U LONDONU su prosvjednici napali banke, bijesni zato što su ih financijski manipulatori zakinuli za ušteđevine i mirovine te izazvali krizu. Prije nekoliko mjeseci banke su demolirali i prosvjednici u Grčkoj. U Mađarskoj je premijer dao ostavku zbog gospodarskog kolapsa, na Islandu je bijesna svjetina prije svega ostalog spalila lutku premijera koji je državu odveo u bankrot, a u Češkoj je premijer pao zato što je vršio politički pritisak na javnu televiziju.
Američki predsjednik Barack Obama odlučio je oduzeti bonuse menadžerima čije su tvrtke uzele državnu pomoć kako bi preživjele krizu. Europske vlade provode brojne antirecesijske mjere, središnje banke smanjuju kamatne stope, predstavnici G20 zemalja u Londonu usklađuju mjere za suzbijanje globalne krize.
A Hrvatska? Ona izgleda kao mirna luka dok oko nje bjesni oluja. Kao oaza mira, blagostanja, stabilnosti, solidarnosti, razuma i povjerenja. Premijer je nedodirljiv. Vladajuća koalicija stabilna. Opozicija solidarna. Banke svemoćne. Sindikati krotki. Građani mirni. Kao da se ništa živo ne događa. Neki laik pomislio bi da je to jedina država u svijetu koja nije pogođena krizom. I doista, sve donedavno službeno i nije bila. A sudeći prema ponašanju vladajućih dužnosnika, nije ni sad.
Dobrodošli u Zemlju čuda
Hrvatska je doista Zemlja čuda. Promatrajući sve ono što se mjesecima zbiva oko nje - prosvjednici ruše banke, dok vlade padaju ili grčevito nastoje sanirati posljedice recesije - Hrvatska se ponaša kao da je se takve stvari uopće ne tiču. Mjere koje su popularno nazvane "antirecesijskima" jednostavno se ne provode jer za njih nisu izdvojena sredstva u proračunu, a čak i kad bi se provodile, ne bi puno pomogle sustavu koji se postojano ruši.
Unakaženi državni proračun prigodno je napudran kako bi se pred očima javnosti sakrili duboki ožiljci. Država uporno ne odustaje od javne potrošnje, sumanutih poticaja, infrastrukturnih projekata.
Još bolje, Vlada kao jednu od antirecesijskih mjera predstavlja nabavku skupocjenog BMW-a za potrebe premijera. Bez računa, naravno. Ministarstva i tijela državne uprave žure se pokupovati nove luksuzne automobile prije nego što država bankrotira i MMF preuzme nadzor nad potrošnjom. Jednako žurno visoki dužnosnici u jeku krize s nekretninama kupuju luksuzne stanove, uvjereni da će ih moći sami financirati.
Premijer nudi i originalno viđenje antirecesijskih mjera. Apelira na menadžere u državnim poduzećima da smanje plaće. Tek rijetki ga poslušaju. Apelira na trgovce da smanje marže. Tek rijetki ga poslušaju. Apelira na banke da ne dižu kamate i odreknu se ekstra profita. Sve se uredno ogluše. Štoviše, neke se hvale rekordnim prihodima u prošloj godini i istovremeno najavljuju povećanje kamata kako bi nastavile s rastom. Neki dižu kamate u tišini, iza leđa.
"So far, so good"
Istovremeno, Vladini dužnosnici ruše burzu najavljujući ukidanje drugog mirovinskog stupa, a novi umirovljenici odlaze u penziju s tisuću i pol kuna. Vlada jednostrano prekrši Kolektivni ugovor sa sindikatima javnih službi, a oni krotko podviju rep. Rastu krediti, rastu cijene i raste broj nezaposlenih, za razliku od životnog standarda, BDP-a i gospodarskog rasta koji postojano padaju.
Sa saborske govornice Damir Kajin, panično kako samo on to zna, upozorava da nam prijete "socijalni nemiri i juriši na bankarske i Vladine institucije", ali još uvijek ništa od toga. Nema socijalnih nemira. Opoziciji ne pada na pamet tražiti smjenu premijera. Čekaju da im on to sugerira. Sindikati ne organiziraju štrajkove i ne izlaze na ulicu. Nevladine udruge ne prosvjeduju. Ništa živo se ne događa. Sve je tiho, kao pred oluju. Koja nikako da dođe.
Znajući hrvatski mentalitet, nema sumnje da će tako i ostati. Depresija je kliničko stanje koje ne poziva na akciju. Ona izaziva apatiju i fatalizam. U depresiji ništa nema smisla, pa tako SDP priznaje kako nema smisla postavljati pitanja predsjedniku Vlade ili nedajbože pozvati na njegovu smjenu. U depresiji je teško biti i bijesan, pa su tako sindikati krotko primili na znanje da će se rezati njihove plaće dok će se milijuni trošiti na luksuzne automobile, kupovanje koalicijskih partnera i moste u zraku. U depresiji se samo čeka da muka prođe.
Kao što reče jedan domaći poslodavac, "premijer se ponaša poput čovjeka koji pada s nebodera i kod svakog kata kaže 'So far, so good'". I nekako svi priželjkujemo da što prije tresne na beton. I da cijela ova agonija konačno završi.
Hrvatska je stvorena za krizu
Kad god i što god nam se događalo, nikada se ne naljutimo. Čitamo o tome kako se Vlada pravi da krize nema, kako namjerno ne želi povući poteze koji bi ublažili njezine posljedice, gledamo kako vladajući političari bahato troše proračunska sredstva na nepotrebni luksuz, režu socijalna, ali ne i vlastita prava, sve to primamo na znanje i idemo dalje. Kao žrtva koja nakon godina zlostavljanja postaje ovisna o svom zlostavljaču. Jednostavno više ne može zamisliti život bez njega.
Nisu Hrvati za prosvjede, kao što ni svaki prosvjed ne znači demoliranje banaka. Ali ovakva količina pasivnosti, apatije i dezorijentiranosti već dugo nije viđena na ovim prostorima. Nikad, osim u ratu, situacija nije bila teža i nikada kao sada nitko ne čini manje da se ona promijeni.
Od vlasti koja kao da namjerno pogoršava stvari, preko opozicije koja lovi vlastiti rep, do sindikata i nevladinih udruga koje misle da prosvjedi odmažu, ali i same javnosti i običnih građana koji zapravo ne znaju što bi mislili i kamo se okrenuli. Ako bi kriza mogla birati zemlju u koju bi upala, onda je Hrvatska kao stvorena za nju. Mnogi se krizom koriste, malo njih je suzbija, a baš nitko se ne buni.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Index (Arhiva)