Stariji će se sjetiti, mlađi su možda gledali film rađen temeljem samog događaja. Godine 1995. protuzračna obrana tadašnje Vojske Republike Srpske pogodila je američki F-16 sovjetskim raketnim sustavom Kub. Pilot Scott Francis O'Grady uspješno se katapultirao iz zrakoplova i spustio padobranom na neprijateljski teritorij.
Srpska vojska je napravila sve kako bi ga pronašli, no nisu uspjeli. O'Grady je primijenio svoje znanje preživljavanja, skrivao se u šumi, hranio onim što je našao u prirodi i povremeno, kada bi čuo zrakoplov, slao kratak signal iz svoje ručne radiostanice.
Šestu noć je lociran i krenula je velika akcija spašavanja pilota. Amerikanci su poslali dva velika transportna helikoptera s 51 marincem, dva borbena helikoptera u pratnji i nekoliko aviona. Akcija je provedena uspješno, o njoj je tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake obavijestio predsjednika Clintona. Clintonov odgovor je bio jednostavan, pozvao je savjetnika na balkon da proslave uz cigaru, u jedan ujutro.
Poruka je bila jasna - Amerika brine za svoje ljude
Pilot Scott Francis O'Grady je po povratku u SAD pozvan u Bijelu kuću na ručak. To je bila i politička poruka za sve, pomalo holivudska, no jasna. Amerika brine za svoje ljude. Amerika je tvoja država koja će napraviti sve da te izvuče iz problema, poslati i nosač i preko 50 ljudi. Osobno predsjednik brine nad svakim Amerikancem.
Možete to zvati propagandom, možete to zvati američkom limunadom, možete to zvati holivudskom politikom, ali stvar funkcionira. Ako ste Amerikanac i negdje zapnete, tu je američka država, tu je vojska, tu su nosači aviona i tu su konzularni službenici u lanenim odijelima i Stetson šeširima koji će se pobrinuti da se vaša prava poštuju.
Država služi kako bi vam pomogla kada imate problem
Razne diplomatske i konzularne misije razasute po svijetu vam trebaju uglavnom kada imate neki problem, kada vam ukradu putovnicu ili izgubite novac. Kada su vas, sa ili bez razloga, optužili za nešto. Kada su vas uhapsili.
Čak i ako ste napravili neko stvarno kazneno djelo, tipa švercanje droge, tu se treba naći konzularni službenik vaše države kako bi provjerio imate li primjerene uvjete u zatvoru, imate li pristup odvjetniku i ponašaju li se prema vama sukladno civilizacijskim uzusima.
Općenito, država služi da pomogne građanima u nevolji. Zato plaćate porez, da država bude tu kada imate neki problem. Kada je sve dobro, ne treba vam konzularni službenik. Ne treba se veleposlanik zauzimati za vas. Kada je sve dobro, ne treba vam država dogovarati hitan povratak kući.
Mala Crna Gora je pokazala kako se misli na svoje građane
Kada se nađete u ratom zahvaćenoj zemlji, onda je upravo vaša država ta koja se treba potruditi da vas izvuku iz ratnog okruženja. To u današnje vrijeme uglavnom znači da trebate nekako doći do aerodroma, odakle će vas izvući na najbrži mogući način - avionom. Upravo ono što su neke države napravile zadnjih dana nakon što se Izrael našao pod napadom, službeno u stanju rata.
Naš južni susjed, saveznička Crna Gora, poslao je avion za evakuaciju svojih građana. Ministarstvo vanjskih poslova male, no očigledno poduzetne Crne Gore objavilo je prije dva dana na platformi X (bivšem Twitteru): "Iz Izraela je u Podgoricu doputovao 101 putnik, iz Crne Gore i još osam zemalja - Albanije, Hrvatske, Sjeverne Makedonije, Kosova, Sjedinjenih Američkih Država, Slovenije, Srbije i Švedske. Posebno smo zahvalni posadi koja je realizirala let, na primjeru hrabrosti i profesionalizma. Crna Gora je ponosna na vas."
Što reći nego: Crnogorci, svaka čast! Poslali ste avion, izvukli svoje državljane i još, koliko je bilo mjesta, poveli građane drugih zemalja. Crna Gora, država bitno manja od naše, država bitno siromašnija od naše, pokazala je upravo kako se država treba ponašati u kriznoj situaciji.
Neke države su slale i vojne transportne zrakoplove, što je u ovakvim okolnostima bolje rješenje od civilnih koji mogu imati ograničenja radi osiguranja ratnih rizika i drugih razloga. Mi smo svoje transportne avione davno prizemljili, dva Antonova 32 već više od desetljeća trunu na stajanci. Novi se ne planiraju makar bi u ovakvim okolnostima u svijetu bilo sasvim smisleno imati dva Lockheed C-130 Hercules, kako bi Hrvatska imala mogućnosti prijevoza i ljudi i tereta vlastitim snagama.
Ministar je nezadovoljan medijima koji mu se ne dive
No vratimo se na temu. Crna Gora je poslala zrakoplov nacionalne kompanije Air Montenegro, Hrvatska ima nacionalnu zrakoplovnu kompaniju, avioni su tu i mogli su biti poslani - aerodrom u Tel Avivu je otvoren. Međutim, Hrvatska nije poslala avion po svoje državljane.
Ministar europskih i vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je na opravdana novinarska pitanja reagirao nezrelo, ljuto i s potpuno blesavim objašnjenjima, nedostojnim svoje funkcije. Prvo je bio nezadovoljan pisanjem medija.
Grlić Radman je tako izrazio nezadovoljstvo "nekim napisima medija" u kojima se iskazalo nezadovoljstvo radom hrvatskog veleposlanstva u Izraelu vezano uz povratak hrvatskih državljana u zemlju, kazavši da je ono radilo u teškim okolnostima bombardiranja. Ali istovremeno je rekao kako su hrvatski hodočasnici koji su bili zatečeni napadom u Izraelu imali dogovorene aranžmane, bili zaštićeni i vratili su se kad su htjeli. "Stvaralo se nepotrebno pitanje koliko je veleposlanstvo bilo angažirano", rekao je ministar. Ministre, posao medija je upravo propitivati kako radi koji dio državne administracije.
Prema ministru, dakle, veleposlanstvo je radilo u teškim uvjetima bombardiranja, ali hodočasnici su eto bili zaštićeni i slobodni u kretanju? Grlić Radman je rekao da nisu sve države slale svoje zrakoplove po državljane, a potom naglasio: "Dakle, svatko je to radio kako je to htio. Netko je htio paradno pokazati - pošaljemo svoj zrakoplov pa sad smo mi pokazali nešto."
Da su organizirali avion, onda bi se hvalili time, nisu, pa je to "paradno"
Da je Hrvatska poslala svoj zrakoplov, onda bi se sigurno ministar hvalio svojim uspjesima, HDZ-a i ove vlade, ali kako nije, onda oni koji iz ratom zahvaćenog područja spašavaju svoje (usput i neke naše!) državljane paradno šalju avione!
U subotu je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova pričalo drugu priču: "Ministarstvo vanjskih i europskih poslova intenzivno radi na pronalasku rješenja za repatrijaciju naših državljana u Hrvatsku. Situacija je vrlo izazovna i promjenjiva - putnički zračni promet u Tel Avivu je obustavljen, dok su prelasci preko graničnih prijelaza s Jordanom ograničeni."
Istina, zračni promet je bio neko vrijeme zatvoren, zračna luka je bila pod napadom, ali je brzo otvorena. Civilni avioni lete, istina, uz dodatna planiranja i sigurnosne mjere. Evo leti redovno i Air Serbia, niti jedan let ovih dana nije otkazan.
Crna Gora šalje poseban avion, Srbija drži redovni promet plus dodatni repatrijacijski let, a hrvatski ministar za one koji rade svoj posao govori da je to „paradno pokazivanje“.
Ministar u stilu najgorih birokratskih uhljeba, onih koje nervira kada netko radi
Znate na što ovo Grlić Radmanovo ponašanje podsjeća? Na one najgore, najljenije uhljebe i neradnike koje imamo u svim velikim poslovnim sustavima (ne samo u upravi, ima toga i u firmama) i koji se uznemire kada netko dođe i stvarno odradi posao - jer bilo čiji rad pokazuje njihov nerad. Zato prema Grlić Radmanu države koje rade svoj posao, Crna Gora i Srbija, eto „paradiraju“.
Nije za takve poput Grlić Radmana problem to što nisu odradili posao. Problem nastaje kada ga uspješno odradi netko drugi i pokaže kako se posao može napraviti.
Hrvatska je zemlja mogućnosti. Ako netko kao Gordan Grlić Radman može u nas postati ministar, onda u ovoj zemlji svatko od vas koji ovo čitate može postati sve. Samo u Hrvatskoj ministar vanjskih poslova može postati netko tko izvlačenje svojih državljana iz ratne zone zove „paradom“.
Istina, treba vam osim želje da postanete ministar još i plava knjižica, ideja o vlastitoj važnosti i nepogrešivosti te odsustvo bilo kakvog osjećaja za odgovornost. Onda su vaše mogućnosti napredovanja u ovoj zemlji beskonačne, samo vas malo nerviraju novinarska pitanja i rad drugih, no to proglasite „paradom“ i svoj nerad promovirate kao etalon uspješnosti.