Stanovnici kibuca Be'eri u Izraelu su za njega znali reći da bi bio previše savršen da nije smješten tako blizu Pojasa Gaze. "Bila je to šala, nešto što smo govorili jer je Be'eri tako lijep. Savršeno mjesto za odrastanje djece. Zalazak sunca je prekrasan, polja su zelena, ima sve što želite", rekao je Lotan Pinyan za CNN.
Be'eri je od Gaze udaljen nekoliko kilometara te je kibuc često znao biti meta Hamasovih raketa koje je najčešće presrela izraelska obrana. "Rakete su do sada bile jedina mana inače idiličnog mjesta, rekao je Pinyan". No, u subotu rano ujutro su Hamasovi militanti upali u Be'eri i počinili masakr. Ubili su više od 120 stanovnika, uključujući djecu, a ostale su oteli. Znali su zapaliti kuće i ubijati ljude koji su pokušali pobjeći od požara. Pljačkali su, krali i uništavali sve što su mogli.
"Počeli smo primati poruke da su teroristi u kibucu"
Sve je počelo sa sirenama. Zajednica od oko 1100 stanovnika probudila se u 6:30 ujutro, kada se oglasio alarm za raketni napad. "Ali bilo je nešto čudno. Navikli smo na bombardiranje, znamo kako to zvuči. Ali ovo je bilo drugačije. Zvučalo je kao pucnjava, nije prestajalo. Onda smo nekih 45 minuta kasnije počeli primati poruke da su teroristi u kibucu", rekla je Michal Pinyan, Lotanova supruga.
S druge strane kibuca, Thomas Hand je dobio iste zastrašujuće poruke o teroristima koji provaljuju u kuće njegovih susjeda. Sve o čemu je mogao razmišljati bila je njegova osmogodišnja kći Emily koja je prespavala kod prijateljice.
Hand je došao u Be'eri prije 30 godina kao volonter, planirao je ostati nekoliko mjeseci, ali nikada nije otišao. Njegova supruga, Emilyna majka, umrla od raka prije nekoliko godina, te su on i kćerkica živjeli sami.
Zajednica je blisko povezana; stanovnici su za CNN rekli da zajedno jedu obroke i dijele sve, uključujući i plaće koje idu u zajedničku blagajnu i ravnomjerno se raspodjeljuju među obiteljima. Kada su se u subotu u 6:30 oglasile sirene, Hand nije bio osobito zabrinut; alarmi nisu neuobičajeni u kibucu. Emily je prespavala kod prijateljice i bio je siguran da će oboje djece biti sigurno.
"Da sam znao... Mogao sam možda otrčati, uzeti Emily"
"Sve dok nisam čuo pucnjeve. Ali već je bilo prekasno. Da sam znao... Mogao sam možda otrčati, uzeti Emily i njenu prijateljicu, majku, odvesti ih sebi. Ali kad sam shvatio što se događa, već je bilo prekasno", ispričao je Hand. Nije mogao stupiti u kontakt s njima, a nije mogao ni izaći jer su kibuc već tada preplavili naoružani militanti.
Obitelj Pinyan je nakon što je primila poruke o upadu militanata pobjegla u najsigurniju sobu u kući, no naišli su na problem. Vrata se nisu mogla zaključati iznutra. Naime, sve izraelske kuće izgrađene nakon 1993. godine moraju imati sklonište, takozvane sigurne sobe, ali su one dizajnirane da izdrže eksploziju, a ne oružani upad.
"Uzeli smo sve što smo pronašli u sigurnoj sobi i zamotali za kvaku. Zavezali smo to za prozor, a zatim stavili stolicu i osigurali je bejzbolskom palicom", rekao je Lotan. Zatim su čekali dolazak vojske. Kibuc ima svoj volonterski hitni odred, 15-ak ljudi koji bi trebali štititi zajednicu od opasnosti dok ne dođe vojska.
S obzirom na to da je vojna baza udaljena samo nekoliko minuta, svi su mislili da će Izraelske obrambene snage (IDF) doći svakog trenutka. Ali to se nije dogodilo. "Čekali smo oko 20 sati, bez hrane, bez vode, bez toaleta. A djeca nikad ništa nisu tražila. Ni jednom", kazala je Michal.
Iz IDF-a su objasnili da su im trebali dani da ponovno zauzmu kontrolu nad kibucom. Kako bi spasili Pinyanove, 15 vojnika je okružilo njihovu kuću i otpratilo ih na sigurno mjesto; dok su u kibucu još uvijek trajale borbe.
Lotan je pokrio djeci oči kako ne bi vidjela mrtva tijela. "Vidjeli smo ih, sve njih, vojnike, članove kibuca i teroriste. Bilo je to kao da je netko posuo sezam po cijelom kibucu. Gdje god smo išli, bilo je tijela", ispričao je Lotan.
Čekanje uz Mrtvo more
Izraelska vojska je velik broj onih koje je uspjela spasiti iz kibuca evakuirala u hotel na obali Mrtvog mora. Među njima je bio Thomas Hand, koji je sljedećih nekoliko dana proveo čekajući na vijesti o Emily.
"Došlo je dvoje ljudi iz kibuca, tim liječnika, psihijatara, socijalnih radnika. Oni su mi rekli da su je našli, da je mrtva. Kazali su mi to nježno, ali brzo, jer su imali puno ljudi s kojima treba razgovarati. Osjetio sam olakšanje", rekao je Hand.
"Jer to je bilo nešto najbolje što joj se moglo dogoditi kada je već došla u njihove ruke. Mogla je biti ili mrtva ili u Gazi. Jer znam što rade ljudima u Gazi, to je gore od smrti. To je gore od smrti", kazao je.
"Kako bi je tamo tretirali? Ne bi imala hrane ni vode. Bila bi u nekoj mračnoj prostoriji s tko zna koliko ljudi. Bila bi u strahu svake minute, svakog sata, a možda i godinama. Tako da je smrt bila blagoslov. Apsolutni blagoslov", navodi Hand.
"Moramo se vratiti i obnoviti mjesto i zajednicu"
"U ovom ludom svijetu, evo mene koji se nada da mu je kći mrtva. Prijateljice od Emily su me pitale gdje je ona, što joj se dogodilo. Ja sam im odgovorio da ne znam. Ali su onda vidjele svoje roditelje kako me grle, plaču. Djeca su pametna", dodao je.
Michal Pinyan je saznala da su joj teroristi ubili roditelje. Njihova tijela su identificirali susjedi. Međutim, vlasti su od nje zatražile uzorak DNK za službenu identifikaciju, što bi moglo potrajati. "Ne znamo što sada. Nitko ne govori o sahranama. Nemamo kamo otići. Kibuc je sada zatvoren", rekla je.
No, ona vjeruje da će se Be'eri biti obnoviti. "Trebat će nam puno, puno, puno snage, fizičke i emocionalne, da se vratimo. Ali vratit ćemo se, to nije upitno. Rekli smo djeci da ne smijemo dopustiti da brod potone. Moramo se vratiti i obnoviti mjesto i zajednicu. A nakon toga možemo odlučiti, kao obitelj, što ćemo dalje", rekao je Lotan.