O UTAKMICI između Rusije i Hrvatske, koja se upravo odigrava u Sočiju dva dana nakon što su ruske državne banke preuzele polovicu udjela u Agrokoru, šahovski velemajstor i žestoki kritičar Vladimira Putina, Gari Kasparov, rekao je da “vjeruje u slučajnosti, ali vjeruje i u KGB”.
>>Kasparov o ruskom preuzimanju Agrokora: Vjerujem u slučajnosti, ali i u KGB
Kasparov, naravno, aludira na to da je ruski predsjednik bivši agent KGB-a i da ovom golemom zemljom i 27 godina nakon raspada Sovjetskog Saveza vlada klika bivših i sadašnjih špijuna iz KGB-ove škole. NKVD, KGB, FSB, GRU - kako god glasio akronim, tvrde Kasparov i drugi kritičari Putinovog režima, Rusija je i dalje pod presudnim utjecajem tajnih službi i njihovog hladnoratovskog mentaliteta.
Iako se zasigurno ne slaže s Kasparovim, i savjetnik predsjednika uprave Sberbanka za Agrokor, Maksim Poletaevu, u intervjuu o Agrokoru je znakovito rekao da ovaj nogometni susret Hrvatske i Rusije “nije slučajan, sve što radimo u životu nikad nije slučajno i interesantno je da su se sudbine Agrokora i Hrvatske ispreplele i manifestirale i u nogometu”.
Iz te perspektive je posebno zanimljiv nastavak komentara koji je Kasparov dao na Twitteru: "Pustimo nogometne zavjere, ali uvijek upamtite da svaka ruska banka, kompanija ili oligarh u konačnici služe Putinu. Veze su uvijek tu, čak i ako su nevidljive na početku." Je li zaista tako? I kako je bivši KGB-ovac Putin uopće postao gospodar Rusije, drugi najdugovječniji nakon Staljina i ako ne najmoćniji, onda zasigurno drugi najmoćniji čovjek svijeta?
Odrastao u sitnom stančiću s još petero ljudi
Jedno je sigurno: Putin, koji je rođen 1952., dogurao je vrlo daleko od dječaka iz Lenjingrada, današnjeg Sankt Peterburga, gdje je živio u malenom sovjetskom stančiću u neimaštini, kao i stotine milijuna podanika sovjetske “radničke utopije”. Dvoje starije braće mu je umrlo prije nego se on rodio - brat Viktor od dizenterije za vrijeme opsade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu. Stan u kojem je mali Vladimir živio s roditeljima dijelilo je još troje ljudi.
Putinova majka Marija bila je tvornička radnica, a otac Vladimir bio je mornar na podmornici, da bi s početkom nacističke invazije SSSR-a bio prebačen NKVD-ov “bataljun za uništenje”. O prirodi ovog tajnog odreda dovoljno govori sljedeći citat iz službenog opisa: “Svatko tko izravno ili neizravno pomaže neprijatelju mora biti pronađen i istrijebljen.”
Možda zbog toga nije čudno što je Putin također htio postati tajni agent još kao dječak, ali kako je objašnjeno u NowThis reportaži, navodno je bio previše impulzivan i nediscipliniran za takvu ulogu. Ipak, u višim razredima osnovne škole postao je zreliji. Počeo je trenirati judo i sambo, sovjetsku verziju borilačkih vještina, a u srednjoj školi učio je njemački - sve po uzoru na obavještajne časnike kakve je gledao u sovjetskim filmovima.
Kad je bio u devetom razredu, prema nekim izvještajima, Putin je samoinicijativno otišao u lokalnu podružnicu KGB-a na razgovor za posao. Viši časnik rekao je nadobudnom mladiću da se prijavi u vojsku ili upiše pravo, ali da ni u kojem slučaju nikad više ne kontaktira agenciju. Oni će se, nije bilo potrebno ni reći, javiti njemu ako to bude potrebno.
Putin je zaista upisao pravo na Sveučilištu u Lenjingradu, gdje je marljivo studirao. Upisao se i u Komunističku partiju. Na četvrtoj godini konačno je dobio poziv iz KGB-a i s 22 godine postao njihov agent. Nakon više godina obuke, poslan je da nadzire strance i zaposlenike u konzulatima u Lenjingradu. A onda je poslan u Istočnu Njemačku, u Dresden, gdje će dočekati i rušenje Berlinskog zida i raspad komunističkog Istočnog bloka. A to traumatično iskustvo obilježit će Putinov pogled na svijet sve do danas.
Iako to s obzirom na njegovu današnju moć zvuči nevjerojatno, Putin je sve do kraja Hladnog rata bio nebitni i besperspektivni sovjetski aparatčik. U Dresdenu se nije ni bavio pravim špijunskim poslom već je, kako piše autorica Putinove biografije Maša Gesen, uglavnom izrezivao novinske članke za arhivu. Na tom neuglednom zadatku, u zemlji koja je bila nisko na KGB-ovoj listi prioriteta, Putina je 1989. zateklo “događanje naroda”.
Stao sam pred masu 1989. u Dresdenu
“Mi smo narod”, izvikivali su te sudbonosne godine Nijemci kojima je bilo dosta sovjetske tiranije, opće nesigurnosti i bijede u ime komunizma. Okupljeno mnoštvo se, kao i u Istočnom Berlinu i drugim gradovima, i u Dresdenu okomilo na sve simbole komunističke vladavine, od Lenjinovih kipova nadalje. Tako je na red došla i podružnica KGB-a, u kojoj te večeri nije bilo zapovjednika, a mijenjao ga je mladi časnik Putin, koji je virio kroz zavjese, ne znajući što učiniti.
“Bio je prestravljen da će navaliti u zgradu”, kaže Gesen u CNN-ovom dokumentarcu “Power of Putin”. Policija nije više bila ni od kakve pomoći. Putin je nazvao nadređene u Moskvu da bi pitao što da radi. Nitko mu se nije javljao. Kad mu se netko konačno javio, rekao mu je jednostavno: “Moskva je tiha.” Putin je bio prepušten sam sebi. Otišao je u podrum i učinio ono što je i njegov otac činio za vrijeme Drugog svjetskog rata - počeo spaljivati tajne dokumente kako ne bi došli u ruke “neprijatelju”.
Dok su KGB-ovi dosjei još gorili, Putin je sam izišao pred bijesnu rulju i navodno im jednostavno rekao: “Unutra su naoružani čuvari. Upucat će vas ako uđete.” “Uspio se na blef izvući iz ove situacije”, kaže bivši vanjski dopisnik i urednik Economista Edward Lucas. Blef je upalio i gomila se razišla. Osim što je Putin vještinu blefiranja iskoristio još mnogo puta u svojoj karijeri, iz ove je epizode izvukao vrlo važnu pouku. “Ovo je drama koja je ostala u Putinovom umu sve vrijeme - strah narodnog ustanka”, zaključuje urednik New Yorkera David Remnick.
Stoga je, kad je deset godina kasnije došao na vlast, odlučio uspostaviti apsolutnu kontrolu nad državom. Iako demokracija nikad nije zaista zaživjela u neovisnoj Rusiji - Boris Jeljcin je došao na vlast na jedinim koliko-toliko slobodnim izborima održanim još u Sovjetskom Savezu, dok je one 1996. prema vlastitom priznanju ukrao - Putin je definitivno pokopao ruski eksperiment s demokracijom.
>> Rusija je zbog Svjetskog prvenstva centar svijeta. Znate li što se zapravo događa u toj zemlji?
Uspon u uredu gradonačelnika Sankt Peterburga
A njegov politički uspon počeo je neprimjetno, na funkciji savjetnika gradonačelnika Sankt Peterburga devedesetih. Gradonačelnik je bio njegov bivši profesor s fakulteta Anatolij Sobčak. Već 1992. je bio pod istragom gradskog vijeća zbog malverzacija s prodajom metala. No unatoč preporuci da ga se smijeni, ostao je šef povjerenstva za vanjske odnose, a zatim 1994. postao i zamjenik gradonačelnika.
Na toj funkciji se i obogatio - iako će pravo bogaćenje doći tek kasnije. No, po svemu sudeći, tih godina je na neki način i ušao u kliku ruskih oligarha i špijuna koji drže zemlju u šaci od njenog osamostaljenja. Ta je klika i izabrala Putina za Jeljcinova nasljednika. Bio je idealan upravo zbog toga što je bio relativno nepoznat i jer nije bio Jeljcinov bliski suradnik, dok ga ovaj nije postavio za zamjenika šefa ureda 1997., pa direktora FSB-a (nasljednika KGB-a) 1998., a na kraju i za premijera 1999. Jeljcin, čiji je odlazak zbog sve većih problema s alkoholom i korupcijskim skandalima klika iz Kremlja već pripremala, javno je obznanio da ga želi za svog nasljednika. O političkom kaosu iz tog vremena svjedoči podatak da je Putin bio peti premijer u 18 mjeseci.
Smjena vlasti, dosad jedina u neovisnoj Rusiji, formalno je dovršena na Novu godinu 1999. kad je Jeljcin nenadano dao ostavku, a Putin postao v. d. predsjednika. Putin se, zasigurno prema prethodnom dogovoru, odužio Jeljcinu svojim prvim predsjedničkim dekretom kojim je zagarantirao da se “optužbe za korupciju protiv predsjednika i njegove rodbine neće procesuirati”. Na sličan način su obustavljene i istrage protiv samog Putina iz devedesetih.
Došao na vlast na krilima terorizma i rata
No nepoznatom Putinu, koji je u to vrijeme imao podršku u anketama od otprilike 2%, nešto je nedostajalo za učvršćivanje vlasti. Slučajno ili ne, to nešto je dobio 2000. Kako u svom velikom članku za Guardian piše povjesničar Timothy Snyder, u rujnu 1999. Rusiju je pogodio niz terorističkih napada na stambene zgrade u više gradova, u kojima su ubijene stotine civila.
Ne samo što je ovakva ugroza nacionalne sigurnosti jako dobro došla novom predsjedniku, koji se predstavljao kao čovjek zakona i reda, za pridobivanje javnosti, nego je i sumnja brzo pala na agente FSB-a. U gradu Rijazanu nekoliko agenata FSB-a uhitili su sami njihovi kolege pod sumnjom da su postavili eksploziv. No osumnjičenici su brzo pušteni, a Kremlj je za bombaške napade optužio čečenske separatiste i islamiste, iako za to nije ponudio nikakve dokaze.
Ostalo je, kako se to obično kaže, bila povijest: Putin je pokrenuo Drugi čečenski rat i brutalno ugušio čečensku pobunu koja je osramotila Jeljcina 1996. Grozni je sravnjen sa zemljom, tisuće i tisuće civila su ubijene, u Čečeniji je uspostavljena policijska država (Putin je kasnije na vlast postavio bivšeg pobunjeničkog zapovjednika, a sad poslušnika Ramzana Kadirova), a Putinova podrška prema anketama je skočila na gotovo 50%. U atmosferi straha i uz pomoć masovne krađe glasova, Putin je glatko pobijedio u prvom krugu predsjedničkih izbora 2000.
2011. prošao zadnji vlak za rusku demokraciju
Posljednji čavao u lijesu ruske demokracije Putin je zabio na parlamentarnim izborima 2011. i predsjedničkim 2012., nakon kojih su na stotine tisuća Rusa izišle na ulice prosvjedujući zbog besramne izborne krađe. Prema evidenciji neovisnih ruskih izbornih promatrača, Putinova Ujedinjena Rusija dobila je oko 26% glasova. Prema službenim rezultatima, osvojila je više od 50% mjesta u Dumi. Putin je uredno dobio u prvom krugu izbora 2012., iako je nezadovoljstvo njegovom vladavinom tada bilo na svom vrhuncu. Prema izvještajima promatrača, deseci milijuna lažnih glasova ubačeni su među prave na ovim izborima.
Naravno da Putin nije uvažio kritike i prosvjede unutar i izvan Rusije. U skladu sa svojim paničnim strahom od ponovnog narodnog ustanka koji bi zbacio i njegov režim, poslao je policiju da se obračuna s prosvjednicima, eskalirao progon političkih protivnika i gušenje zadnjih nezavisnih medija, a za nemire i nezadovoljstvo našao još jednog prigodnog krivca - Ameriku i, pogotovo, državnu tajnicu Hillary Clinton. Clinton je, tvrdio je tada Putin, dala “signal” unutarnjim petokolonašima da krenu na ulice.
>> Zašto Rusija uopće ima izbore?
Od tada do danas konfrontacija Rusije s imaginarnim unutarnjim i vanjskim neprijatelja sa Zapada koji je žele uništiti postala je narativ kojim Putin legitimira svoju vladavinu. Politika se pokazala uspješnom - ove godine je, uz krađu glasova ili bez nje, osvojio četvrti mandat sa 77% glasova. Ostane li do kraja mandata, vladat će Rusijom do 2024. Što na to kažu njegovi pristaše? "To što ga smatraju najvećim neprijateljem Zapada znači da mu priznaju status najvećeg političara. Ako vas se boje, znači da vas poštuju", kaže ruski politički analitičar Konstantin Kalačov.
No raspad SSSR-a, koji je nazvao "najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća", Putin očito nikad nije prežalio, a njegove reprize se nikad nije prestao bojati. Samo što je pri tom upao u zamku koju si je sam postavio - koncentrirajući svu vlast u svojim rukama, otvorio je prostor za kaos nakon svog silaska s vlasti, čak i ako ostane na njoj doživotno.
Putin i oligarsi
Ono što Putinovi zagovornici često tvrde - da je Putin donio Rusiji političku stabilnost i određeni ekonomski napredak nakon tranzicijskog kaosa, opće privatizacijske pljačke i paralelnog basnoslovnog bogaćenja oligarha i bijede u kojoj je živjela većina Rusa devedesetih - donekle je točno. Jeljcin - koji je dopustio oligarsima da haraju Rusijom, poslao tenkove na zgradu Dume i ukrao izbore, zaista je potpuno podbacio kao prvi predsjednik neovisne Rusije, a SAD i svijet su mu daleko previše gledali kroz prste zbog naivnih nada o demokratizaciji i liberalizaciji Rusije i uspostave dobrih političkih odnosa.
Putin je, s tim u skladu, u početku svoju misiju predstavio kao gospodarski i politički preporod Rusije, rast životnog standarda njenih građana i povratak zemlje u ulogu svjetske sile. Impresivan rast cijena nafte i plina, o kojima rusko gospodarstvo gotovo potpuno ovisi, u tome mu je itekako pomogao u prvom desetljeću 21. stoljeća; kao i pomirljiva politika Zapada koji je uveo Rusiju u klub G8, zatvarajući oči na kršenje ljudskih prava, sve veći autoritarizam i sve agresivniju rusku vanjsku politiku, od invazije na Gruziju 2008. nadalje.
>> Ovih 10 grafova prikazuju kako je Putin promijenio Rusiju
No jedan od najtvrdokornijih mitova o Putinu je onaj da se obračunao s oligarsima i zaštitio ruski narod od njihove pljačke. Obračunao se s onim oligarsima i političarima koji su mu se zamjerili ili se drznuli otvoreno ga kritizirati, dok je onima lojalnima omogućio daljnje nesmetano bogaćenje po principu klijentelizma ili “rođačkog kapitalizma”, u kojem država ima krajnju kontrolu nad navodno slobodnim tržištem i postavlja svoje ljude, službeno ili neslužbeno, na čelna mjesta svih bitnih sektora ekonomije.
Brojke govore za sebe - u Moskvi prema Forbesu živi 80 milijardera, dok 1996. nije bilo nijednog. Više ih je samo u Hong Kongu i New Yorku. Nedaleko od bogatih metropola, Moskve i St. Petersburga, oko 20 milijuna ljudi živi ispod nacionalne granice siromaštva. Iako je broj siromašnih prepolovljen pod Putinom, to je i dalje više od desetine ukupne populacije koja preživljava s manje od 200 dolara mjesečno.
Ulogu Putina kao glavnog kuma u onome što je Kasparov nazvao “mafijaškom državom” ilustrira i anegdota koju je nedavno ispričao ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov. Pri posjetu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Moskvi, na večeri su se našli ona, predsjednik Sberbanka Herman Gref i Putin. Putin je tada upitao Grefa koliko iznosi dug Agrokora prema ruskim bankama, a ovaj mu je odgovorio da dug iznosi oko 1,1 milijardi eura. Putin je zatim upitao Grefa koliko godišnje zarađuje Sberbank, a on mu je odgovorio da je godišnja dobit oko 12 do 13 milijardi eura. Azimov kaže da se Putin nasmijao i rekao: "Koja škrtica, problem mu je jedna milijarda." A Agrokor je sada, praktički, u ruskim rukama.
Doduše, ako se vodimo službenom imovinskom karticom koju je predao prije ovogodišnjih izbora, Putin ima Ladu terenca iz 2009. i dvije sovjetske Volge iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, stan od 75 kvadrata u Moskvi, a zaradio je ukupno 38,5 milijuna rublja, odnosno 673 tisuće dolara, od 2011. do 2016. godišnja predsjednička plaća, zajedno s vojnom mirovinom na temelju staža u KGB-u iznosi mu oko 112 tisuća dolara. No dovoljno govori da su praktički svi drugi kandidati na zadnjim izborima, koji su više bili igrokaz nego pravi izbori, prema imovinskoj kartici bogatiji od njega.
Pravi razmjeri Putinovog bogatstva samo se naziru: kada je prije godinu dana svijet potresla afera Panama Papers, novine poput Guardiana ubrzo su utvrdile da su Putinovi bliski suradnici na offshore računima panamske tvrtke držali čak dvije milijarde američkih dolara.
A i to bi mogao biti tek vrh sante leda. Bivši savjetnik Kremlja, Stanislav Belkovski, 2012. je naveo da ono iznosi 70 milijardi dolara. Bill Browder, američki fond-menadžer koji je godinama poslovao u Rusiji, tvrdi da bi Putin mogao biti "težak" i do 200 milijardi dolara, što bi ga učinilo uvjerljivo najbogatijim čovjekom na svijetu. "Vidna Putinova kolekcija satova vrijedna je nekoliko njegovih službenih plaća", izjavio je Browder za CNN.
Prema dosjeu koji je 2012. sastavio Boris Nemcov, Putin ima čak 20 palača, 4 jahte, 58 aviona i helikoptera te kolekciju satova vrijednu skoro pola milijuna dolara. Nemcov je, opet slučajno ili ne, ubijen ispred samog Kremlja tri godine kasnije.
Valja za kraj navesti još jednu zanimljivost iz Putinove biografije. Jedan od kandidata na posljednjim izborima bila je Ksenija Sobčak, kći istog onog Putinovog profesora i kasnije šefa koji ga je uveo u politiku. Kako to da joj je, s obzirom na to da drži sve konce u Rusiji, Putin dozvolio da se kandidira? Mogući odgovor leži u upravo u odnosu Putina i njenog oca. Govoreći o njegovom sprovodu 2000., Sobčak se u intervjuu za BBC prisjetila: “To je bio prvi i zadnji put da su ga svi u Rusiji vidjeli kako plače. Do današnjeg dana još se sjećam i njegova reakcija me ostavila u šoku. To ga je potpuno ubilo.”
O iznenadnoj smrti njenog oca i dalje kruže glasine - da je ustvari ubijen. “Mislite li da je vaš suprug ubijen?” pitao je otvoreno novinar BBC-ja Ksenijinu majku u svojoj reportaži iz Rusije. “Ne znam”, odgovorila mu je uzdišući: “Imao je mnogo neprijatelja, a oni nisu otišli. To su ljudi koji su mislili da on gura Putina na vlast. Znali su da bi im Sobčak mogao stati na put jer je on bio jedina osoba koju je Putin slušao.”