ALTERNATIVNA povijest jeseni 1991. Nakon što je napredovanjem preko 200.000 hrvatskih branitelja slomljena oružana pobuna u Kninu, Jugoslavenska narodna armija i pobunjenici počinju napad na Slavoniju. Nakon nekoliko dana hrvatske jedinice zaustavljaju neprijatelja i počinju kontranapad.
Ceste su pune napuštenih tenkova i zapaljenih kamiona JNA, a nakon suludog bombardiranja hrvatskog teritorija iz Srbije, grupa gardijskih brigada nastupa prema Šidu i dalje Sremskoj Mitrovici. Druga grupa brigada zauzima Apatin i preko Sombora kreće na Zrenjanin. Nakon tri dana dolazi do poznate Šumadijske bitke, gdje su brojno nadmoćne hrvatske snage uništile kompletnu Prvu gardijsku diviziju JNA kod Valjeva i krenule na zaokruženje Beograda.
Istovremeno jedinice JNA pokušavaju prodrijeti prema Dubrovniku, no zaustavljaju ih spremne domobranske pukovnije desetak kilometara prije grada. Na kratkoj graničnoj liniji Hrvatska je postavila 30.000 boraca s brojnim naoružanjem. Za to vrijeme pet potpuno opremljenih gardijskih brigada preko Trebinja kreće na Nikšić i Bijelo Polje, što dovodi do prevrata u Crnoj Gori i nereda na Kosovu - proglašava se neovisno Kosovo, a Hrvatska avionima šalje 2000 komandosa u pomoć novom savezniku. Vodstvo JNA se raspada, a Slobodan Milošević bježi automobilom do Niša, odakle helikopterom uz dio državnog zlata leti na Krf te dalje u Rusiju. Hrvatska vojska predaje upravljanje Srbijom Ujedinjenim narodima.
Da smo zaista imali preko pola milijuna branitelja, Domovinski rat bi otprilike tako izgledao. Potpuno uništenje agresora, slično onome što se 1945. dogodilo Njemačkoj.
Svatko tko je bio na prvim linijama znat će koliko je malo branitelja bilo
Istina je sasvim, sasvim drugačija. U kolovozu 1991. Vukovar je branilo ni 1000 ljudi, dok je pred pad grada taj broj narastao na najviše 2000 ljudi u samom gradu, a na cijelom vukovarskom bojištu oko 6700 ljudi. U bici za Dubrovnik 6. prosinca 1991., u utvrdi Imperial koja je kao obrambeni objekt iznad Dubrovnika sagrađena još za Napoleonove vladavine, nalazio se, u zapadnom krilu utvrde, oko 21 branitelj iz Dubrovnika, a u središnjem dijelu je bilo 13 pripadnika HOS-a. I to je to. Ključne položaje u ključnim bitkama branilo je često po par desetaka ljudi.
Činjenica da po zadnjim podacima imamo 513.140 branitelja, a broj im tehnički još može rasti, uvreda je onima koji su u tim teškim trenucima stvarno branili Hrvatsku. A tih je bilo malo.
Naravno, uvijek se može reći da su se neki demobilizirali, neki novi mobilizirali, nismo svih pet godina rata imali istu strukturu vojske ni iste ljude, ali preko pola milijuna je totalno nerealno. S obzirom na to da su većina veterana muškarci, koliki je to postotak uopće vojno sposobne muške populacije? Toliko ljudi front jednostavno nije vidjelo.
Naravno da u ratu postoje brojni poslovi gdje se uvelike pomaže obrani, od ljudi koji rade u logistici do onih koji osiguravaju energetsku mrežu, rade na servisima oružja i vozila ili rade čisto administrativne poslove, no nisu svi koji su na bilo koji način uključeni u obranu Hrvatske bili branitelji. Treba, naravno, dati priznanje ljudima, postoje odličja i medalje za to, ali braniteljski status, zašto? Radi glasova?
Ponavlja se priča sa zakašnjelim partizanima
Netko tko rješava braniteljski status 2021., četvrt stoljeća nakon zadnje bitke, sličan je onima koji su rješavali partizanski borački status 1971. godine. A braniteljski status donosi određene povlastice i prava, koje, naravno, moraju plaćati oni koji rade. A tih, spremnih plaćati tuđe povlastice i prava, sve je manje, Hrvatsku napušta upravo generacija koja bi trebala najviše puniti mirovinske i socijalne fondove. Jasno je i zašto - ljudima se ne da raditi za toliko drugih koji bi živjeli na njihovom radu.
Slažem se, naravno, da treba dati odgovarajući status i naknade ljudima koji su proveli po par godina u najtežim uvjetima braneći ovu zemlju, no tih nije bilo pola milijuna. Da ih je bilo pola milijuna, agresor bi davno prije 1995. bio na koljenima.
Narodnooslobodilačka armija Kine ima negdje 2.2 milijuna ljudi, dakle broj hrvatskih branitelja jednak je četvrtini kineske vojske! Kopnena vojska Sjedinjenih Američkih država, istina, bez Nacionalne garde i rezervi, ima negdje 485.000 pripadnika aktivnog vojnog osoblja (ukupno je nešto ispod 1.4 milijuna aktivnog osoblja u svim granama američke vojske). Pola milijuna ljudi je sila za vođenje rata na drugom kontinentu, ne za obranu jedne ipak male zemlje.
Prvo su dragovoljce praktički izjednačili s ostalima
Davno je počela ova priča, prvo laganim nestajanjem posebnog statusa dragovoljaca. To je ona šačica branitelja koji su se sami javili u obranu još u proljeće, ljeto ili jesen 1991., kada se nije znalo kojim putem će sve krenuti, kada Hrvatska nije bila priznata država i kada su se po hrvatskim gradovima još vozali u džipovima "beli opasači", vojna policija JNA.
Krenuti u obranu takve nepriznate i nenaoružane Hrvatske, uz spoznaju da im u stan mogu upasti pripadnici vojne policije JNA, a da će oni sami uz slučaju zarobljavanja biti optuženi za terorizam, ipak je nešto sasvim drugo nego krenuti u rat 1993. ili 1995. u međunarodno priznatoj državi, gdje se barem u slučaju zarobljavanja dobije status ratnog zarobljenika.
Svi ti dragovoljci 1991., redom ljudi koji su u rat otišli radi ideala slobodne Hrvatske, tiho su kroz godine uklopljeni u zajedničke popise svih branitelja. Sada su uz neke nijanse svi branitelji isti - i oni koji su ratovali braneći Dubrovnik, i oni koji su ratovali oko Vukovara, i oni koji su u nekom stožeru ratovali s lošom klamericom.
Inflacija branitelja nije slučajna
Nije ništa slučajno napravljeno - one koji su se stvarno borili je bilo potrebno politički oslabjeti i marginalizirati. To je jako dobro napravljeno slanjem u prijevremene mirovine i rascjepkanošću na stotine udruga koje financijski ovise o politici.
Sada kada status branitelja ima preko 513.000 ljudi, on ne znači gotovo ništa osim državne rente kojom se kupuju glasovi. Ponavljam, ovo davanje statusa svakome tužno je i sramotno zbog onih koji su u ljeto 1991. godine - ne znajući što će biti s njima, njihovim obiteljima i njihovom imovinom, dok je JNA još bila u gradovima, a Jugoslavija jedini međunarodno priznati subjekt - krenuli u borbu s lovačkom puškom ili prošvercanim kalašnjikovom.
Status koji su dobili svi na kraju ne znači ništa. Status ratnika koji se dobiva više od četvrt stoljeća nakon rata, kada djeca rođena nakon rata već imaju svoju djecu, opet ne znači ništa osim kakvih malih materijalnih povlastica. I to su upravo naši političari napravili od statusa hrvatskog branitelja - od nečega što je bilo i što je trebalo biti čast i ponos napravljen je papir za sitne povlastice, papir koji ima preko pola milijuna ljudi.
Vi koji ste bili u obrani 1991. znate sasvim dobro koliko vas je bilo u rovovima. I vama hvala. No, vi znate najbolje da vas nije bilo pola milijuna. Ni tada ni kasnije.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala