KAKO se kriza rasplamsavala, tako su znanstvenici otkrivali više dokaza o čudnim i zabrinjavajućim karakteristikama koronavirusa. Dok su mnogi zaraženi ljudi patili od kašlja, vrućice i gubitka okusa i mirisa, drugi uopće nisu imali simptome i nisu ni znali da nose covid-19. Istraživači kažu da je od vitalne važnosti razumjeti koliko je ljudi pogođeno na ovaj način i potiču li pandemiju „tihi prijenosnici“, piše BBC.
Kad su se ljudi okupili u crkvi u Singapuru 19. siječnja, nitko nije mogao shvatiti da će taj događaj imati globalne posljedice po širenje koronavirusa. Bila je nedjelja i jedna od službi obavljala se na mandarinskom jeziku, kao i obično. Među članovima ove kongregacije, u prizemlju poslovne zgrade, bio je i par 56-godišnjaka, koji je upravo tog jutra stigao iz Kine.
Dok su sjedali na svoja mjesta, nastavlja BBC, djelovali su savršeno zdravo pa nije bilo razloga misliti da prenose virus. U to vrijeme, stalan kašalj smatrao se najznačajnijim pokazateljem covida-19 te najvjerojatnijim načinom prenošenja bolesti. Izostanak simptoma bolesti trebalo je značiti da nema opasnosti od širenja.
Par je otišao odmah nakon što je služba bila završena. Ali nedugo potom, stvari su krenule po zlu i to na potpuno zbunjujući način. Supruga se razboljela 22. siječnja, a njen suprug dva dana kasnije. Nije to bilo veliko iznenađenje s obzirom na to da su došli iz Wuhana, epicentra epidemije. No, tijekom sljedećih tjedana, tri lokalna stanovnika također su se razboljela bez očitog razloga. Bili su to prvi i posve zbunjujući slučajevi koronavirusa u Singapuru. Otkrivanje onoga što se dogodilo dovest će do novih i uznemirujućih spoznaja o tome kako virus uspješno pronalazi nove žrtve, piše BBC.
Mobilizacija „detektiva za bolesti“
„Bili smo prilično zbunjeni. Ljudi se nisu poznavali, ali ipak su se nekako zarazili iako nisu pokazivali znakove bolesti“, rekao je dr. Vernon Lee, voditelj odjela za zarazne bolesti u singapurskom ministarstvu zdravlja. Ova nova skupina slučajeva jednostavno nije imala smisla, sudeći prema onome što se do tada znalo o covidu-19.
Tako su dr. Lee i njegovi kolege znanstvenici, zajedno s policijskim službenicima i specijalistima za praćenje bolesti, pokrenuli istragu te napravili mapu koja pokazuje tko je gdje i kada boravio. To je uključivalo i najbolja saznanja o procesu poznatom kao traženje kontakata. Radi se o sustavu koji se smatra ključnim za praćenje svih koji su uključeni u epidemiju, a Singapur je postao poznat po vještini i brzini kojom se to provodilo.
Iznenađujuće, u roku od samo nekoliko dana istražitelji su razgovarali s najmanje 191 pripadnikom crkvene zajednice i otkrili da je njih 142 bilo u crkvi te nedjelje. Brzo su otkrili da su dva Singapurca koja su se zarazila bila na istoj službi kao i kineski par.
„Možda su razgovarali ili se pozdravili tijekom uobičajenih aktivnosti u crkvenoj službi“, rekao je dr. Lee za BBC.
Bio je to koristan početak i mogao je objasniti u teoriji kako se infekcija prenijela da nije bilo još jednog ključnog faktora. Nije bilo odgovora na pitanje kako se virus prenio s kineskog para kad u to doba oni nisu imali simptome niti su znali da su zaraženi. A povrh toga postojala je još veća zagonetka. Potvrđeno je da je treća zaražena Singapurka bila 52-godišnja žena, koja nije bila na crkvenoj službi kao ostali. Umjesto toga, ona je nazočila drugom događaju u istoj crkvi kasnije istog dana. Kako je uspjela pokupiti virus?
Dokaz koji nitko nije očekivao
Istražitelji su u potrazi za tragovima pribjegli pregledu snimki nadzornih kamera od spomenute nedjelje u crkvi. I naišli su na nešto sasvim neočekivano – žena koja je nazočila kasnijoj službi, nakon što je kineski par već otišao, sjedila je na njihovim mjestima nekoliko sati nakon njih. Iako nisu imali simptome niti su se osjećali bolesno, kineski bračni par nekako je uspio proširiti virus. Možda su ga imali na rukama i dotaknuli sjedala, možda je njihov dah prenosio infekciju i završio na nekoj površini, nije sasvim jasno što se dogodilo, ali implikacije su bile goleme.
Nakon što je sve analizirao, za dr. Leeja postojalo je samo jedno moguće objašnjenje. Virus su prenijeli ljudi koji nisu ni znali da ga imaju. To je bilo otkriće važno za svijet zato što je do tada središnja poruka javnog zdravstva o koronavirusu bila da uvijek treba tražiti simptome u sebi i drugima, ističe BBC.
No, ako virus mogu širiti i osobe bez simptoma, nečujno i nevidljivo, kako se bolest uopće može zaustaviti? Dr. Lee se sjeća tog trenutka, kad je radeći u svom uredu shvatio što se događa: „Svaki put kad otkrijete nešto u znanosti, radi se o 'eureka' trenutku kad shvatite da ste pronašli nešto važno na temelju rada mnogih ljudi i timova.“
Širenje prije nego što se pojave simptomi
Otkriveno je ono što je poznato kao „predsimptomatski prijenos“, pri čemu osoba nije svjesna da je zaražena zato što se kašalj, vrućica i drugi uobičajeni simptomi još nisu pojavili. Uz mnoge druge, ova je studija istaknula kritično razdoblje od 24 do 48 sati prije vidljivog početka bolesti u kojem ljudi mogu biti vrlo zarazni, možda čak i najzarazniji.
Svijest o tome potencijalno je nemjerljiva, zato što čim shvatimo da smo bolesni, sve s kojima smo bili u kontaktu možemo upozoriti da ostanu kod kuće. To znači da su se oni izolirali u ključnoj fazi infekcije prije nego što su se pojavili i njihovi simptomi. No, kako se točno bolest može prenositi bez kašlja ili izbacivanja kapljica koje sadrže virus, još je otvoreno za raspravu, piše BBC.
Jedna je mogućnost da jednostavno disanje ili razgovor s drugom osobom može prenijeti virus. Ako se virus u tom trenutku reproducira u gornjim dišnim putevima, tada je moguće da se virusne čestice pojavljuju sa svakih izdisajem. Svi koji su dovoljno blizu, posebice u zatvorenim prostorima, mogu se lako zaraziti.
Drugi mogući oblik prijenosa je dodirom. Virus dolazi na ruke neke osobe i ona ga prenosi dodirom druge osobe ili kvake na vratima ili sjedala u crkvi. Koji god bio put prijenosa, virus očito iskorištava činjenicu da će ljudi biti manje budni ako nisu svjesni da su zaraženi.
Neki ljudi nikad ne razviju simptome
Ovo je još misteriozniji scenarij i onaj na koji znanstvenici jednostavno nemaju definitivan odgovor. Jedno je znati da ljudi mogu biti zarazni prije nego što se pojave simptomi, a sasvim nešto drugo znati da mogu biti zarazni i nikad ne pokazati znakove bolesti. To je poznato kao asimptomatsko, nastavlja BBC, zato što osoba služi kao prijenosnik bolesti, a sama ni na koji način ne pati. Najpoznatiji takav slučaj je Irkinja koja je radila kao kuharica u New Yorku početkom prošlog stoljeća.
Kad god je Mary Mallon bila zaposlena, od kuće do kuće, ljudi su se razbolijevali od tifusa i najmanje su tri osobe, a možda i mnogo više, umrle od te bolesti, a ona sama nije bila pogođena. Naposljetku je uspostavljena veza i bilo je potvrđeno da je ona nesvjesno širila bolest. Mediji su je nazvali Tifusna Mary, što im nikad nije oprostila, ali vlasti nisu željele riskirati pa je zadržana u pritvoru 23 godine, sve do smrti 1938.
Potkopane pretpostavke
Medicinska sestra Amelia Powell bila je šokirana kad je otkrila da je bez simptoma. U travnju je radila na odjelu bolnice Addenbrooke u Cambridgeu kad ju je nazvao liječnik kako bi joj priopćio rezultat testa. Osjećala se normalno i sigurno iza opreme za osobnu zaštitu koju je morala nositi dok se brine o pacijentima s covidom-19. Ali iznenada su sve te pretpostavke bile potkopane, jer se na njen užas pokazalo da je pozitivna.
„Bilo je nerealno, kao da slušam da je netko iz obitelji umro. Pomislila sam kako to ne može biti točno, kako ne mogu biti pozitivna ako se osjećam apsolutno dobro“, rekla je 23-godišnja Amelia za BBC.
Morala je odmah napustiti svoje radno mjesto i krenuti kući u izolaciju.
„Bila sam zabrinuta zato što sam vidjela i drugu stranu, pacijente kojima se stanje brzo pogoršava, pa sam se pitala hoće li se to dogoditi i meni. Ali nije se dogodilo ništa. Vježbala sam, normalno se hranila i normalno spavala“, objašnjava Amelia.
Trenutačno je nemoguće znati koliko skrivenih slučajeva infekcije postoji. Amelijina infekcija otkrivena je samo zato što je bila dijelom studije bolničkog osoblja. Pokazalo se da je oko tri posto od 1000 ljudi bilo pozitivno u trenutnu testiranja iako nisu imali nikakve simptome. Još veći postotak asimptomatskih slučajeva pronađen je na kruzeru Diamond Princess, koji je plovio vodama oko Japana počekom godine. Ovaj brod, koji je kasnije nazvan „petrijeva zdjelica infekcije“, imao je oko 700 slučajeva.
Istraživači su otkrili da tri četvrtine ljudi koji su bili pozitivni na testu nije imalo simptome. Otkrili su i da je više od polovice stanara jednog staračkog doma u američkoj saveznoj državi Washingtonu bilo pozitivno i nije imalo znakove bolesti.
„Ne postoji pouzdana studija“
Različite studije sugeriraju da postoji mogućnost da se broj asimptomatskih slučajeva kreće od 5 do 80 posto. Takav je bio zaključak analize prof. Carla Heneghana s Oxforda i njegovih kolega koji su proučili 21 istraživački projekt. Zaključak je, kažu oni, da nema nijedne pouzdane studije koja bi mogla utvrditi broj asimptomatskih slučajeva. Dodali su i da će mnogi slučajevi proći ispod radara budu li se na covid-19 testirali samo ljudi sa simptomima, kako se trenutačno radi u mnogim zemljama.
Rizik od „tihih prijenosnika“
Najveća briga medicinske sestre Amelije bila je ta što je možda nesvjesno prenijela virus ljudima s kojima je radila ili pacijentima koji su ovisili o njenoj skrbi.
„Ne vjerujem da sam prenijela bolest zato što su svi kolege s kojima radim bili negativni, ali zabrinjavajuća je bila pomisao na to koliko sam dugo pozitivna. Još uvijek ne znamo jesu li asimptomatične osobe zarazne ili nisu. Informacija o tome trenutačno ima vrlo malo“, rekla je Amelia za BBC.
Jedna je kineska studija utvrdila da je broj asimptomatskih slučajeva veći od onih sa simptomima. Takve osobe zaslužuju pažnju u prevenciji i kontroli bolesti, smatraju znanstvenici.
„Tamna materija“ asimptomatske infekcije
Kako bi pokušali pronaći odgovor, znanstvenici u Norwichu traže da se testira kompletna populacija u gradu.
„Asimptomatski slučajevi mogu se smatrati 'tamnom materijom' epidemije“, tvrdi prof. Neil Hall, ravnatelj instituta Earlham, istraživačkog centra za znanosti u životu te lider inicijative. Tamna materija ili tamna tvar je nevidljiva supstanca za koju se smatra da čini većinu materije u svemiru, a tek treba utvrditi o čemu se radi.
Profesor Hall je zabrinut da asimptomatski slučajevi zapravo mogu biti pokretač pandemije, održavajući je unatoč javnozdravstvenim mjerama.
„Ako imamo ljude koji ne znaju da su bolesni i koriste javni prijevoz ili zdravstvene usluge, to će neizbježno povećati prijenos virusa. Bilo koja intervencija koja se bazira na ljudima koji traže primarnu zdravstvenu zaštitu kada imaju simptome, bavi se samo polovicom problema“, objasnio je Hall.
Skupina znanstvenika iz Kalifornije vjeruje da je manjak spoznaje o tome tko prenosi virus zapravo ahilova peta borbe protiv pandemije. Prema njihovu mišljenju, jedini način da se bolest prestane širiti je pronaći sve zaražene osobe, bez obzira znaju li to one ili ne. To je bila i preporuka članova parlamentarnog Odbora za znanost i tehnologiju u pismu britanskom premijeru Borisu Johnsonu.
Oni su napisali da rizik od asimptomatskog prijenosa „ima duboke posljedice po upravljanje pandemijom“ te dodali da svakoga tko brine o ugroženim ljudima, poput zdravstvenih djelatnika ili zaposlenika domova za skrb, treba redovito testirati.
Sličan pristup, ali u većim parametrima, usvojen je u kineskom gradu Wuhanu u kojem je pandemija započela. Gotovo 6,5 milijuna ljudi testirano je u devet dana tijekom sveobuhvatnog programa osmišljenog za otkrivanje bolesti. Testirani su i ljudi bez simptoma.
Ublažavanje karantene
Kako se karantenske mjere ublažavaju i ljudi ponovno počinju koristiti javni prijevoz, vraćati se na posao ili u kupovinu, suočavanje s nevidljivim rizikom važnije je nego ikad. Trenutačno se ne može ustanoviti tko bi u gomili ljudi mogao nesvjesno nositi virus. Zato nacionalne vlade širom svijeta kažu kako je nužno da svi surađuju u naporima da se brzo pronađu i izoliraju kontakti zaraženih. Također se savjetuje da je najbolja obrana držati socijalnu distancu kad god je to moguće. A tamo gdje nije moguće, preporučuje se pokriti lice, čak i maskama kućne izrade.
Kad je američka vlada najavila ovu politiku, istaknula je spoznaje iz siječnja iz crkve u Singapuru. Logika je da se ovdje ne radi o zaštiti nas od drugih, već drugih od nas samih, zato što možda ne znamo da smo zaraženi. Mnogi zdravstveni djelatnici zabrinuti su da bi maske mogle odvratiti ljude od pranja ruku ili socijalne distance ili povećati rizik od zaraze zbog nespretnog rukovanja, ali sve više vlada uvjereno je u prednosti ove prakse.
Pokrivanje lica samo po sebi neće zaustaviti pandemiju, ali s obzirom na to koliko malo znamo o asimptomatskom prijenosu, vrijedi pokušati.