Drugi krug predsjedničkih izbora u Hrvatskoj bit će vjerojatno jednako dosadan kao i drugi krug 2005. godine, kada je praktički istu prednost kao Zoran Milanović danas i postotni rezultat imao tadašnji predsjednik Stjepan Mesić pred HDZ-ovom kandidatkinjom Jadrankom Kosor.
Tada je vrijeme bilo relativno mirnije, a neke podjele su bile čak i stišanije, pa je samim time drugi krug bio još dosadniji. U međuvremenu, naročito od ulaska Hrvatske u EU i Karamarkova skretanja HDZ-a udesno, podjele su se intenzivirale, pa smo onda imali i predsjedničke i parlamentarne izbore 2015. godine jako u znaku podjele na tzv. "lijevu" i "desnu", odnosno "crvenu" i "plavu" Hrvatsku.
Akteri te podjele bili su na predsjedničkim izborima Ivo Josipović i Kolinda Grabar-Kitarović, a na parlamentarnima Zoran Milanović i Tomislav Karamarko. Bilo je i drugih aktera – čitav niz "trećih opcija" koje su nastale, više ili manje, kao pobuna protiv tog "duopola". Dijelom su i predsjednički izbori 2019./20. bili u znaku tih podjela, ali znatno manje intenzivno nego nekoliko godina ranije. To je bar djelomično posljedica Plenkovićeva obuzdavanja stranačke desnice i "stabilokracije", koju obilježava službeni antinacionalizam vladajuće stranke, inkluzivnost prema manjinskim opcijama (što je bila karakteristika HDZ-a i u vrijeme Sanadera i Kosor) i vjerno praćenje smjera koji diktira Bruxelles i ostale institucije tzv. "kolektivnog Zapada" (tzv. "plenkistički eurointegralizam").
Vječni sukob Milanovića i Plenkovića
S druge strane, predsjednički mandat Zorana Milanovića obilježen je stalnim sukobom s predsjednikom vlade RH Andrejem Plenkovićem, najviše po dvjema osnovama: HDZ-ovoj "zarobljenosti" državnih institucija (standardna kritika "korupcije i klijentelizma", što je mantra baš svake političke opcije) i Plenkovićevom "dodvorništvu" prema institucijama "kolektivnog Zapada".
Milanović je tako, kao predsjednik RH, zauzeo poziciju opozicije vladajućem HDZ-u po pitanju onoga oko čega se svi ne-HDZ-ovci mogu složiti (korupcija i klijentelizam) i po pitanju – suverenizma – upravo onoga što je glavni program svih mogućih desnih opcija i političara koji su nastajali zadnjih godina, ponajviše kao reakcija ne toliko na nominalnu "ljevicu" koliko na Plenkovićev HDZ.
Naravno, te su desne opcije itekako svjesne da na razinu izvršne vlasti ne mogu doći bez HDZ-a, pa će u parlamentarnoj bitci, kad se dijele ulozi vlasti, nekako naći kompromisnu riječ s omraženim Plenkovićem (znamo, evo, Domovinski pokret, prije opozicija, sada je u vlasti skroz utopljen u HDZ, nakon samo nekoliko mjeseci). Sve to pod uvjetom da se međusobno ne rascjepkaju na milijun frakcija, kakav je trenutno slučaj s hrvatskom desnicom.
Što može više poći po zlu za Dragana Primorca?
U tim uvjetima i okolnostima održavaju se ovi predsjednički izbori. U drugom krugu je s uvjerljivom prednošću iz prvog kruga Zoran Milanović, koji je, sasvim očito, zadržao više-manje sve svoje tradicionalno biračko tijelo. I to je zadržao unatoč svemu što je rekao u predsjedničkom mandatu protiv čitavog niza tzv. "lijevoliberalne" javnosti – oni su mu izgleda opet sve oprostili – možda je najeklatantniji primjer toga posve otvoreni poziv Ivane Kekin da se u drugom krugu glasa za Milanovića, a najbizarniji primjer podrška Dalije Orešković i Marijane Puljak, koje je Milanović krajem 2020. prilično mizogino izvrijeđao.
Pritom je Milanović dobio i nemali broj drugih glasova - mnogih politički nejasno definiranih, ali i nacionalno-konzervativno orijentiranih desničara - koji su dovoljno pragmatični da vide kako je jedini Milanović taj koji može "veleizdajničkog" Plenkovića i "briselaše" dovoljno jako iritirati, a da to nisu, primjerice, deklarirano desni kandidati poput Jonjića, Bulja i Lozo.
U drugom krugu je i kandidat (tog i takvog, "plenkističkog") HDZ-a Dragan Primorac koji se, isto sasvim očito, odlučio za zastarjelu i pogrešnu taktiku "kevinih jama" protiv Zorana Milanovića. Pa, što može više poći u tom slučaju po zlu za Dragana Primorca, koji je ionako u velikom zaostatku?
Taktika "kevinih jama"
U ovom su kontekstu "kevine jame" metonimija za buđenje tema iz prošlosti koje bi trebale izazvati polarizaciju na lijevo-desnu, odnosno crveno-plavu Hrvatsku, tj. narodski rečeno na "ustaše i partizane". U žešćoj varijanti (koja je bila prisutna za vrijeme Karamarka) to je stvaranje atmosfere građanskog rata, prizivanjem duhova prošlosti.
Sada tako Primorac, kandidat nesuverenističkog HDZ-a, nastoji protiv ovog i ovakvog Milanovića forsirati priču da potonji nije "dovoljno Hrvat", da je neprijatelj hrvatskih branitelja, da slavi Tita i Jugoslaviju i slične stvari iz standardnog repertoara hrvatske desnice (doduše, zna tome pridodati i neke suvremenije desne teme, poput npr. rodne ideologije, ali to mu još manje stoji), e kako bi prikupio sve te glasove (vjerojatno one koje su išli Jonjiću, Bulju, Lozo i dijelom Selak Raspudić) za drugi krug. Uzimajući u obzir sve gore ranije navedeno, ne čini li se to kao sasvim promašeno?
Protiv ovog i ovakvog Milanovića ("hrvatskog Trumpa", kako ga, ipak neuko, naziva navodno ugledni Politico.eu), koji je u velikoj mjeri razbio crveno-plavi zid te okupio vrlo heterogenu skupinu birača, ne može se baš ići taktikom "kevinih jama", ne funkcionira više, to je passé, to je "so 2015..." Zar je Primorac prespavao zadnjih 8 do 10 godina hrvatske političke drame? Da ne govorimo o tome koliko je tek komično i bizarno kada antinacionalist Plenković počne "hrvatovati" i verbalno grmjeti – to pomalo podsjeća na razrednog štrebera koji sad odjednom odluči prijetiti jačim dečkima, "fakinima", govoreći im: "Ej, mali, hoćeš problema??!"
Zadnji džoker HDZ-a
Da će Primorac tako krenuti, zapravo i ne čudi. Naime, to je i dalje zadnji "džoker" HDZ-a – kada ne možeš ništa drugo, onda daj o braniteljima, hrvatstvu, svetinjama, uznicima itd., u nadi da će ti biračko tijelo, pred prijetnjom "crvene nemani", oprostiti i Pupovca, i Istanbulsku konvenciju i poslušništvo prema "stranim centrima moći".
Samo je problem taj što "crvene nemani" ovaj put nema, ako je je ikada i bilo, naročito ne u liku Zorana Milanovića. Primorac se mogao (pa "app" – "ako prođe, prođe") zadržati na taktici iz rane kampanje, zapravo pretkampanje, onda kada je onako pristojno, uglađeno, "veleumno" i uštogljeno buljio u Matisseovu skulpturicu naglašavajući kako je zbog toga silno ponosan i počašćen.
Da, s time je, iako bizarno, ako ništa drugo, bar pokušao igrati na filistarski, malograđanski sentiment – onaj koji jako pati od pristojnosti i obrazovanosti u politici, nasuprot "nepristojnim uličnim dečkima" poput Milanovića. Kad već tako kreneš, makar riskantno i bizarno, budi u tome dosljedan i dalje, jer ti nitko neće previše vjerovati kad odjednom postaneš fakin, fajter, manga, huligan – tada će ti se samo smijati!
To se inače uči po školskim hodnicima i na igralištima, na ulici, u kvartu... To je očito nedostajalo Primorcu, a sigurno nije Milanoviću.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala