Foto: Hina, Index
Iz Službe za medije Hrvatskog Sabora poslali su nam priopćenje i dali tumačenje prema kojem greška nije u njima. Ističu da svi dokumenti koji do njih dođu, a smatraju se tajnima, trebaju imati posebnu oznaku tajnosti. Smatraju da bi o tome trebala voditi brigu tijela koja su im dostavljala materijale.
U službi ističu sljedeće:
1. Navedeni dokumenti ne nose nikakvu oznaku odnosno stupanj tajnosti.
2. Navedeni dokumenti nisu objavljeni u petak, nego su u dnevni red Hrvatskoga sabora uvršteni 17. ožujka 2017. kada su i objavljeni na mrežnim stranicama Hrvatskoga sabora.
4. Klasifikaciju podataka obavlja vlasnik podataka pri nastanku klasificiranih podataka. Vlasnik podataka je nadležno tijelo u okviru čijeg djelovanja je klasificirani ili neklasificirani podatak nastao, dakle stvaratelj dokumenta.
U ovom slučaju odgovorna bi trebala biti Agencija za znanost i visoko obrazovanje (AZVO) koja je zadužena za izvještavanje o radu Odbora, ili eventualno sam OEZVO.
No ovdje se nećemo baviti pitanjem odgovornosti za curenje već samim dokumentima, kad su već postali dostupni, a otkrivaju mnoge zanimljive činjenice o kojima se inače moglo samo nagađati (pogledajte dolje).
Za početak podsjetimo da je OEZVO etičko tijelo koje je prošle godine predstavilo mišljenje prema kojemu je ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić plagirao dijelove svojeg znanstvenog članka objavljenog u Synthesis Philosophica 2008. Tijekom rada na tom predmetu krajem 2016. članovi Odbora, osobito njegov bivši čelnik, akademik Vlatko Silobrčić, žalili su se da su bili pod snažnim pritiscima, prozivani, nadzirani i povlačeni po medijima, da bi konačno bili prijavljeni Ustavnom sudu pod optužbom da su tijelu nezakonito proširili ovlasti, da su se time hijerarhijski postavili iznad sveučilišnih etičkih tijela, čime su navodno narušili autonomiju sveučilišta. Inicijativu za ocjenu ustavnosti pokrenulo je Sveučilište u Zagrebu, a u studenom 2016. podržao ju je i Rektorski zbor. Ustavni sud konačno je u travnju presudio u korist SuZ-a, čime je dao na znanje kako bi Odboru, koji ionako nema nikakve stvarne ovlasti u smislu sankcioniranja prijestupa, iste trebalo dodatno smanjiti.
Umanjivanje Barišićeva prijestupa
Što se to zanimljivo iz dokumenata može iščitati?
Prije svega, kako smo već rekli, OEZVO je krajem 2016. donio mišljenje da je Barišić posuđivao ideje, riječi i sadržaje od američkog autora Stephena Schlesingera. No iz tog mišljenja proizlazi da je posuđivao samo od njega, a ne i od Samuela P. Huntingtona, Carla Boggsa, Roberta Dahla i Wikipedije, koji su svi bili navedeni u prijavi protiv njega.
Takva odluka rađala je, već kada je donesena i bez novog uvida u dokumente, određene dvojbe tipa - zašto Schlesinger da, a Huntington ne? Moglo se nagađati da je tome razlog činjenica da je Schlesinger jedina živa osoba koja je potvrdila, i to upravo Indexu, da se Barišićevo posuđivanje može smatrati plagijatom.
Novo-dostupni dokumenti potvrđuju takve spekulacije. Naime, iz njih postaje jasnije da je izvjestiteljica OEZVO-a u slučaju 'Barišić', čija je dužnost bila proučiti predmet i o njemu obavijestiti ostale članove Odbora, odlučila dokazanim plagijatom proglasiti samo one dijelove teksta koji su preuzeti od Schlesingera.
To je u neku ruku bilo očekivano jer je bilo jasno da je takvu odluku bilo najlakše braniti. S druge strane, da Schlesingerova primjedba nije bila uvažena, on je mogao reagirati, a Odbor, izvjestiteljica i Hrvatska mogli su biti osramoćeni.
Prijava iz Sarajeva
Druga zanimljiva stvar koja se doznaje iz objavljenih dokumenata jest da je 2016. postojala prijava za koruptivno ponašanje protiv akademika Mislava Ježića koja je stigla sa Sveučilišta u Sarajevu. Međutim, iz dokumentacije se ne može zaključiti što se dogodilo s njome, odnosno je li uopće postupano prema prijavi. Trag tom predmetu u kasnijim dokumentima iščezava. Naravno, moguće je da ga Odbor još nije stigao rješavati. U tom kontekstu podsjetimo da se Ježić u previranjima oko Odbora često spominjao kao jedan od bliskih suradnika ministra Barišića, rektora SuZ-a Damira Borasa i prorektora Ante Čovića, a bio je i jedan od gorljivijih kritičara rada OEZVO-a.
U istom smislu zanimljiv je treći objavljeni dokument koji pokazuje da je Odbor na sjednici održanoj 28. prosinca 2016. odlučio od Čovića zatražiti kronologiju njegovih izbora u zvanja, a od Etičkog povjerenstva Filozofskog fakulteta očitovanje o tome je li se u navedenom predmetu išta poduzimalo. Naime, bilo bi zanimljivo doznati jesu li ti dopisi ikada poslani Čoviću i Etičkom povjerenstvu FF-a te je li to povjerenstvo ikada vidjelo tu prijavu, a ako ne, zašto ne.
U svakom slučaju, nakon što je Ustavni sud umanjio ovlasti OEZVO-a bilo bi od još većeg značaja i urgentnosti da navedene slučajeve razmotri etičko povjerenstvo Čovićeve i Ježićeve matične institucije – Filozofskog fakulteta.
Zapisnici_Index by Index.hr on Scribd
Pritisci na Odbor i njegovo oslabljivanje
Još jedna zanimljivost koja se može pronaći u objavljenim dokumentima su razlozi zbog kojih je bivši potpredsjednik Odbora, Enes Midžić, podnio ostavku. Naime, u medijima i javnosti spekuliralo se da se Midžić na taj korak odlučio zbog javnih nastupa Silobrčića, odnosno zbog njegova kršenja poslovnika o radu. Međutim, iz sada dostupnih materijala saznajemo da je to učinio zbog Barišićeva nastupa, a uz sljedeće obrazloženje:
„Javnim medijskim istupom prof. Pavo Barišić, ministar znanosti i obrazovanja, kvalificirao je da Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju srozava etička načela i sve nas skupa pretvara u državu koja ne zaslužuje nikakve pohvale. Osobno ne pristajem na takvu kvalifikaciju te mi moj moralni kod, častan život, status uspješnog nastavnika i dragovoljca Domovinskog rata priječi daljnji rad u Odboru u koji sam izabran na prijedlog Vlade Republike Hrvatske.“
Ovakvo obrazloženje ostavke moglo bi se protumačiti kao osobno očitovanje o pritiscima koji su vršeni na Odbor. Kada, uz sve navedeno, znamo i da su na nekim sjednicama OEZVO-a, kao svojevrsna kontrola, sjedili ljudi iz resornog ministarstva, poput Matka Glunčića te neki ljudi iz Agencije za znanost i visoko obrazovanje, nema dvojbe da je sustav u ovomu slučaju iznevjerio načela u koja se zaklinje. Umjesto da djelima pokažu da su nam za rješavanje etičkih problema u akademskoj zajednici uistinu dovoljna povjerenstva na razinama fakulteta i sveučilišta, ključni akteri u MZOS-u i SuZ-u samo su potvrdili da nisu. Naprotiv, pokazali su da nam je nacionalni Odbor za etiku koji je imenovao sabor itekako potreban, i to baš kao krovno tijelo koje bi osiguravalo da se etička pitanja zaista ozbiljno rješavaju.
Kad smo već kod ovlasti Odbora, koje je Ustavni sud nedavno smanjio, iz zapisnika njegovih sjednica također se lijepo vidi da je on u odnosu na etička tijela pojedinih sastavnica sveučilišta bio potpuno nemoćan, toliko nemoćan da od nekih od tih tijela ni nakon opetovanih molbi i preklinjanja nije uspio dobiti dokumentaciju koju je zatražio o pojedinim predmetima. To je posebno očito u slučaju prijave za plagijat na Ekonomskom fakultetu koji se provlači kroz skoro sve zapisnike sjednica održanih u 2016. godini. Osim toga, jasno je da naš sustav nije reagirao na mišljenja Odbora, čak ni kada bi plagijat ili neki drugi etički prekršaj bio potvrđen. Primjerice, u slučaju Zdravka Radmana, Barišićevog kolege s Instituta za filozofiju, nije se dogodilo apsolutno ništa ni nakon što je Odbor u prošlom sastavu 2010. donio konačno mišljenje da je počinio etički prekršaj plagijata. Jedina posljedica bila je da je časopis Synthesis philosophica morao ukloniti Radmanov članak s interneta. Dakle, Odbor ionako nikada nije imao nikakve stvarne ingerencije nad sastavnicama sveučilišta.
U tom kontekstu zanimljiv je pak odgovor, odnosno očitovanje OEZVO-a na travanjsku odluku Ustavnog suda o neustavnosti postupanja Odbora u sveučilišnim predmetima. Odbor se u tom dokumentu poziva na praksu nekih zemalja, poput Poljske, Austrije i Njemačke, koje također imaju nacionalne etičke odbore kao 'krovne' institucije za prosuđivanje etičkog postupanja u znanosti i visokom obrazovanju, što znači da se postojanje takvih odbora u tim zemljama ne smatra kršenjem sveučilišne autonomije. Postojanje krovnog odbora trebalo bi biti još logičnije u maloj zemlji s vrlo malom akademskom zajednicom koja još lakše može postati rodijački i klijentelistički umrežena. No kao što je jasno zašto nikome u Austriji ne pada na pamet dovoditi u pitanje ustavnost nacionalnog etičkog tijela, tako je s druge strane jasno zašto je kod nas drukčije, odnosno zašto je Ustavni sud presudio kako je presudio. Dovoljno je vidjeti tko u njemu sjedi i kako je on povezan s upravom Sveučilišta u Zagrebu, odnosno s najmoćnijom sastavnicom tog sveučilišta – Pravnim fakultetom. Tu treba imati na umu da je upravo dekanica Pravnog fakulteta predložila osporavanje statusa OEZVO-a na Ustavnom sudu. Boras je to sam izjavio na sjednici Senata na kojoj je donesena odluka da SuZ, zajedno s ostalim sveučilištima u Hrvatskoj, pošalje ustavnu tužbu protiv Odbora.