STEČAJ prema koje krupnim koracima grabi Evergrande sigurno će ostaviti traga na kinesku ekonomiju, no u pozadini cijele priče je vrlo aktivna rola Komunističke partije i obračun s protivnicima i neistomišljenicima, a među istaknutim žrtvama sukoba su i najzvučnija imena korporativnog sektora
Sredinom prošloga tjedna, baš nekako u vrijeme kada je Evegrande izašao s priopćenjem u kojem najavljuje restrukturiranje ogromnog konglomerata (zapravo očajnički pokušaj spašavanja onoga što se spasiti dade), ispod radara se provukla vijest kako je Tencent ispao s Top 10 ljestvice najvećih svjetskih kompanija prema kriteriju tržišne kapitalizacije. Kineski hi-tech div je s razlogom bio u drugom planu jer doista nema nikakve veze s balonom na domaćem tržištu nekretnina, no vijest itekako ima dublje značenje - to je prvi put od 2017. godine da u skupini deset najvećih svjetskih kompanija (u igri su isključivo kompanije čije dionice kotiraju na burzi) nije bilo mjesta za kineskog predstavnika.
Doduše, Tencent se početkom ovoga tjedna ponovo uspio vratiti među odabrano društvo, zahvaljujući intenzivnoj korekciji koja početkom ovoga tjedna, na valu panične rasprodaje isprovocirane aktualnim zbivanjima u Kini, nije zaobišla niti Wall Street. No sudbina kineskih kompanija već se mjesecima spominje u negativnom kontekstu, a Tencent je možda najbolji dokaz neizvjesne perspektive kineskog korporativnog sektora.
Riječ je o prvoj azijskoj kompaniji koja je (još krajem 2017. godine) preskočila prag od pola bilijuna dolara tržišne kapitalizacije, stigavši u veljači ove godine i nadomak praga od bilijun dolara. Od tada do danas, kompanija se izgubila otprilike 40% vrijednosti, premetnuvši se u jednu od najvećih žrtava opsežnog političkog pospremanja. Naravno, u režiji Komunističke partije, koja se odlučila aktivno umiješati u distribuciju bogatstva i navodno zaustaviti intenzivno raslojavanje društva. Rezultat toga teško može biti "kapitalizam s ljudskim licem", kakvog priželjkuju socijalisti razvijenih zemalja svijeta, jer ključan kriterij čistki nije (prekomjerno) bogatstvo.
Egzekucija političkih protivnika
Kao što ni krajnji cilj nije ublažavanje nejednakosti već opstanak sustava, odnosno upravljačke piramide na čelu s Komunističkom partijom, zbog čega se obračuni s domaćim tajkunima, mahom kamuflirani regulatornim restrikcijama, trebaju u prvom redu promatrati kroz prizmu političke podobnosti. Ako netko uopće vjeruje da je "kapitalizam s ljudskim licem" u Kini doista moguć, najprije se mora suočiti s partijskim plenumima koji su i dalje groteskna parada milijunaša i milijardera: prema nekim procjenama, najbogatijih dvadesetak delegata na ovogodišnjem zasjedanju parlamenta ukupno je teško oko pola bilijuna dolara. Prozirna obećanja i deklarativnu borbu za bolji život svih građana jako je teško pomiriti s tom činjenicom. Možda se cijela priča svodi na strah od negativnih posljedica bujajućeg zaduživanja koje je na dugi rok doista neodrživo, pa je korporativni sektor, zbog "divljeg rasta", tek kolateralna žrtva rigidnog zaokreta. Za tajkune koji se nisu na vrijeme prilagodili novoj paradigmi sasvim je svejedno - mnogi od njih su izvukli deblji kraj.
Među najzvučnijim biznismenima koja su na svojoj koži osjetili bijes Partije svakako je Jack Ma, osnivač Alibabe koje se drznuo kritizirati državni vrh zbog navodnog gušenja inovacija i ograničavanja poduzetničkih sloboda. Jack Ma je naprasno nestao iz javnog života (špekuliralo se čak i o kućnom pritvoru), a tjedan dana nakon sudbonosnog javnog nastupa javna ponuda Ant Financiala (ogranka Alibabe) naprasno je - otkazana. Potom su uslijedili i restriktivni potezi regulatora, gutajući milijarde dolara tržišne kapitalizacije: u nepunih godinu dana, vrijednost Alibabe doslovno se prepolovila, a kompanija se sve više udaljavala od skupine Top 10. Bila je to jasna poruka državnog vrh kako nitko nije nedodirljiv.
Pod egidom dobrobiti građana i budnom paskom državnih planera, pritisak na korporativni sektor već mjesecima ne jenjava, od udara na sektor edukacije (dekretom sveden samo na neprofitne organizacije), preko pritiska na kockarnice, do ograničavanja vremena koje djeca provode na igricama. Ovo potonje je u hrvatskoj javnosti dočekano s podsmijehom, no teza o "duhovnom opijumu" itekako se odrazila na dionice Alibabe i Tencenta.
Promjene na globalnoj sceni
I puno šire od spomenutog tandema. Zapravo, ako mjerimo izvedbu burzovnih indeksa na desetak ponajvećih svjetskih tržišta dionica tijekom ove godine, odmah upadaju u oči minusu u Šangaju i Hong Kongu. S izuzetkom Londona, svi ostali bilježe dvoznamenkasti rast vrijednosti. I nije pritom riječ o podjeli na razvijena i tržišta u razvoju - uvjerljivo najveći ovogodišnji dobitnik trenutno je Indija.
Genezu represije u korporativnom sektoru najlakše možemo uočiti na krivulji S&P/BNY Mellon China Select ADR indeksa koji prati kretanje dionica velikih kineskih kompanija izlistanih na američkim tržištima. Prvi znakovi posustajanja kineskih izdanja pojavili su se krajem studenoga prošle godine, premda je najava registracije cjepiva protiv koronavirusa potaknula snažan rast burzovnih indeksa širom svijeta. Sredinom veljače ove godine pozitivan je trend u potpunosti zaustavljen, a zamijenila ga je duboka korekcija kojom je vrijednost indeksa u idućih sedam mjeseci doslovno - prepolovljena.
Očito nije riječ o kratkoročnim oscilacijama, već o etabliranom trendu koji neumoljivo odnosi nove žrtve. I time dolazimo do Tencenta, jedne od rijetkih kompanija među globalnim divovima koja u ovoj godini bilježi negativan predznak cijene dionica. Zasad se na jedvite jade drži u Top 10, no pitanje je koliko dugo. Alibaba je u međuvremenu ispala iz tog biranog društva, a Tencent je jedini preostali kineski predstavnik.
Za to vrijeme kineske korporacije sve se više udaljavaju od vrha ljestvice najvećih. Još sredinom veljače (kada je Tencent dosegao all-time-high) u Top 50 bilo ih je ukupno osam (američke su kompanije, naravno, bez premca), a početkom ovoga tjedna svega - četiri.
Pravo je pitanje kako će stvari izgledati kroz nekoliko mjeseci, kada se počne raspetljavati kaos u koji je upao Evergrande, uvukavši u priču nabujalo tržište nekretnina, a onda i domaći bankovni sustav.
Činjenica da predsjednik Xi Jinping za sada ne pokazuje nikakve znakove umora iznjedrila je tektonske promjene na globalnoj sceni. I zasigurno natjerala Wall Street na razmišljanje. Jer dok BlackRock na velika vrata ulazi u Kinu, lansirajući prvi investicijski fond koji je u potpunosti pod kontrolom inozemnih ulagača, George Soros nudi posve drukčije viđenje stvari. "Pumpanje kapitala u Kinu tragična je posljedica koju će klijenti BlackRocka skupo platiti", upozorio je Soros u pismu objavljenom u Wall Street Journalu. Istodobno, BlackRock tvrdi kako Kinu više ne bi trebalo tretirati kao tržište u razvoju, što onda podrazumijeva i znatno veće apetite institucionalnih investitora za kineske vrijednosne papire.
Ali provedba te teze u praksi može izgledati bitno drukčije. Jer Kina je jasno dala do znanja da neće tolerirati neposluh: nakon što je Didi (jedan od najvećih konkurenata Ubera), protivno mišljenju regulatora, izlistao dionice u New Yorku, vlasti su zaključile kako je riječ o ugrožavanju privatnosti kineskih potrošača i ni manje ni više nego prijetnji nacionalnim interesima.
Nakon toga ni Sorosev pesimizam više ne zvuči deplasirano, makar stavovi koje zastupa mnogima zvuče prilično ekstremno.
"Xi Jinping je najveći neprijatelj koncepta otvorenog društva", tvrdi Soros, konstatirajući kako "u Blackrocku ne shvaćaju kako je korporativni sektor u očima kineskog predsjednika tek instrument državne i partijske politike - to za inozemne investitore neće završiti dobro". Rijetko se s Wall Streeta mogu čuti takve optužbe: veliki igrači poput BlackRocka ili Goldman Sachsa vjeruju kako Kina treba američki kapital i kako im zbog toga neće praviti probleme. Ali to uvjerenje ne može izmijeniti činjenice. A jedna od njih je da kaos koji je isprovocirao Evergrande nipošto nije uzrok, već jedan od simptoma problema.