Foto: Hina, Index
Ali politika je operativa, politika je djelovanje. Mi znamo kad se ovakve stvari događaju
dogovara se, pregovara, razgovara sa zastupnicima…
…do krajnjeg trenutka…Pokušava se privući…
Mmh.
…ljude na svoju stranu. Je l' vi to činite?
Mmh.
(pauza)
Činite li vi to? … Razgovarate li sa potencijalnim ljudima, nagovarate li neke koji možda sada nisu na vašoj strani, kolebaju se da podrže smjenu Marića?
(pauza)
Odgovor je: da.
Ovo je samo dio iz niske odgovora Nataši Božić kojima je, na N1 televiziji, Davor Bernardić ingeniozno oživio lik neprežaljenog Ševe iz Malnarove Noćne more.
Usput je hrvatsku javnost pokušao uvjeriti u svijetlu budućnost upravo pokrenute inicijative za izglasavanje nepovjerenja ministru financija Zdravku Mariću.
***
A počelo je obećavajuće. Jedne nedjelje u dva, Aleksandar Stanković predstavio je Davora Bernardića kao mladog lava SDP-a. Ubrzo se ispostavilo da Stanković pojma nema kako izgleda lav. A ni tele; Bernardić je već kod Stankovića pokazao kako je to kada ni o čemu nemate stav - tipično za nekog tko je politički stasao kao posilni Milana Bandića.
Na mjesto predsjednika SDP-a Bernardić je došao zahvaljujući višegodišnjem, samoprijegornom lobiranju za samoga sebe, što se u nas uvriježeno kolokvijalno naziva "radom na terenu". Vrhunac te trudbeničke epopeje utjelovit će šalabahteri na izbornim konvencijama SDP-a, kojima je ovaj iskrčio put do samoga stranačkoga vrha.
U trenutku kada je stigao na vrh, kada je izabran za predsjednika SDP-a, Davor Bernardić je postao jedinstvena politička pojava u Europi. Slijedom posve nedokučivih okolnosti, SDP-ov Mladi Lav se propustio susresti s terminom prekarijat sve dok ga nedavno novinar Petar Štefanić nije upitao nešto na tu temu. To da predsjednik jedne europske, socijaldemokratske stranke, sredinom drugog desetljeća 21. stoljeća ne zna što je prekarijat po prilici je isto kao da Lav Trocki pred samu Oktobarsku revoluciju nije čuo za proletarijat, ili da Franjo Tuđman i Slobodan Milošević početkom devedesetih nisu čuli za Hrvate i Srbe. Kao što je Trocki nezamisliv bez proletarijata, kao što su Tuđman i Milošević politički nemogući bez Hrvata i Srba, tako bi predsjednik SDP-a trebao biti nezamisliv bez znanja o prekarijatu. Pa ipak, je li tome baš tako?
Nije li Bernardićevo neznanje tek eho činjenice da europska, pa i hrvatska ljevica, nesposobne za iskorak iz političke agende koju su utabali njihovi suparnici predvođeni Margaret Thatcher i Ronaldom Reaganom, na trenutke djeluju poput njihovih bezvrijednih, kineskih kopija i to u vremenima kada desnica preuzima pojmove (a s njima i teme) koje su do jučer kontrolirali i artikulirali socijaldemokrati? Jedan od tih pojmova jest i prekarijat.
Uz to, Bernardić zajedno s drugim "mladim lavovima" hrvatske političke scene – s raznoraznim grmojama i pernarima - opovrgava onu, u nas dugo ponavljanu, glupavu frazu, u međuvremenu uzdignutu na razinu aksioma, kako bi politiku trebalo prepustiti mladima. Danas je postalo bjelodano: mladi-kojima-treba-prepustiti-politiku nisu nimalo pošteniji od svojih starijih kolega, ali, pritom, u odnosu na potonje, pokazuju još manje (političkih) znanja, pa tu ganutljivu potkapacitiranost zdušno prikrivaju populizmom i verbalnim opsjenarstvom pripisujući sebi - kao u slučaju Mosta - moralno "preuzimanje odgovornosti", dok istovremeno drugima predbacuju zaposjedanje nemoralnih "fotelja".
Anyway, u jednom od dramatičnijih trenutaka hrvatskog političkog života, pred saborsku raspravu u kojoj se trebalo glasati o povjerenju predsjedniku sabora i ministru financija, Bernardić se, u večernjim satima, dohvatio računala dok mu je na ekranu pisalo "Twitter", te kompulzivnom mahnitošću krenuo udarati po tipkovnici, što je, u 22:09 sati, rezultiralo sljedećim:
Nakon što je, s dosad neviđenom transparentnošću, u javnost izašao s priznanjem da u ovom trenutku, kao lider opozicije, nema pojma kako bi "platforma za promjene" izgledala, Bernardić se, četiri minute iza toga, u 22:13, domislio ovoga:
"Trudit ću se sam što više tvitati. Očekujem vašu pomoć i ideje".
Prošla je samo minuta kada je lider oporbe, u 22:14, zaključio:
"Zagreb je lijep po kiši.”
A onda je nastao muk…
"Prošetao sam po kiši, što je tu čudno? :)", javio se vođa opozicije nakon točno sedamnaest minuta, u 22:31 sati.
Svježe podvrgnut tretmanu orošavanja glave, već nakon tri minute, u 22.34, Bernardić je zaokružio svoju večernju spoznajnu agoniju s:
"Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti. Ja pobijeđujem :)".
U svakom - kako se to voli reći - "pristojnijem društvu", Bernardićevo bi prošlotjedno bauljanje, značilo i krah ambicije da se bude predsjednikom bilo čega, pa i iole ozbiljnijeg kućnog savjeta - ali jebiga - Bernardić je bio dovoljno mudar da karijeru gradi u saboru, a ne na stepeništu zgrade.
Osokoljen pokretanjem vlastite inicijative da, kao lider oporbe, s twitterašima sastavi "platformu za promjene", svježe orošene glave i lišen spoznaje da je polupismen, Bernardić je, nekoliko dana nakon toga, entuzijastično otišao na Markov trg riješen da ono što je propustio reći novinarki Nataši Božić i sljedbenicima na Twitteru skreše HDZ-ovcima u saboru:
"Sjećam se tog blagog pogleda i dubokog glasa moga oca koji me podragao po glavi kao da me želi smiriti kada je odlazio u rat i rekao: 'Sve će biti u redu.'"
Sve to ipak nije bilo dovoljno. "Dok je Bernardić jučer pričao kako ga je tata mazio, ovi mu sve oko njega pokupovali", rezimirao je jedan komentar na Facebooku.
Ukratko: čovjek ne zna bi li se smijao ili plakao.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala