FARMAKOLOG prof. dr. sc. Vladimir Trkulja, dr. med. s Medicinskog fakulteta u Zagrebu, smatra da je neprihvatljivo da su ključna tijela u hrvatskom zdravstvenom sustavu procijenila da nije bilo propusta u liječenju Indexovog novinara Vladimira Matijanića, koji je umro 5. kolovoza, nedugo nakon što je obolio od covida-19.
Trkulju smo kontaktirali i zamolili da nam predstavi svoje viđenje stvari nakon što je Hrvatska liječnička komora 18. listopada objavila stručno mišljenje svojeg Povjerenstva za stručna pitanja i stručni nadzor, koje je došlo do sljedećeg zaključka:
"U postupanju liječnika uključenih u liječenje Vladimira Matijanića poštovane su temeljne odredbe liječničke djelatnosti, pacijent je imao dostupnu zdravstvenu skrb na razini primarne, specijalističko-konzilijarne i tercijarne zdravstvene zaštite te nisu učinjeni stručni propusti liječnika koji se mogu povezati s nepovoljnim tijekom bolesti COVID-19."
Tumačenje koje je prof. Trkulja napisao za Index prenosimo u cijelosti, uz napomenu da se radi o osobnom mišljenju autora, a ne mišljenju institucije u kojoj je zaposlen.
Mišljenje prof. Vladimira Trkulje
Tijekom posljednjih nekoliko mjeseci brojni su portali i drugi mediji objavili niz tekstova, mišljenja i komentara (a pretpostavljam da ih je puno više bilo po raznoraznim društvenim mrežama) o slijedu događaja koji su, nažalost, završili smrću Indexovog novinara, g. Vladimira Matijanića.
Neki su od njih (na primjer: Matijanić je umro od covida. U kolovozu ih je umrlo još 94. I od toga ova vlada ne može pobjeći | 24sata, Matijanićeva smrt raskrinkala je zdravstveni sustav. Može li ga promijeniti? Odakle krenuti? | 24sata, Smrt Vlade Matijanića: Što u HDZ-ovoj Hrvatskoj trebaš učiniti kad vidiš da umireš? | Telegram.hr, Ovo su ključne greške u liječenju Vladimira Matijanića - Index.hr, Jandrokovića je Hitna vozila zbog lakših simptoma, Matijanića su pustili da umre. Kad si u HDZ-u, vrata se otvore u pet minuta | Telegram.hr, U slučaju Matijanić ozbiljna sumnja u počinjenje kaznenog djela nesavjesnog liječenja - Index.hr, Dva tjedna od Matijanićeve smrti umjesto odgovora imamo laži i zataškavanje - Index.hr; https://faktograf.hr/2022/08/22/kako-se-manipulira-informacijama-o-smrti-vladimira-matijanica/) tim povodom propitivali odgovornost zdravstvenog sustava, odnosno nekih njegovih dijelova. Kako već 30-ak godina na ovaj ili onaj način sudjelujem (barem u nekom malom dijelu) u odgoju i obrazovanju pripadnika profesije koja je sastavni dio tog sustava, razumljivo je da imam svoje mišljenje o "cijeloj priči".
Temeljno načelo liječničkog i sestrinskog poziva - svim pacijentima pružiti najbolju moguću pomoć
Podsjetio bih na nekoliko jasnih, uglavnom dobro poznatih i lako provjerljivih činjenica:
1. Jedno od temeljnih etičkih načela liječničkog i sestrinskog poziva - koja se obavezuju slijediti svi pripadnici tih profesija - jest da nikada nijednom oboljelom ili drugom čovjeku neće uskratiti medicinsku pomoć sukladno najboljim standardima struke i vlastitim sposobnostima. To načelo podrazumijeva da se nikoga tko treba medicinsku pomoć/uslugu neće, svjesno ili nesvjesno, diskriminirati po vjerskoj, rodnoj, rasnoj, nacionalnoj, političkoj ili bilo kojoj drugoj "nemedicinskoj" osnovi: dakle, ne samo da mu se neće odbiti/uskratiti pomoć već će ta pomoć, djelom i/ili savjetom, bez obzira na okolnosti (npr. preopterećenost poslom, umor, ratni uvjeti i slično) biti sukladna važećoj najboljoj praksi i znanju te pružena u cijelosti na njegovu dobrobit.
Pri tome na razinu angažmana, volje i uloženog napora neće utjecati nijedna okolnost osim stvarne medicinske potrebe oboljelog, a taj napor, znanje i volja neće biti "manji od najboljih vlastitih mogućnosti".
Primjerice, u ratnim okolnostima to znači da se obavezujemo podjednakim zalaganjem, znanjem i vještinom liječiti i pripadnike vlastite i "protivničke" vojske, a u svakodnevnom životu to znači da će kolege podjednakim zalaganjem, znanjem i vještinom liječiti, primjerice, i stradaloga koji je uzrokovao prometnu nesreću vozeći pod utjecajem alkohola i nedužnu žrtvu te nesreće; i oboljelog od karcinoma pluća koji je dugogodišnji pušač (iako je tom navikom vjerojatno sam znatno pridonio vlastitoj bolesti) i onoga koji nikada nije pušio; i oboljelog od bolesti covid-19 koji je cijepljen kao i onoga koji nije (iako je više nego jasno da je, da je cijepljen, mogao izbjeći teži oblik bolesti).
Drugim riječima, ono što činimo ni na koji način neće biti uvjetovano onime što je oboljeli "mogao, ali nije učinio sam za sebe i vlastito zdravstveno stanje".
Uspostaviti jasnu komunikaciju s pacijentom
2. Da bi mogli obavljati svoj poziv na način na koji se i formalno obavezuju, zdravstveni djelatnici nužno moraju steći brojna znanja i vještine kako bi mogli prepoznati stvarnu potrebu i onda na adekvatan način pružiti pomoć.
U tom smislu jedna od temeljnih vještina koju liječnici tijekom školovanja počinju stjecati od prve godine studija (a "trening" u tom smislu traje svih 6 godina studija) jest vještina jasnog i razgovijetnog razgovora s bolesnikom i njegovim bližnjima, postavljanje jasnih i ciljanih pitanja o postojećem stanju i cjelokupnoj zdravstvenoj povijesti, pažljivo slušanje i pružanje jasnih, izravnih uputa i savjeta koji se stoga ne mogu "pogrešno razumjeti" ili tumačiti, bez obzira na dob, zdravstveno ili psihološko stanje ili intelektualne sposobnosti (koje, primjerice, mogu biti narušene zbog stresnosti situacije) oboljeloga ili njegovih bližnjih.
To znači da valja naći načina za primjerenu i jasnu komunikaciju s djetetom (i roditeljima/skrbnicima), starijom nagluhom osobom, osobom koja je ustrašena ili pod jakim psihološkim stresom i slično.
Osim ove vještine komunikacije (tzv. "uzimanja dobre anamneze" i davanja jasnih i razumljivih uputa), u "Temelje liječničkog umijeća" (ove su riječi stavljene u znakove navoda jer se upravo tako zove predmet koji je, zahvaljujući inicijativi i entuzijazmu nekolicine kolega nastavnika, već godinama dio obaveznog nastavnog programa medinskog fakulteta čiji sam i sam zaposlenik) spada i nepobitna činjenica i standard da nijedan liječnik ne smije i ne može nikada ustanoviti stvarno zdravstveno stanje oboljeloga bez detaljnog sustavnog fizikalnog pregleda i, po potrebi, daljnjih dijagnostičkih postupaka (nekih laboratorijskih testova, radioloških pretraga ili slično). Etička obaveza "nediskriminacije" i "poštovanja pravila struke" uključuje i te elemente.
Identificirati rizične pacijente
3. U ovom trenutku, a pri tome mislim na posljednjih barem godinu dana, jasno je i izvan sumnje temeljem ponovljenih i valjanih istraživanja učvršćeno znanje koje je rezultiralo stručnim smjernicama vezanim za prevenciju i liječenje bolesti covid-19, koje "kažu":
i) Odrasle osobe oboljele od covid-19 bolesti koje u času dijagnoze imaju blagi oblik bolesti (opći infektivni simptomi, blago do umjereno narušeno opće stanje, bez znakova da je bolest zahvatila pluća i bez znakova sistemskog upalnog odgovora i oštećenja bilo kojeg drugog organa), ali koje su temeljem svojeg osnovnog stanja izložene znatno većem riziku (od ostalih odraslih) da bolest progredira u teške oblike i mogući smrtni ishod, treba unutar 7 dana od početka bolesti: (a) liječiti nekim od dva antivirusna lijeka koji znatno snižavaju rizik da bolest progredira; (b) ako ti lijekovi nisu dostupni ili postoji kontraindikacija, treba primijeniti pripravak monoklonskih protutijela protiv virusa Sars-CoV-2.
Posebno to treba učiniti ako, iz bilo kojeg razloga, oboljeli nije u potpunosti cijepljen, ili ako je od cijepljenja prošlo puno vremena, ili ako zbog osnovnog stanja postoji mogućnost da cjepivo nije bilo u potpunosti djelotvorno (primjerice, ljudi koji su primatelji presađenih organa su trajno lijekovima imunosuprimirani i u njih je djelotvornost cjepiva umanjena). Među stanja koja bitno povećavaju rizik "lošeg" tijeka (i ishoda) bolesti spadaju (popis nije potpun): visoka dob (sama po sebi, bez obzira na generalno dobro opće stanje); uznapredovali stadiji zakazivanja funkcije bilo kojeg vitalnog organa (srce, bubreg, jetra, pluća - npr. zbog kronične opstruktivne bolesti pluća); ljudi koji primaju ili su nedavno primali imunosupresivno liječenje (npr. nakon transplantacije ili boluju od sistemskih upalnih bolesti); ljudi koji trenutno primaju terapiju protiv bilo koje maligne bolesti ili boluju od takve bolesti, a trenutno ne primaju terapiju; ljudi oboljeli od HIV-a/AIDS-a; ljudi, bez obzira na to primaju li trenutačno odgovarajuću terapiju, koji boluju od kroničnih upalnih bolesti (primjerice reumatoidni artritis, kronične upalne bolesti crijeva, teški oblici psorijaze i slično), a pogotovo oni u kojih postoje pokazatelji da je takva bolest zahvatila intersticijski dio pluća (tzv. intersticijska bolest pluća).
Pravilno liječenje covida-19 spašava i velik postotak rizičnih
ii) Znanja prikupljena i prije pojave cjepiva, antivirusnih lijekova i monoklonskih protutijela protiv virusa jasno pokazuju (i bez tih lijekova): oboljeli od covida-19 koji boluju od "temeljnih" bolesti koje ih čine posebno osjetljivima, imat će, što se "prirodnog tijeka stvari" tiče, znatno veću smrtnost od ostalih. Nedvojbeno je da je tijek bolesti dosta teško predvidiv i da znatna pogoršanja mogu nastupiti u vrlo kratkom roku, pa je često nezahvalno prognozirati ishod.
Međutim, postoji čitav niz tzv. potpornih mjera liječenja koje rizik od smrtnog ishoda mogu izrazito bitno smanjiti - a ključno je da se uvedu na vrijeme. Da bi to bilo moguće, takve oboljele treba blisko promatrati i kontinuirano procjenjivati stanje kako bi se ti postupci liječenja započeli na vrijeme: na vrijeme uvesti liječenje kisikom (u odgovarajućem obliku), uvesti liječenje koje priječi prekomjerno zgrušavanje krvi u raznim organima, uvesti protuupalno/imunosupresivno liječenje kako bi se prevenirao/suzbio buran sistemski imunološki odgovor i stradavanje ne samo pluća već i drugih vitalnih organa, liječenje upale srčanog mišića uzrokovane virusom i slično.
Znanje o (ne)uspješnosti takvih postupaka je eksplicitno i utvrđeno: i dalje će znatan udio takvih ljudi umirati, no bitno manje nego da se te mjere ne poduzmu. Pogotovo u osoba koje u času obolijevanja od covida-19 nisu prekomjerno pretile, imaju normalnu funkciju srca, bubrega i jetre, nisu u akutnoj fazi hematološke ili druge maligne bolesti i nisu "duboko" imunosuprimirane (npr. "moćna" imunosupresivna terapija rano po transplantaciji) te su srednje životne dobi (npr. 40-ih ili 50-ih godina) - smrtnost svakako nije viša od 10%. U mlađih je i niža, a u starijih i bitno starijih - viša.
Naravno, ako postoji mogućnost ranog profilaktičkog liječenja antivirusnim lijekovima, kao pod (i), onda je i bitno niža.
Problem nepostojanja kvalitetnog protokola
4. Gotovo su svakodnevne situacije u kojima netko sjedne u automobil, ne veže sigurnosni pojas i onda doživi prometnu nesreću i smrtno strada. I praktički uvijek postavi se pitanje - "a što bi bilo da jest vezao sigurnosni pojas?" Naravno, "što bi bilo kad bi bilo..." Ne možemo nikada znati sa 100% sigurnosti.
Naime, taj točno određeni čovjek doživio je nezgodu pod točno određenim okolnostima. Nitko nikada više ne može doživjeti takvu nezgodu pod točno svim istim okolnostima te s jedinom razlikom da jest vezan sigurnosnim pojasom.
Međutim, na temelju istraživanja predmetne problematike znamo sljedeće: za ljude čija su glavna svojstva posve slična svojstvima predmetne osobe, koji dožive prometne nezgode s posve sličnim svim okolnostima (tip prometnice, tip vozila, brzina, vremenski uvjeti i tome slično), vjerojatnost smrtnog stradavanja iznosi "x%" ako nisu vezani, a "y%" ako jesu. Posve ista načela vrijede za postupke dijagnostike i liječenja bolesti: na temelju populacijskih istraživanja (tj. detekcije nekih "općih generalnih zakonitosti" koje vrijede za određenu situaciju) možemo racionalno zaključivati o pitanjima "a što bi bilo da je…".
U nekim zemljama, posebice u SAD-u, gdje je praksa tužbi zbog "propusta u postupanju" razrađena u detalje, izrazito se puno pozornosti posvećuje takvim pitanjima, pa je dobro razrađena metodologija kojom se "opće zakonitosti" ekstrapoliraju na pojedinačne slučajeve, i to na način da se zaključci iskazuju u preciznim brojčanim iznosima vjerojatnosti (vidi npr. Pear J. Causes of effects and effects of causes. Soc Methods Res 2015; 44:149-164.; Dawid AP, Faigman DL, Fienberg SE. Fitting science into legal contexts: assessing effects of causes or causes of effects? Soc Methods Res 2014; 43:359-390; Greenland S, Poole C. Problems in common misinterpretations of statistics in scientific articles, expert reports and testimony. Jurimetrics 2011; 51:113-129). Osim toga, ustanovljena je i legislativna praksa koja kaže (parafraziram) - ako se takvom metodologijom može jasno pokazati da je vjerojatnost >50% da bi drugačiji pristup dao drugačiji ishod - smatra se da je učinjen propust.
Neadekvatne upute i postupanja prema Matijaniću
Prema informacijama koje su tijekom vremena objavljivane u medijima, u času kad je obolio od bolesti covid-19 (kada je dijagnosticirana), g. Vladimir Matijanić imao je 50-ak godina. Nekoliko mjeseci prije toga ustanovljeno je da boluje od jedne sistemske upalne autoimune bolesti i ustanovljeni su znakovi da je bolest počela zahvaćati i plućni intersticij (tzv. intersticijska bolest pluća, ILD).
Nije patio od prekomjerne tjelesne težine ni od bilo koje druge kronične bolesti i nije postojao nijedan znak o narušenoj funkciji bilo kojeg drugog vitalnog organa. Stjecajem okolnosti (netom postavljena dijagnoza, vrijeme pandemije), u času kad je obolio od covida-19, liječenje postojeće autoimune bolesti još nije bilo započelo. Također, stjecajem okolnosti, u času kada je obolio od covida-19, još uvijek nije bio cijepljen.
Prvog dana bolesti pregledan je u ambulanti Infektološke klinike KBC-a u Splitu i otpušten je kući uz informaciju da za sada nema znakova težeg oblika covida-19 te da se javi svom obiteljskom liječniku i, ako se stanje pogorša, "da zove Hitnu".
Tijekom iduća 4 dana, koliko se može razaznati, u više je navrata pokušavao i/ili komunicirao i sa Zavodom za hitnu medicinu i s liječnikom u KBC-u u Splitu te medicinskom sestrom Infektološke klinike KBC-a.
Cijelo to vrijeme boravio je u svom stanu, a dobivao je upute da "ne brine", da "miruje", "pije puno tekućine". U jednoj od tih komunikacija rečeno je i da "nema smisla dolaziti jer ionako nema Remdesivira". Otprilike 120-130 sati nakon što mu je bolest dijagnosticirana, bio je u jako teškom općem stanju.
Hitna pomoć odazvala se na poziv, došla u stan, primijenila jednu dozu kortikosteroida i otišla. Sat vremena kasnije uslijedio je novi poziv, novi dolazak, ali samo da bi se ustanovio smrtni ishod. Nalaz obdukcije ukazao je na opći zastoj cirkulacije i (posljedično) disanja te zahvaćenost srca upalnim procesom.
Ponukano "medijskom bukom" ili potaknuto nekim drugim razlozima, Ministarstvo zdravstva RH osnovalo je povjerenstvo koje je trebalo ustanoviti je li u ovom slučaju bilo "propusta u postupanju sustava/pojedinaca". Nedugo zatim i Hrvatska liječnika komora (HLK) osnovala je povjerenstvo s istom zadaćom.
Ovo drugo tijelo neki je dan izdalo svoje mišljenje u kojem se, istina, spominje da je u g. Vladimira Matijanića postojala "indikacija za liječenje Remdesivirom" (jedan od dva antivirusna lijeka namijenjena prevenciji težih oblika bolesti koji se izrijekom navode i u smjernicama Ministarstva za postupanje s ljudima koji su zbog osnovnih bolesti izloženi velikom riziku teškog oblika covida-19 i smrtnog ishoda), no oba su povjerenstva kao generalni zaključak ustvrdila da "u postupanju nije bilo propusta".
Matijaniću nije odbijena usluga, ali mu nije ni pružena na najbolji mogući način
Istina je - koliko javno dostupne informacije pokazuju - u cijelom tom petodnevnom tijeku događaja nijednom nitko od zdravstvenih djelatnika ili ustanova nije zabranio ili odbio "uslugu" g. Matijaniću, niti ga je "izbacio iz bolnice", niti mu je itko namjerno nešto uskratio, niti je postupao npr. pod utjecajem alkohola, niti je ucjenjivao ili prijetio.
Ugrubo rečeno, doista, u javno dostupnim informacijama nema nedvojbenog i dramatično uvjerljivog pokazatelja (neka se ne uvrijede pravni stručnjaci koji se tim područjem bave ako je moje tumačenje pogrešno) da je bilo koja sastavnica "sustava", institucija ili osoba počinila djelo "nesavjesnog liječenja" kako je to definirano u članku 181. Kaznenog zakona RH (vidi Članak 181.: Nesavjesno liječenje (Kazneni zakon) (zakonipropisi.com)). Pa ipak, ocjena dvaju povjerenstava kako u postupanju ("zdravstvenog sustava/djelatnika") "nije bilo propusta" - na granici je travestije i po bilo kojem stručnom, ljudskom, etičkom (nazovite to kako hoćete) kriteriju, po mojem je mišljenju - neprihvatljiva. Evo zašto:
1. Istina jest da je prvoga dana bolesti g. Matijanić pregledan u nadležnoj instituciji. Koliko se dalo razaznati, (i) jasno je i potpuno izvijestio o svojem zdravstvenom statusu i necijepljenosti, (ii) pregledan je i "obrađen" i (iii) adekvatno je zaključeno da mu u tom času opće stanje nije teže narušeno. I otpušten je uz uputu da se javi obiteljskom liječniku te, ako se stanje pogorša, da "zove Hitnu". Da bih zornije prikazao što s tim u vezi želim reći, poslužit ću se primjerom. Ja sam nešto stariji od g. Matijanića.
Negdje početkom kolovoza, nakon kraćeg boravka na moru, vratio sam se autobusom iz Splita u Zagreb. Potpuno sam cijepljen i nosio sam masku, ali 40-ak sati po povratku (u petak) osjetio sam opću slabost te smetnje gornjeg dišnog sustava i tjelesna temperatura mi je narasla. Vjerojatnost da se radi o bolesti covid-19 bila je mala - ali je ipak postojala. Kako sam bio sam u kući i nisam morao ići na posao, tijekom subote sam mirovao i čekao da vidim razvoj događaja. U noći sa subote na nedjelju imao sam tresavicu, temperatura je još narasla i osjećao se lošije.
Spremio sam se i otišao u Kliniku za infektivne bolesti. Oko 9 sati ujutro pregledao me je mlađi (po "službi") liječnik - detaljno sam ispitan i pregledan, antigenski test bio je negativan, slika pluća i laboratorijski nalazi nisu pokazali ništa posebno. Zaključeno je da mi je "opće stanje blaže narušeno" te da se najvjerojatnije radi o virusnoj infekciji gornjih dišnih putova.
Dobio sam uputu da mirujem, pijem puno tekućine, po potrebi snižavam tjelesnu temperaturu, da se javim svom obiteljskom liječniku, a ako se počnem osjećati bitno lošije, kašljati izraženije itd., da se "odmah javim" (u Kliniku).
Možda je u slučaju g. Matijanića izbor riječi "zovite Hitnu" (ako vam bude lošije) bio slučajan, kao što je i izbor riječi u mojem slučaju ("odmah se javite" - u Kliniku) možda bio slučajan. A možda i nije. Možda je u mojem slučaju nadležna osoba (ispravno) procijenila da služba Hitne medicinske pomoći u velikom gradu ima toliko puno poziva i posla da joj netko u mojem stanju sigurno nije prioritet. Pogotovo je takvo što moguće u velikom gradu u kojem je u to kalendarsko doba broj turista ogroman te u kojem Hitna služba kronično pati od nedostatka osoblja.
Ni u jednom od dva opisana postupka nema ničeg "suštinski pogrešnog". No slobodan sam misliti da je u mojem slučaju uputa bila praktičnija, jasnija i usklađenija s okolnostima.
No to je sitnica, zapravo. Vezano za g. Matijanića, suština je u sljedećem - puno primjerenija i "sukladna najboljoj praksi" bila bi uputa koja glasi otprilike ovako: Za sada nema znakova teže bolesti. Međutim, s obzirom na vašu osnovu bolest i s obzirom na to da niste cijepljeni, vi ste kandidat za liječenje profilaktičkom antivirusnom terapijom. Trenutno u bolnici nemamo nijednu dozu Remdesivira ili Paxlovida, međutim, potrudit ćemo se nabaviti je. Vidjet ćemo u bolnicama u susjednim gradovima i slično. U svakom slučaju, sada je bolje da odete kući da ne biste u bolnici "pokupili" neku dodatnu infekciju.
Javite se svojem liječniku, a za 2 dana dođite ponovno - a ODMAH ako osjetite pogoršanje stanja. Nastojat ćemo do tada pribaviti potrebno, a ako to i ne bude moguće, moramo vas pozorno pratiti i ako bude potrebno - uvesti svo drugo liječenje.
2. I u kasnijem stadiju bolesti, drugog i/ili trećeg dana, kada se osjećao izrazito lošije, malaksao, toliko da ne može ni ustati iz kreveta, g. Matijanić imao je kontakte s (i) liječnikom u KBC-u i (ii) medicinskom sestrom u KBC-u. U njima je g. Matijanić jasno prikazao svoje trenutno stanje i naveo osnovnu bolest.
Sadržaj tih razgovora objavljen je i u javnosti. No u cijeloj stvari nije bitno što je u njima rečeno - bitno je što u njima nije rečeno. Naime, da bi bio sasvim u skladu sa stručnom, profesionalnom, etičkom (nazovite je kako hoćete) "najboljom praksom" - nijedan od ta dva razgovora nije smio glasiti drugačije nego ovako (primjerice): "Gospodine, ne mogu vam pomoći ovako, preko telefona. Da bih iole znao što i kako činiti i savjetovati - moram vas vidjeti i pregledati. Stoga - dođite odmah."
3. Potpuno iste informacije i jasne upute (kako je gore navedeno) g. Matijanić morao je dobiti u bilo kojem od kontakata s bilo kojim zdravstvenim djelatnikom s kojim je komunicirao. Ništa drugo jednostavno nije dovoljno dobro. Nije ključno pogrešno - ali nije "najbolje moguće". Ne u odnosu na g. Matijanića, nego u odnosu na temeljna načela profesije.
Sramotno je reći da nije bilo propusta
4. Reći da "nema propusta" (i implicirati da je to sasvim normalno) u situaciji u kojoj druga najveća zdravstvena institucija u RH, koja je tijekom pandemije zbrinula ogroman broj oboljelih, kojoj gravitira ogroman broj (većinom necijepljenih) stanovnika i koja se nalazi u središtu vrhunca turističke sezone, nema niti jednu dozu Remdesivira ili Paxlovida - sramotno je.
Ukratko, u slučaju g. Matijanića postojao je čitav niz propusta. Nisam pravni stručnjak, no čini mi se kako niti jedan od njih možda i nije moguće nedvojbeno klasificirati kao „nesavjesno liječenje“. Ali da je svaki od njih „miljama daleko“ od načela pružanja najbolje moguće skrbi u predmetnom trenutku više je nego izvjesno. Posebno žalosti potreba da se u izvješćima imenovanih povjerenstava navede (citiram) „…pacijent je imao dostupnu zdravstvenu skrb na razini primarne, specijalističko-konzilijarne i tercijarne zdravstvene zaštite…“. Iako naoko samo navodi (nespornu) činjenicu kako su g. Matijaniću bili na raspolaganju svi „oblici zdravstvene zaštite“, ovaj citat na neki način kao da implicira da „si je g. Matijanić sam kriv..“ što to nije „iskoristio“. A takva je, svjesna ili nesvjesna, implikacija porazna za autore tih izvješća. Pri tome se prešućuje da: a) g. Matijanić nikada nije odbio niti jedan savjet, preporuku ili hospitalizaciju. Dapače, vrlo je disciplinirano i strpljivo slušao što mu se govori, i to s povjerenjem!; b) nije „zivkao“ naokolo iz dosade, već zbog ozbiljno narušenog zdravstvenog stanja, očekujući adekvatan savjet i uputu. Koju nikada – u suprot svim stručnim i etičkim pravilima struke – nije dobio.
Jasni i čvrsti dokazi govore: „da je bilo drugačije…“, tj. da tih propusta nije bilo, g. Matijanić bi u određenoj ranoj fazi bolesti bio hospitaliziran, primio bi profilaktičku antivirusnu i svaku drugu potrebnu terapiju i vjerojatnost smrtnog ishoda bila bi svedena na svega par postotaka, a sasvim sigurno ne na više od 10% (npr. u slučaju da nije ni na koji način bilo moguće pribaviti antivirusne lijekove za rano profilaktičko liječenje).
Da je sve to učinjeno, tj. da je „bilo onako kako je trebalo (po pravilima struke) biti…“ i da je na koncu g. Matijanić svejedno preminuo – tada bi bilo opravdano/prihvatljivo zaključiti o „nepostojanju propusta“. To su jednostavne i lako provjerljive činjenice.