Foto: Vatrogasci Tučepi
VATROGASCI, njih tek 200-tinjak, u samo dva dana su u nezamislivo teškim uvjetima herojskom borbom s plamenom kataklizmom nošenom burom obranili Podgoru, Tučepi i Makarsku, iako se vatrena fronta neprekidno protezala od Biokova do mora, u duljini od par kilometara nepristupačnog i šumovitog prostora.
Tri turistička središta Makarske Rivijere do prije dva dana bila su glasovita po čistom moru, šljunčanim plažama i gustim borovim šumama. Ovo zadnje, nažalost, do daljnjeg ispada iz svetog trojstva kojim se ovo područje hvali u prospektima i reklamama.
Ipak, zahvaljujući malobrojnim, ali nevjerojatno požrtvovnim, sposobnim i vještim vatrogascima, u cijelom kaosu dvaju velikih, katastrofalnih požara, samo jedna osoba je lakše opečena, dok je krovište tek jedne kuće zahvatila vatra, koju su vatrogasci ubrzo ugasili.
S obzirom na to da se radi o gusto naseljenom području, s još gušćom borovinom i raslinjem, na kojem tijekom početka sezone trenutno boravi i desetak tisuća turista, a vremenski uvjeti su ljetni, suhi i vrući, dok bura opasnost od požara i potencijalnu tragediju kada požar krene čini gotovo pa izvjesnom, ovo je čudo.
Prvo je u noći sa subote na nedjelju buknulo iznad Podgore, odakle se požar proširio do susjednih Tučepa uz apokaliptične scene vatre koja od planine do mora guta sve pred sobom i nadvija se nad mjesto i ljude koji od ovakve paklene pošasti nemaju gdje nego u more. Vatrogasci nisu stigli ni sanirati to požarište ili predahnuti i pojesti nešto, a aktiviralo se novo, niti dva kilometra dalje, sada između Tučepa i Makarske.
I opet iste, jednako grozne scene vatrenog pojasa koji proždire u duljini par kilometara, a užasnuti stanovnici do par minuta ranije idiličnih mjesta, sada u očaju pred ognjenom frontom njihovu jedinu imovinu brane tankim i kratkim crijevom za zalijevanje okućnice.
Kada jednom vidite te scene i posebno ako im svjedočite, nikada ih nećete zaboraviti, kao što ćete uvijek pamtiti kako su ti dimom i pepelom obavijeni nesretnici tada prepušteni sami sebi, dok se prema njima neumitno približava gigantska lomača uz zlokobno pucketanje.
U tim trenucima s njima nisu država, premijeri, ministri, župani. Svi oni se dolaze slikati, izraziti zabrinutost ili poslati pojačanje dan ili dva kasnije. Ljudima u Podgori, Tučepima i Makarskoj to je kao da su Vukovarcima u jesen '91 rekli "izdržite još koji dan".
Jedini koji su tada uz njih i koji im ne samo pomažu da izdrže, nego nadljudskim naporima brane sve što imaju kao da je njihovo, pri tome riskirajući vlastito zdravlje i život, su vatrogasci, malobrojni branitelji od ovog daleko brojnijeg, podmuklog, nevjerojatno opasnog, učinkovitog i brzog neprijatelja.
Vjerujte, a vatrogasce i one koji su ovakve požare iskusili u to ne treba ni uvjeravati, usporedba onog što su napravili vatrogasci proteklih noći na Makarskoj Rivijeri i vukovarski branitelji dva i pol desetljeća ranije, nije nikakvo preuveličavanje.
Kao što je vatrogasce potpuno ispravno nazivati braniteljima, a njihove kolege suborcima, jer borili su se i obranili u ovom ratu, ali i onima koji će nažalost sigurno opet doći, sve dok je suša, gromova, piromana ili onih koji vjenčanja slave tako da signalnu raketu ispale u pravcu šume.
Jedina brana od ovih nepogoda i neprijatelja su vatrogasci, posebno njihove kopnene snage. Uz svo dužno štovanje i zahvalnost posadama kanadera, koje ih zaslužuju zbog njihove velike požrtvovnosti i hrabrosti, ističemo "motorizirano pješaštvo" u ovom ratu, iz prostog razloga što kanaderi ne mogu niti poletjeti, a kamoli gasiti u slučajevima kada je najteže: po noći, a posebno dok puše bura.
Bez bure bi vatrogasci oba spomenuta položaja lako riješili. Puhanje tog vjetra i do 100 kilometara na sat, koji pri tome stalno mijenja smjerove i tako vatru nosi i prelijeva nezaustavljivom silom prirode, posao i misiju vatrogasaca čini gotovo nemogućom, neizdrživom i životno opasnom.
Kao da sve navedeno nije dovoljno, dok gori borovina, sa stabala u svim smjerovima ogromnom brzinom lete buktinje šišarki i tako na još jedan način nezaustavljivo šire požar. Zato danas Makarska Rivijera izgleda onako.
Ali zahvaljujući junacima dviju paklenih noći, ne izgleda kao Portugal i nitko nije ranjen niti je poginuo, a vjerujte da je između takvog scenarija i vatre stajalo samo njih 200.
Nakon što se bura smirila, junacima s kopna neprocjenjivu su pomoć dali oni iz zraka i tako su zajedno još jednom pobijedili, iako je nakon teške bitke ostalo potpuno opustošeno i crno bojište.
Podgorani, Makarani, Tučepljani branili su svoje domove, a njihovi prvi susjedi Baškovođani, Breljani i vatrogasci iz Promajne odmah su im pritekli u pomoć. I dok su se oni borili za svoje, veliku zahvalnost mještani osjećaju prema vatrogascima s metkovskog, imotskog, omiškog, splitskog, sinjskog, dubrovačkog, šibenskog područja, koji su im dvije noći zaredom dolazili u pomoć.
Vatrogasci za ovu pobjedu neće dobiti priznanje i ordenje, po medijima će ih se spominjati malo ili nimalo, a kada ih vidite na ovim fotografijama kako potpuno iscrpljeni od neprekidnog danonoćnog gašenja spavaju na asfaltu uz rub ceste, ili dok izmoždeni, gladni, žedni sjede i bulje u prazno pod naletom vatrogasnog PTSP-a ili pak dok gledate snimke kanadera koji se zalijeću u Biokovo da bi bacali vodene bombe na šumu koja gori, sigurno vam prođe kroz glavu: Pa što im to treba?!
Posebno u državi i vremenu u kojem su junaci, heroine i zvijezde ljudi-bankomati, mafijaši, pokvareni političari, debelo potkoženi odvjetnici, a lože rezervirane za ubojice.
Ali u isto to vrijeme i u istoj toj državi, heroji koji ne zarađuju desetke milijuna i koji se nisu uhljebili u Vladi, su među nama.
Osim kada je požar, a mi stotinama kilometara dalje udaramo tužne emotikone na fejsu gledajući vatrenu katastrofu na ekranu, dok oni usred mraka i huka bure, obasjani tek rotirkom i plamenom, grčevito stežu šmrk i pouzdaju se samo u suborca do sebe kako bi spasili nas i naše.