ČISTA tuga spopadne čovjeka kada vidi kako su hrvatski generali, sve ratnik do ratnika, ustali falsificirati vlastite biografije. Pod pismom Hrvatskog generalskog zbora koje je ovog tjedna razaslano redakcijama, a ispunjeno je gotovo svim općim mjestima desničarske interpretacije Drugog svjetskog rata i, posebno, poraća, ugledali smo imena Davora Domazeta Loše, Žarka Tole i, nažalost, Rahima Ademija koji se činio imunijim na tipične političke devijacije hrvatskog vojnog vrha.
>> Umirovljeni generali poslali pismo: Nećemo nasjedati ustaškim i udbaškim pričama
Zašto se nositelji zločinačkog sustava ne ispričaju Loši?
Čitamo kako hrvatski generali objašnjavaju da je "pozdrav 'Za dom spremni' nastao puno prije osnutka ustaškog pokreta" i da su se njime "u ustaškoj vojnici služili svega godinu dana", gledamo rečenicu u kojoj stoji da u "dublje povijesne raspre ne želimo i nećemo ulaziti, kao i što nećemo nasjedati ustaškim, kosovskim, udbaškim, partizanskim i drugim antihrvatskim pričama", pa zatim i cijeli pasus o partizanskim zločinima nad Hrvatima i o tome kako od 1945. do 1990. i uspostave Republike Hrvatske "nisu prestajala stradavanja svih onih koji su se usudili reći zlu da je zlo“ i da se "nikada, ni zločinački komunistički sustav bivše tvorevine FNRJ, SFRJ, ni nositelji toga sustava nisu ispričali za te monstruzone masovne zločine", pa se pitamo što je točno hrvatskim generalima Loši, Toli i Ademiju? Je li ih pritisnula teška amnezija ili su pažljivom upotrebom škara iz vlastitih biografija izbrisali ono što su radili do 1990. godine?
Ili je nešto gadnije?
Ako je, naime, do dolaska na vlast Franje Tuđmana i jataka ovdje vladao totalitarni mrak i golo antihrvatsko nasilje, netko ga je morao utjerivati oružanom prisilom. A taj netko bili su milicija i Jugoslavenska narodna armija s oficirima poput Loše, Tole, Ademija, a možda i još nekog od potpisnika, mrkih hrvatskih generala.
Drugovi Lošo, Tole i Ademi i gospoda Lošo, Tole i Ademi
Da ste, primjerice, 1988. godine pred drugom Lošom i njegovim kolegama izgovorili nešto od onog što danas pišu gospodin Lošo i njegovi kolege, na vas bi se, više nego sigurno, obrušili "nositelji" tog "zločinačkog komunističkog sustava". Drugovi Lošo, Tole i Ademi ili netko od njihovih radnih kolega. Svaki sustav počiva i na vojsci, ona je jedan od potpornih stupova demokracija i nedemokracija, pa bi gospoda Lošo, Tole i Ademi svoje probleme s nositeljima "zločinačkog komunističkog sustava" trebali rješavati pred ogledalom, a ne u javnim pismima.
Nacionalističko retuširanje biografija
Malo je hrvatskih nacionalista starijih od 45 godina koji barem malo ne retuširaju vlastitu biografiju. I na to smo se već nekako navikli, postalo je prirodno, pa onda bude smiješno čitati kako se Miroslava Škoru predstavlja velikim komunistom, jer je osamdesetih nakratko vodio nekakvu komisiju za kulturu, kao što je i smiješna, pa i tužna, njegova priča da ni u pionire nije primljen, jer je imao upalu pluća, a trebala je svjedočiti da je bio duboki "unutarnji emigrant" u nenarodnom sustavu. Trideset godina hrvatski nacionalisti kroatiziraju vlastitu prošlost, veličaju svoj, nerijetko nepostojeći, konflikt sa socijalističkom državom, predstavljaju se kao žrtve.
Ipak, podvig Loše, Tole i Ademija s malo čime se može mjeriti. Oni, naoružani čuvari bivšeg poretka sada kao umirovljeni čuvari aktualnog poretka traže ispriku čuvara bivšeg poretka nazivajući ih zločinima.
Poirot, ako možeš, riješi ovo.