Foto: FAH, screenshot: HRT
PRATILI ste najnoviju srpsko-hrvatsku polemiku, onu oko raketa? Hrvati, dakle, najavili da će nabaviti balističke rakete. Srbi zaključili da su te rakete u najavi uperene u njih: jer koga će Hrvat ako ne Srbina?
Odlazeći hrvatski ministar obrane Ante Kotromanović pojasnio je zašto Hrvatska nabavlja rakete: te nije to prijetnja susjedima, te to je dio strategije obrane, sve je to, pogađate, u funkciji mira i dobrosusjedskih odnosa.
U polemiku se uključio i kočoperni Ivica Dačić, ministar vanjskih poslova Srbije, koji danas premijeru Aleksandru Vučiću asistira, ako ne jednako strasno, a ono svakako jednako efikasno kao nekada Slobodanu Miloševiću.
Iz Dačićevog Ministarstva priopćili su kako su šokirani što hrvatski ministar obrane govori o nekontroliranom naoružavanju "čime se direktno upućuju prijetnje Srbiji, i to u vrijeme kad se Srbija i njezin premijer Aleksandar Vučić, kao i cijela regija, zalažu za mir, stabilnost i pomirenje". Priopćeno je još da su Kotromanovićeve izjave "ratnohuškačke".
Kotromanović je odlučio da, prije nego što preda dužnost, još koji put bocne istočne susjede. Podsjetio je na ono što znamo: da su srpske (neke od njih su se zvale i "jugoslovenske", jer je Milošević, je li, "branio Jugoslaviju") vlade, u kojima su visoke funkcije obavljali i Dačić i Vučić, započele sve post-jugoslovenske sukobe, uključujući i onaj sa Sjevernoatlantskim savezom 1999. godine.
Milošević je vodio ratove u kojima su gorjeli gradovi, ljudi ubijani, zbjegovi se otegli sve do Kanade, vršena sistematska silovanja, teritoriji etnički očišćeni i počinjen genocid. Vučić ga je kritizirao da sve to čini nedovoljno efikasno: on bi to radikalnije. Danas je taj dio Vučićeve biografije "istrgnut iz konteksta" i spominju ga još samo zlonamjerni: ovakvi kao ja, na primjer.
Mir, brate!
Ne znam za vas, ali meni se čini da je, kada vam netko kaže da je "za mir", uputno provjeriti što taj pod tim podrazumijeva. Naročito ako taj neko ima dugačku i bogatu ratnohuškačku povijest - kao Vučić. Ili želi kupiti rakete za brisanje čitavih gradskih četvrti s lica zemlje - kao Kotromanović.
Hoću reći: nije svejedno kada vam "mir, brate!" kaže ostarjeli hipik, koji još pamti Woodstock, i kada vam to isto kaže omiljeni Šešeljev omladinac. Ili čovjek čiji je posao da kupuje i prodaje oružje te naređuje njegovu upotrebu - ministar obrane, dakle.
Njihovo "mir, brate!" zvuči kao zveckanje oružjem. Trka u naoružanju između balkanskih državica komična je, naravno. Ali, stoga ne manje opasna. Neće rakete koje nabavljaju ni Srbi, ni Hrvati upotrijebiti ni danas, ni sutra. Ali, raketa koja je kupljena u prvom bit će ispaljena u posljednjem činu - tako veli Čehov, tako veli povijest.
Hrvatsko-srpsku trku u naoružanju, ako to možete izgovoriti, a da se ne zagrcnete od smijeha, odveć je lako, stoga i opasno, ignorirati kao još jednu infantilnu "kome je veći" igru. Njihova igra uključuje odnos moći, ravnotežu straha, dugo gajenu netrpeljivost, neizravnate račune, Ruse, NATO, borbu za prevlast u regiji, napokon i Bosnu i Hercegovinu.
Rat kao nastavak politike drugim sredstvima - već to je dovoljno strašno. Rat kao nastavak nacionalnih mitova, frustracija, iluzija o vlastitoj moći i značaju - to je čisti užas. Takvi ratovi nikada ne završavaju. Takvi ratovi politiku pretvaraju u nastavak rata drugim sredstvima. Takvi ratovi su - naši.
Pogledajte intervju koji je Aleksandar Vučić nedavno dao Radiju Slobodna Evropa. Novinarka ga pita zašto će "sa gotovo cijelim kabinetom" otići na proslavu Dana bh. entiteta Republika Srpska, iako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine taj praznik proglasio neustavnim?
Vučić kaže ovako: "Republika Srbija poštuje Bosnu i Hercegovinu i želi da ima najbliže moguće odnose sa Bosnom i Hercegovinom. Republika Srbija nijedne sekunde neće ugroziti teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Da je to htjela, i da to hoće, mogla je i može to učiniti. I u ovakvom stanju u svijetu, tko zna na što bi to ispalo. Ne pada nam na pamet da to radimo, da to hoćemo i da to želimo."
Najprije, nije točno da Srbija "nije htjela ugroziti teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine". U to može povjerovati samo netko tko ima pamćenje čovječje ribice. Srbija je mogla, htjela i djelomično oštetila teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Devetog siječnja Vučić je sa kabinetom bio na proslavi tog pregnuća.
Recimo da vam na ulici, dok pokušavate upaliti kola, priđe susjed. Pa vam kaže: "Slušaj, ja ti mogu oteti novčanik, uzeti kola i polomiti ti kosti. U ovakvom stanju na ulici, na kojoj je nekoliko momčina koje bi napale one koji bi ti eventualno pokušali pomoći, tko zna na što bi to ispalo. Ali, ja neću to uraditi. Ne pada mi na pamet da to uradim, hoću i želim".
Otvorene prijetnje
Biste li to shvatili kao tople susjedske riječi, ili možda kao otvorenu prijetnju? Mislite li da je "ja ti mogu nanijeti zlo, ali to neću" zalog prijateljstva i dobrih susjedskih odnosa? Biste li susjeda nakon toga pozvali na kavu, ili biste nabavili metalnu šipku za samoobranu i nekoliko puta se osvrnuli oko sebe sljedeći put kada izađete iz kuće?
Kada je izjavio da Hrvatska nema neprijateljske namjere prema Srbiji i da Vučić nema razloga biti nervozan zbog namjere Zagreba da nabavi balističke rakete, Kotromanović je rekao: "Mi vas možemo gađati raketama, ali nam to ne pada na pamet." Srbiji je, dakle, poručio isto što je Vučić poručio Bosni i Hercegovini.
Pitanje za milijun dolara glasi: Kako to da je hrvatsko "mi vas možemo, ali nećemo", ratnohuškačka izjava, a Vučićevo "mi vas možemo, ali nam ne pada na pamet da to radimo, da to hoćemo i da to želimo" zalaganje za mir?
Sva ta mačo retorika, sve te rakete, ti očiti falički simboli... A zapravo...
Kotromanović i Vučić možda bi, a možda i ne bi. Ali, neće. Jer ne mogu.
Andrej Nikolaidis/Al Jazeera Balkans