava i autonomiju Ugarske. Kao dio tradicije, izveo je simbolički čin "mahanja mačem" s kraljevske pozornice u četiri smjera, simbolizirajući spremnost da brani kraljevstvo od svih neprijatelja. Ova svečanost trebala je odaslati poruku stabilnosti i kontinuiteta unatoč ratu koji je razarao Europu.
Karlo i Hrvatska
Kao kralj Ugarske Karlo je automatski bio i kralj Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, jer su te zemlje bile sastavni dio ugarskog dijela Monarhije. Karlo je bio svjestan važnosti hrvatskih zemalja unutar Monarhije te je nastojao očuvati njihovu političku stabilnost u izazovnim vremenima. Njegova krunidba formalno je priznavala i njegovo pravo na hrvatski tron.
Tijekom svoje vladavine Karlo je nekoliko puta podržao hrvatske političke inicijative, a posebno je bio svjestan važnosti pomorskih regija poput Dalmacije u kontekstu rata. Iako zbog ratnih okolnosti nije mogao ostvariti osobni posjet hrvatskim krajevima, njegovi predstavnici redovito su bili uključeni u komunikaciju s hrvatskim političarima.
Godine 1918., kada je Austro-Ugarska počela propadati, Karlo je izdao proglas kojim je predložio federalizaciju Monarhije, dajući veću autonomiju narodima, uključujući Hrvate. Međutim taj prijedlog je stigao prekasno i nije uspio spriječiti raspad države. Nakon proglašenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba vlast Habsburške Monarhije prestala je postojati u hrvatskim zemljama.
Kraj vladavine i smrt
Karlo je abdicirao u studenom 1918. i bio prisiljen napustiti Monarhiju. Umro je u izgnanstvu na otoku Madeiri 1. travnja 1922. godine. Poznat je po svojoj dubokoj vjeri i zalaganju za mir, zbog čega ga je Katolička crkva proglasila blaženim 2004. godine.