POMIRILI smo se s tim da nisu mogli (ili htjeli) osuditi Miroslava Kutlu, ali kako nisu uspjeli (a htjeli su) osuditi Ivana Heraka, e to nam stvarno nije jasno. Za tog žrtvenog jarca kriminalne privatizacije ražanj su već bili pripremili njegovi kolege iz zadnje Tuđmanove garniture. Bivši ministar turizma uhićen je doslovno nekoliko sati nakon što je Matešina vlada održala svoju zadnju sjednicu 2000. godine. Sve su mu već spakirali Ivan Penić i drugovi, nova vlast trebala je samo lupiti sudskim čekićem i Herakom isprati sva zla privatizacije iz mračnih devedesetih.
A onda se pravosudna agonija otegnula na punih osam godina. Prvo suđenje započinjalo je šest puta, Herak je promijenio 11 branitelja i desetak puta podnio je zahtjev za izuzećem državnog odvjetnika ili suca. Do osuđujuće presude čekalo se četiri godine, do oslobađajuće iduće tri. Da bi prije nekoliko dana Vrhovni sud konačno prekinuo to pravosudno mučenje i definitivno oslobodio Heraka bilo kakve krivnje.
Milijun i pol kuna
A da se barem radilo o nekakvoj krivnji vrijednoj silnog natezanja. Sve u svemu, Heraka se teretilo da je kao ministar turizma u Matešinoj vladi pronevjerio - pazite sad! - čak 400 tisuća njemačkih maraka. Ili 200 tisuća eura. Ili milijun i pol kuna. Hej, milijun i pol!
Za Miroslava Kutlu to je sitniš za kojim se ne bi sagnuo da mu ispadne pod noge. Za cjelokupni plijen pokraden u hrvatskoj privatizaciji - kalkulira se da je oko šest milijardi kuna izneseno iz Hrvatske - to je sitnije od zrnca prašine koja se digla za pljačkaškom bandom. I kad je već Kutle izbjegao deset tužbi zbog stotina upropaštenih poduzeća i milijardi nestalih kuna - u skladu s logikom "što krupniji, to otporniji" - i kad se već po zatvorima motaju tek neke sitne ribe, poput Marka Marčinka i Željka Miketića, nevjerojatno je da se i taj nesretni Herak iskobeljao iz nemilosrdnih ralja hrvatskog pravosuđa. Koje inače poput kita proždire samo plaktone, dok krupnu ribu ostavlja na miru.
I to nije sve. Herak još pored svega traži zadovoljštinu zbog pretrpljene pravosudne agonije. Gonilo ga se zbog milijun i sitno kuna, a on sad traži - dva! Reklo bi se, svi računi kad-tad dođu na naplatu. I to uglavnom na račun države.
Herak je vlasti serviran na pladnju
Herak je koalicijskoj vlasti serviran na pladnju. Trebao joj je poslužiti kao uvertira u sezonu lova na kriminalne tajkune. Javnost je očekivala da nova vlast ispuni obećanja i ona je krenula od prvog na koga se spotakla. Mjesec dana kasnije uhićen je i Miroslav Kutle, pa se doista činilo kako nova vladajuća metla žestoko čisti.
Kutle je brzo pušten iz Remetinca, Herak je u pritvoru ostao više od godinu dana. Prema svim najavama, presuda nije bila sporna. Upitna je bila samo visina kazne koju će mu sud odrezati. I kako su s liste procesuiranih jedan po jedan otpadali veliki tajkuni, svi su se držali Heraka k'o pijan plota. Mislilo se da je makar on "zicer", da će barem njega uspjeti osuditi kad već nisu gomilu drugih, na čelu s Kutlom. Iako je javnosti bilo jasno kako je on prvenstveno mamac podmetnut pod noge novoj vlasti kako bi skrenuo pažnju s ostalih, mislilo se "bolje jedan, nego nijedan".
"Jedan k´o nijedan"
Ali vidi vraga! Ispalo je "jedan k'o nijedan". I taj jedan (milijun) mogao bi se pretvoriti u dva. Za humanitarne svrhe i pranje obraza nevinom ministru turizma koji je promijenio tri stranke (iz IDS-a izbačen zbog navodnih pronevjera, a iz HSLS-a otišao zbog viška ambicije), da bi se krajem devedesetih skrasio u HDZ-u. Valjda da pokupi mrvice. Nikad sudski nije dokazano da je novcem ministarstva turizma, preko nekih hotela, pokrivao dugove svoje supruge, za što su navodno postojali i dokumenti.
Ali moramo priznati da nas nije to jako pogodilo. Kad smo se već naviknuli živjeti sa spoznajom da Kutle nije odgovarao za svoje milijune (a vjerojatno i neće), naviknut ćemo i na činjenicu da nije odgovarao ni Herak za svoje tisuće. Uostalom, samo su četiri tajkuna pravomoćno osuđena zbog kriminala: zagorski "mecena" Željko Miketić, žrtvovani bankar Marko Marčinko (lažno proglašen "petim ortakom"), slavonski poduzetnik Vlado Zec i poslije dugo natezanja, Leon Sulić iz Croatiabusa. Par njih još čeka pravomoćnost presude, dok ostatak ekipe planira nove poslovne avanture ili pak ljubomorno čuva svoje off-shore račune. O premijerima, ministrima, šefovima Fonda za privatizaciju iluzorno je (gotovo nepristojno) ovdje razmišljati.
Ulaziti po tko zna koji puta u razloge koji su omogućili ono što predsjednik Stjepan Mesić i dan-danas smatra nemogućim - "savršeni zločin" - zaista nema više smisla. Naslušali smo se raznih obrazloženja: o isprepletenosti kriminala, biznisa i politike, o korumpiranosti sudstva, nesposobnosti pravosuđa, nemuštosti policije, nedostatku političke volje... Pa čak i o "otupljenoj oštrici penalnog sustava", pri čemu suci s protekom vremena sve blaže gledaju na težinu optužbe. Ali mnoge tajkune ta oštrica nije ni dotakla. Kao da je netko proglasio opću amnestiju na kriminal u privatizaciji. Puj pike ne vrijedi! Ajmo sve ispočetka.
I zamislite, stvarno je krenulo ispočetka. Može li nas itko uvjeriti da neće isto završiti?
Screenshot: HRT