PRAVDA JE zadovoljena. Austrijski monstrum Josef Fritzl upravo na svoj imendan osuđen je na kaznu doživotnog zatvora u psihijatrijskoj ustanovi. Reklo bi se, zaslužena kazna. Koliko se u ovom slučaju uopće može govoriti o kazni koja odgovara zločinu?
U svakom slučaju, civilizirano društvo obračunalo se s monstrumom koji je oteo i silovao vlastitu kćer, držao nju i sedmero djece 24 godine u podrumu vlastite kuće, ubio jedno i zakonski usvojio troje djece unatoč dosjeu osuđenog silovatelja, a na kraju se branio kako on nije čudovište jer ih je isto tako vrlo lako mogao sve pobiti, "pa se ništa ne bi saznalo". I na kraju je izjavio da mu je žao zbog svega.
Perverzna znatiželja je zadovoljena
Bili smo mjesecima fascinirani slučajem Josefa Fritzla. Fascinirala nas je činjenica da se to moglo dogoditi u jednoj uljuđenoj zemlji kao što je Austrija, da je Fritzl to činio pred očima svoje supruge, podstanara, susjeda, policije i cijelog jednog gradića. Zgražali smo se nad opisom zločina i čudili kako jedno ljudsko biće može počiniti takve strahote. Nismo uopće mogli pojmiti odakle takva metodičnost i hladnokrvnost u zločinu.
Pisali su se čak i fenomenološko-geografski traktati o Austriji, zemlji koja njeguje specifične međuljudske odnose koji se svode na filozofiju "ne pitaj, ne kaži", pri čemu su se evocirale i uspomene na nacističku prošlost. I sada, kad je napokon osuđen, a naša perverzna znatiželja zadovoljena, Fritzl odlazi u povijest kao unikatni manijak, monstrum, čudovište kakvo se sreće jednom u stotinu godina.
No, je li doista sve tako jednostavno? Kamo sreće da jest. Istina, zločin takvih razmjera doista se događa - točnije, otkriva - jednom u stotinu godina. To, međutim, ne znači da sličnog obiteljskog nasilja nema na svakom koraku. Kao što nije sve počelo s tim austrijskim monstrumom, s njime nažalost neće ni završiti. Još manje će nestati premještanjem naše znatiželje na druge bizarnosti.
Jesmo li spremni za "našeg Fritzla"?
Slučaj Josefa Fritzla zapravo otvara pitanje o svima nama. O tome jesmo li iz svega ovoga nešto naučili. Jesmo li sposobni primijetiti takve sindrome u našoj okolini? Jesmo li ih spremni prijaviti? Jesmo li spremni miješati se u tuđe živote - kao što to nisu činili Fritzlovi susjedi - kako bismo zaustavili ili spriječili nasilje?
Jer, incestuozni silovatelj iz Amstettena bio je klasični obiteljski zlostavljač. Nasilnik i grubijan, bolesnik željan kontrole koji je terorizirao cijelu obitelj, zahtijevao da svi zašute kad uđe u prostoriju i javno ponižavao suprugu. Ona je, pak, bila klasična žrtva zlostavljanja koja se bojala miješati u privatni život svog supruga, premda je on svakodnevno odlazio u podrum, često tamo prespavao, u kolicima dovozio hranu iz dućana, a onda iz tog istog podruma izvlačio djecu koju je usvajao. Koliko takvih žena ima u našoj blizini? Onih koje se ne zgražaju poput ostalih nad austrijskim monstrumom, već točno znaju o kakvom tipu muškarca se radi. Jer žive s jednim od njih.
O tipovima kao što je Fritzl odavno se zna. On je profil čuvara koncentracijskog logora koji u radno vrijeme baca ljude u peći, a navečer odlazi kući slušati Mozarta i igrati se s djecom. Imao je dvostruki život: smatrao se pažljivim suprugom, ali i nježnim ocem i djedom. Da nije tako mislio, onda bi svoje žrtve - kako je sam rekao - "pobio prije nego što se sve saznalo".
On živi među nama
No ipak, koliko god razmjeri zlostavljanja u slučaju Josefa Fritzla premašuju čak i našu najluđu maštu, toliko se ustvari poklapaju s tipičnim pojavama u svakodnevnom životu. Koliko puta smo vidjeli ili naslutili da roditelji zlostavljaju svoju djecu? Koliko puta smo vidjeli da muž terorizira suprugu ili djecu? A koliko tek puta to nismo željeli vidjeti?
U tom smislu, ovaj monstruozni Fritzl mogao bi na kraju svega ostaviti i neko pozitivno nasljeđe. Pod uvjetom da se prestane upotrebljavati za jednokratno zadovoljavanje medijske gladi za bizarnostima - a još više za promociju bolesnih umova na Facebooku - mogao bi nas eventualno učiniti boljim ljudima. Senzibiliziranima na ovakve stvari, ljudima koji televizijske spotove protiv nasilja u obitelji ne smatraju samo smetnjama usred večernjeg filma i koji se naprosto (i uglavnom dobronamjerno) ne žele miješati u tuđe stvari. Josef Fritzl, koliko god to jezivo zvučalo, nije usamljen slučaj. On živi među nama. Samo ga treba prepoznati.
Nažalost, iskustvo nam govori da će ga svi zaboraviti već treći dan nakon izricanja presude, čim se slegne prašina i medijska karavana ode iz grada. Kao što smo već zaboravili kako se zove onaj tip koji je devet godina u podrumu držao Nataschu Kampusch (uz pomoć Googlea: Wolfgang Priklopil). Čekamo novi slučaj koji će nam odvući pažnju, zadovoljiti zatomljenu strast za bizarnostima, ali više od svega, uvjeriti nas kako u usporedbi s Fritzlom zapravo uopće nismo tako loši.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: AFP, Bild