OD SVIH praznih, besmislenih izjava koje zapadni političari povremeno ponavljaju, nijedna nije praznija i besmislenija od ove: "Ne može biti vojnog rješenja ovog sukoba."
To je ono što je Ban Ki-Moon, tadašnji glavni tajnik UN-a, rekao još 2013. godine: "Ne postoji vojno rješenje za sukob u Siriji." John Kerry, tadašnji američki državni tajnik, ponovio je te iste riječi u mnogo navrata, uključujući 2013. i ponovno 2015. godine. Zalmay Khalilzad, američki specijalni predstavnik za Afganistan, rekao je to isto 3. kolovoza: "Vjerujemo da nema vojnog rješenja u Afganistanu. U konačnici, da bi Afganistan imao mir i stabilnost, mora se postići političko rješenje putem pregovora." Čak je i britanski premijer Boris Johnson ovo svečano ponovio u srpnju: "Ne postoji vojni put da porazimo talibane", za The Atlantic piše Anne Applebaum.
Fraza koja zvuči lijepo, ali nije istinita
Ova fraza zvuči lijepo, ali nije istinita. U mnogim sukobima, vjerojatno u Siriji i zasigurno u Afganistanu, postoji vojno rješenje. Rat završava jer jedna strana pobjeđuje. Jedna strana ima bolje oružje, bolji moral, više vanjske podrške. Jedna strana ima bolje generale, bolje vojnike, više izdržljivosti. Ili je ponekad jedna strana spremnija koristiti nasilje, okrutnost i teror i spremnija je umrijeti kako bi donijela nasilje, okrutnost i teror drugim ljudima.
Mirovni pregovarači, stručnjaci za sprječavanje sukoba, dužnosnici UN-a, dužnosnici Europske unije i bezbroj američkih i međunarodnih diplomata ne žele vjerovati da je to istina jer ne odražava vrijednosti svijeta u kojem žive. Oni ne poznaju talibanske borce, militante Hezbolaha ili ruske plaćenike i ne mogu zamisliti kako svijet izgleda s njihovog gledišta. No, nasilni ekstremisti, suprotno popularnoj slici, mogu biti prilično racionalni, mogu točno izračunati što trebaju učiniti da dobiju bitku ili rat i upravo to su talibani učinili u Afganistanu. Postojalo je vojno rješenje i talibani su dugo čekali da ga postignu. Sad će nasilni ekstremizam svog pokreta pretvoriti u nasilnu, autokratsku i tiransku državu.
To je razlog zbog kojeg imamo vojske, oružje, obavještajne agencije
Potreba da se to spriječi na drugim mjestima - kako bi se spriječilo da nasilni ekstremisti napadnu mjesta gdje bi ljudi radije živjeli u miru i u skladu s vladavinom zakona - upravo je razlog zbog kojeg imamo vojske, oružje, obavještajne agencije i špijune raznih vrsta, unatoč svim pogreškama koje čine i ružnim stvarima koje ponekad čine.
Potreba da se spriječi nasilne ekstremiste u stvaranju struktura poput Al-Qaide ili agresivnih režima s nuklearnim naoružanjem upravo je razlog zbog kojeg se Amerikanci i Europljani uključuju u udaljene i teške sukobe. Zato SAD, između ostalog, ima vojne baze u Njemačkoj, Južnoj Koreji i Kuvajtu. Zato su čak i Nizozemci bili shvatili da trebaju uspostaviti bazu u Afganistanu.
To je i razlog zašto postoji fenomen liberalnog internacionalizma ili "neokonzervativnog internacionalizma". Ponekad samo oružje može spriječiti nasilne ekstremiste da preuzmu vlast. Ipak, mnogi ljudi u liberalno demokratskom svijetu, možda većina ljudi, ne žele vjerovati u to.
Varufisov tvit razotkrio sumanutost antiratne ljevice
Dugo su smatrali da su ti alati previše grozni ili preskupi. Kao i Ban Ki-Moon i njegovi brojni imitatori ponekad se čak pretvaraju da ti alati uopće nisu potrebni, jer se sukobi mogu riješiti "razgovorima", "dijalogom" i "kulturološkom razmjenom".
Pretvaraju se da uvijek postoje miroljubiva rješenja koja se na neki način nisu uzela u obzir, da uvijek postoji nenasilni odgovor koji je nekako zanemaren i da je "solidarnost" sa ženama u Afganistanu, bez fizičke prisutnosti koja bi to potvrdila, smislena ideja. "Držite se sestre!" napisao je grčki ekonomist Janis Varufakis u tvitu koji je slavio pad "liberalnog neokon imperijalizma" i nesvjesno ilustrirao koliko je antiratna ljevica postala sumanuta. Držite se, sestre? Pad Kabula ismijava takvu vrstu jezika i pokazuje one koji ga koriste kao budale.
>> Varufakis o padu Afganistana: Ovo je poraz liberalnog imperijalizma. Izdržite, sestre
Biden je dovršio ono što je Trump započeo
Mnogi će u narednim danima tvrditi da Afganistan zapravo nije bio poraz Amerike ili Zapada. U određenom smislu oni su u pravu. SAD se nije predao, izgubio je strpljenje i odlučio otići. Bivši američki državni tajnik Mike Pompeo i bivši predsjednik Donald Trump potpisali su sporazum, najavili povlačenje vojnika, a zatim ih počeli povlačiti. Predsjednik Joe Biden jednostavno je dovršio taj zadatak. No slike iz Kabula govore drugu priču, onu koja se ne odnosi samo na odluke koje su donijeli Biden ili Trump, niti na bilo kakvu vezu s američkom politikom.
Priča je sljedeća: teokratska, mizogina, militaristička organizacija brzo uništava sve elemente liberalnog društva koji su se uspjeli ukorijeniti u Afganistanu tijekom dva desetljeća "neokon imperijalizma". Nekoliko sati nakon pobjede talibana, ženama je rečeno da ne ulaze u Sveučilište Herat, talibanske snage pucale su na mirne prosvjednike, a oni koji su u bilo kojem svojstvu radili s Amerikancima ili Europljanima skrivali su se ili pokušavali pobjeći. Na ulicama Kabula muškarci su užurbano počeli bijeliti plakate s licima žena, koje će sada opet biti protjerane u sjenu.
Talibanima je trebalo par tjedana da naprave ono za što su Putinu trebale godine
Događaji u Afganistanu dio su mnogo veće priče i oni ilustriraju tu priču s bolnom jasnoćom. Rijetko je koje natjecanje između "otvorenih" i "zatvorenih" društava, između demokracije i diktature, između slobode i autokracije tako kristalno jasno; rijetko je koja pobjeda potonjeg nad prvim bila tako brza ili tako potpuna. Hugu Chávezu ili Vladimiru Putinu trebale su godine da nametnu represivnu kontrolu svojim nacijama. Talibani bi je mogli uspostaviti za nekoliko dana ili tjedana.
Zbog toga će pad Kabula nužno uzrokovati da se neki saveznici SAD-a zapitaju je li njihovo vlastito liberalno društvo sigurno. Oni razumiju zašto je Amerikancima dosadio Afganistan; možda je istina da je zemlja bila previše udaljena, previše nepoznata, da bi opravdala nastavak prisutnosti. No, koje su zemlje dovoljno bliske ili kulturološki dovoljno slične da bi bile uvjerene u dugoročnu američku podršku? Trenutačno nisu u ratu, ali ipak...
Što bi bilo da se Amerikanci naglo povuku iz Europe ili s Korejskog poluotoka?
Da američka vojska naglo povuče zračnu potporu i logistiku iz Europe ili s Korejskog poluotoka, tada bi se mnoge zemlje mogle iznenada naći ranjivima na agresiju. Njemačka se ne bi mogla obraniti. Ne bi ni Poljska. Ili Estonija. Ili Japan. Ogroman upitnik leži, naravno, nad Tajvanom.
Pad Kabula trebao bi natjerati Amerikance da promijene fokus, Amerikance u vladajućoj administraciji, u Kongresu, u vodstvima obiju stranaka, ali prije svega, obične Amerikance u cijeloj zemlji, na izbore koji su pred njima.
Amerikanci su se možda umorili, ali talibani nisu
Afganistan pruža koristan podsjetnik da unatoč našem umoru i umoru naših saveznika od "vječnih ratova", talibani uopće nisu umorni od ratova. Ni Pakistanci koji su im pomogli nisu umorni od ratova. Nisu umorni ni ruski, kineski i iranski režimi koji se nadaju da će imati koristi od promjene vlasti u Afganistanu; niti su Al-Qaeda i druge skupine koje bi u budućnosti mogle ponovno učiniti Afganistan svojim domom. Što je još važnije, čak i ako nas ne zanima niti jedna od ovih nacija i njihova brutalna politika, oni su zainteresirani za nas. Oni vide bogata američka i europska društva kao prepreke koje treba ukloniti s puta. Za njih liberalna demokracija nije apstrakcija; to je moćna, opasna ideologija koja prijeti njihovoj moći i treba je pobijediti gdje god postoji, a za to će upotrijebiti korupciju, propagandu, pa čak i nasilje. Učinit će to u Siriji i Ukrajini, a učinit će to unutar granica SAD-a, Velike Britanije i EU.
Možda ne bismo htjeli da išta od ovoga bude istina. Možda bismo više voljeli drugačiji svijet, svijet u kojemu se mi možemo kloniti njih, a oni držati dalje od nas. Ali to nije svijet u kojem živimo.
Ne može se uvijek boriti jezikom, argumentima ili diplomacijom
U stvarnom svijetu bitka za obranu liberalne demokracije ponekad je prava bitka, vojna bitka, a ne samo ideološka bitka. Ne može se uvijek boriti jezikom, argumentima, konferencijama ili diplomacijom, niti angažiranjem organizacija za ljudska prava, deklaracijama UN-a i žestokim izjavama EU o zabrinutosti. Ili bolje rečeno, možete se pokušati boriti na taj način, ali izgubit ćete, zaključila je Anne Applebaum za The Atlantic.