Kolinda - huškačica rulje u funkciji predsjednice

Foto: Index, Facebook

JEDNA od nusposljedica emancipacije žena u eri političke korektnosti sastoji se u činjenici što se danas svaka potkapacitirana žena može žaliti kako je omalovažavana zato što je žena, a ne zato što je potkapacitirana.

Nije primjećivala ono u čemu je mjesecima sudjelovala

Kolinda Grabar Kitarović u svojoj je poslanici naciji, pored sve raskoši vlastite intelektualne oskudice, pokazala još nešto. Inscenirajući gašenje požara kojega je do jučer, entuzijazmom „naših dečki“ nakon Oluje, verbalno razbuktavala kada je, zauzevši poziciju braniteljice uvrijeđene i ugrožene većine, taj isti požar širila u smjeru Olivera Frljića i Novosti, Kolinda Grabar Kitarović etablirala se kao stožerni resurs političke podlosti u Hrvata. Resurs tim veći što je samo prije tjedan dana javno tvrdila kako ne primjećuje ono u čemu je mjesecima aktivno sudjelovala, a što danas tobože gasi.

Ideološkim govorom protiv ideološkog govora

Svoj patetični performans, s hiperkorektnim govorom dovedenim do karikaturalnosti, toliko da se njezina imitatorica čiji se nastupi mogu naći na youtubeu, doima stvarnije od same Kolinde Grabar Kitarović, predsjednica Hrvatske deklarativno je izvela kako bi ustala protiv pojave ideološkog govora. Učinila je to koristeći se i sama ideološkim govorom, što otprilike ima smisla kao da je u poslanici o štetnosti metamfetamina i marihuane progovorila šmrčući lajne mefedrona. Štoviše, pokazat će se, kao da je u poslanici o štetnosi metamfetamina i marihuane progovorila šmrčući lajne metamfetamina. Sličnu logičku dosljednost ova je predsjednica Hrvatske (koja je, da ne bi bilo zabune, samo slučajno plavuša) pokazala i u predizbornoj kampanji kada je u jednom novinskom intervjuu izjavila kako manjine za nju ne postoje, da bi par redaka dalje krenula pričati o - manjinama.

Kič-poslanica

Da ne postoje neutralne riječi, kako je tvrdio Pierre Bourdieu, Kolinda Grabar Kitarović potvrdila je na početku svoje karikaturalne kič-poslanice, pozdravivši, kako to već dolikuje, prema nacionalističkome redu, najprije „Hrvatice i Hrvate“, a onda i sve hrvatske državljane, doslovce dajući do znanja tko je ovdje - jednakiji od jednakih - na prvom, a tko na drugom mjestu.

Etnička predsjednica

Iz takvih pasminskih prioriteta, logično je da, minutu kasnije, ustaški režim optuži, na prvom mjestu, za („drage Hrvatice i Hrvati“) „osakaćivanje dijelova hrvatskog teritorija“, a na drugom –„zločinačke postupke masovnih progona i ubojstava“. Nešto dalje, lista prioriteta kojom KGK razgrađuje vlastiti moralni portret do truljenja dobiva programatski oblik u tvrdnji koja može zvučati afirmativno jedino onda kada se obraća moralnim idiotima:

„Nikada nisam odstupila niti ću odstupiti od svojih načela, a ona se svode samo na jedno: bolja Hrvatska“. Samo se iz takvog uskogrudnog, palanačkog pogleda - životnih načela svedenih na okvir nacionalne države – može, nekoliko tjedana ranije, osuditi NDH tvrdnjom kako je ona („drage Hrvatice i Hrvati“) "najviše naštetila hrvatskom narodu". Pretpostavljati štetu hrvatskog naroda desecima tisuća egzekucija ne-Hrvata, svjedoči li išta bolje o moralnom dezerterstvu ove etničke predsjednice?

Jeftini, logički teško održivi klišeji

Ostalo u njezinoj poslanici jeftini su, logički teško održivi ideološki klišeji.

„Tisućljetna junačka i ponosna povijest našeg naroda“ romantizirana je fantazija na razini onog ganutljivo priglupog sastavka koji je KGK svojedobno objavila kao vlastiti životopis na službenim stranicama predsjednice Republike, pa ga, suočena s kritikama vlastite ograničenosti, povukla, umjesto da ga ostavi kao svjedočanstvo jedne infantilne (osobne ali i nacionanalne) epopeje.

Nazvati jednu vremenitu, pored toga, prilično mizernu tvorevinu, „vječnom (Hrvatskom)“ naoko je glupava atribucija, ali ona ipak pogađa cilj jer zna da računa na gluplji dio populacije: jadnike koji, ponosni-što-su-Hrvati, postoje ponajprije kao izmaštano, velebno tkivo nacije.

Slično je i s njezinom „jedinom Hrvatskom“ koja, doduše, ima logičkog smisla utoliko što ne postoje dvije (i ukoliko se iz važenja za jedinom domovinom - ako se „jedina Hrvatska“ tako čita - izdvoji premijer Orešković s hrvatskim i kanadskim pasošem). Ali „jedina hrvatska“ u KGK služi kao diskurzivno sakraliziranje države; kao nekovrsna prva zapovijed civiline religije države čija se suvremena povijest u najvećoj mjeri pokazuje kao najobičniji poligon za osvarenje one izreke koja se krivo pripisuje Andriću -  o vremenu "kad pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati".

Učinkoviti double blind

Poslanica KGK funkcionira kao učinkoviti double bind. Ona kritizira dvije ideologije vrijednosno ostajući na temeljima jedne od njih: u temeljima hrvatskih integralnih nacionalizama, onog 1940-ih, 1990-ih ili ovog danas stoji to da se „načela (...) svode samo na jedno: bolja Hrvatska“. Pritom se „bolja Hrvatska“ popravlja - već prema mogućnostima i u skladu s izazovima vremena - koncentracijskim logorima, sustavnim paljenjem kuća ili, u okovima političke korektnosti, nagovorom na uvrijeđenost ugrožene većine kakvu je, nedavno, efektno demonstrirala upravo huškačica rulje što trenuto obavlja funkciju hrvatske predsjednice; huškačica koja se danas, ljeta 2016. pojavljuje u remakeu integralnog nacionalizma iz 1990-ih, kao Franjo Tuđman s ljudskim licem. Ono što je, pritom, najzloslutnije upravo je njezin ljudski lik.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala